Šta da se radi?

Tema je lenjinska, a ni situaciji u Srbiji nije ništa bolja od one u Rusiji nakon oktobarske revolucije. Ustvari, Srbija je, činom svrgavanja Miloševića, već doživjela jednu „oktobarsku revoluciju“, barem ju je tako nazvao Koštunica. Ali je ta „revolucija“ bila fatalna za Srbiju koja je nakon toga bila opljačkana, rasprodana, sa uništenim bankarskim sistemom, visokom nezaposlenošću i sa sluganskom političkom elitom kojoj su asistirale antisrpske, „ne-vladine“ i „humanitarne organizacije“ prepustivši zemlju neokolonijalnim eksploatatorima. Povrh svega, kvislinške političke elite su „mic po mic“ prepuštale Kosmet Albancima. Briselski sporazum potpisan prije četiri godine, samo je bio posljednji, iznuđeni korak u izdaji zemlje koja je trajala više od decenije.

Narodu kojem je bilo dosta „žutih“ („tadičevaca“), glasao je za bivše radikale koji su imali pedigre revolucionarnosti, oprostio im je Briselski sporazum kako bi ih ohrabrio na samom početku njihove vladavine i čekao da vidi što će se desiti.

Od dvojice SNS-ovca (SRS-ovaca), Tome i Ace, izdvojio se onaj mlađi i dinamičniji koji je vremenom postao istinski vožd zahvaljujući ne samo svojim sposobnostima, već i tome što u Srbiji nije bilo nikakve ozbiljnije opozicije, a ni kredibilnog opozicionog lidera; kako bilo, tako i ostalo.

I ma što god opozicionari pričali, novom se voždu ne može prigovoriti da nije imao energije u rješavanju problema. Sa Vučićem je (barem) nešto krenulo naprijed, uglavnom na ekonomskom planu, narod je to prepoznao i potvrdio svojim glasanjem. Isto je tako svakome bilo jasno da je istinski ekonomski oporavak pitanje dužeg vremena, jer jednu opljačkanu zemlju nije (bilo) moguće tako lako oporaviti.

Ali ono što je narodu bilo jednako važno kao ekonomija, bilo je obećanje Vučića da će Srbiju uvesti u Evropu i po cijenu Kosmeta. Ali je i to imalo, i ima, svojih granica: preostalim Srbima na Kosmetu bi se trebalo osigurati neku vrst autonomnog statusa.

Iz ličnih a i praktičnih razloga za vođenje politike za koju je dobio mandat od naroda, Vučić je odlučio da postane (i) predsjednik zemlje, čime je dobio cezarsku moć, objedinivši praktično, mada ne i formalno, tri osnovna segmenta vlasti (izvršnu, parlamentarnu i sudsku), dok je rascjepkana opozicija nemoćno promatrala što se dešava.

Vučićevo „mirotvorstvo“

Iskreno rečeno, Srbiji, prepunoj kriminala, korupcije, ekonomskog kaosa i kvislinške politike NVO-a, je, u ovim trenucima, potrebna jedna vrst prosvijećene autokracije koja bi razriješila navedene probleme, naravno ako je osoba koja drži toliku vlast spremna i sposobna da se posveti ekonomskom, socijalnom i kulturnom razvoju zemlje. Kada bi to bio slučaj (ili: ako je to slučaj), bila bi sveta dužnost svih, iz pozicije i opozicije, a za spas Srbije, da svim snagama podrže jednu takvu ličnost.

Vučiću energija ne nedostaje, zatim ne treba sumnjati u to da hoće nešto dobro da uradi za Srbiju, ali nema jasnu geostratešku orijentaciju koja je u ovim hladnoratovskim trenucima najvažnija da bi Srbija krenula naprijed.

Njegovo laviranje između Zapada i Rusije, a u korist ovog prvog, što se pravda neminovnošću „evropskog puta“, mada se čini da su razlozi sasvim druge prirode, pokazuje sve veći broj manjkavosti.One poništavaju sve ono pozitivno što je uspio da ostvari unutar svoje dosadašnje vladavine.

 Jedna od posljedica ovog laviranja je Vučićevo „mirotvorstvo“.Ono podsjeća na ponašanje 'kneza Miškina', jedne od figura Dostojevskog, a koji je bio jednako blag, dobar i uviđavan kao Isus Krist.Pokazalo se, nažalost, da je, u balkanskim uslovima,„mirotvorstvo“Vučića značilo (i)uvođenje Srbije u ciklus poniženja koja teško da mogu biti više prihvatljiva bilo kome. Vučić je i te kako svjestan toga i to zorno iskazuje kroz svoje intervjue. Ima, naime, u njegovoj naraciji jedan vid defetizma tipa „što se tu može, oni su jači“.

Zapad ne želi Srbiji dobro

Ono štonaš „mirotvorac“ ne želi (ili ne smije) da shvati, to je da je Zapad odlučan u tome da UNIŠTI Srbiju, i da je to STRATEŠKI plan evroatlantizma.

Samo slijepac, mentalni i fizički, ne bi, u tom kontekstu, mogao primijetiti:

-da uništavanje Srbije traje već punih četvrt stoljeća i to svim sredstvima: bombama, demonizacijom, otkidanjem teritorija i ucjenama svih vrsta;

-da se moralno uništavanje Srbije intenzivira u funkciji navodnog napretka u „približavanjuEvropi“;

-da se intenzivno stvara Velika Albanija unutar projekta Zapada o islamizaciji Balkana, prvenstveno na štetu teritorijalnog integriteta Srbije;

-da se sistematski uništava Republika Srpska u korist šerijatske BiH;

Sve u svemu, svakodnevnim ponižavanjima Srbije nikad kraja. Albanci se u tome utrkuju bez zadrške, a Zapad, ne samo da šuti, već ih i ohrabruje u tome. Zapad je od Crne Gore, nekada pretežno srpske zemlje, napravio najljućeg neprijatelja Srbije! Zapad u ovom času uništava Makedoniju u korist Velike Albanije. A ono što nitko ne shvaća, i koliko god to nevjerojatno zvučalo, to je da,padne li Makedonija, gotovo je sa teritorijalnim integritetom ostatka Srbije.

Putin nije naivan

Zanimljiva je ljudska psihologija. Što hladnoratovski Zapad sve više i bezobzirnije udara po Srbiji, službena Srbija želi da, „radi svoje sigurnosti“,što prije postane njegov dio. Jedina je „caka“ u tome, što Zapad nikada neće prihvatiti Srbiju. Ustvari, možda će je i prihvatiti, i to vrlo umanjenu, ako ostatak Srbije postane isto što i Crna Gora, odrekne se svoje vjere i pisma, te počne mrziti samu sebe.

S druge strane, Rusija koja od dolaska Putina na vlast neprekidno pomaže Srbiju sačuvavši je u više navrata od neljudskih poniženja, službenomBeogradu kao da je zbog toga, u najmanju ruku, nelagodno.

Putin nije naivan i vidi da je Vučić ipak više naklonjen Zapadu. I dalje se principijelno odnosi prema Srbiji, ali sa sve više nepovjerenja. Na primjer, zašto bi Rusija davala oružje Srbiji, posebno PVO sistem, koja je praktično već postala dio NATO-a, i vidljivo nastoji zadržati taj pravac tako da vojna neutralnost Srbije postaje sve više jalova floskula. Nije lijepo da u trenutku kada Zapad gomila oružje na granicama s Rusijom, da se Srbija na takav način ponaša.

Što se ekonomije tiče, Vučić (kao da) smatra da je Rusija, prostorno, daleko, da je Srbija ekonomski ovisna o Zapadu, i da bi svako drugo geostrateško ponašanje Srbije dovelo do njene ekonomske propasti (zapadne kompanije bi se povukle, broj nezaposlenih bi porastao u velikim razmjerima i slično). Ova zdravorazumska analiza ima nekog uporišta u trenutno činjeničnom stanju, ali je suštinski neistinita.

Na ucjenu odgovoriti ucjenom

Niti je Rusija daleko, niti je Srbija bez aduta.

Oni koji misle da je Rusija, prostorno, daleko i navode kao argument da je teško s njom imati ozbiljne ekonomske veze („pa je zato bolje imati veze sa Zapadom“), očito smatraju ljude idiotima. I Amerika je daleko, i Kina je daleko, itd., pa Srbija željno očekuje njihovo učešće u njenom ekonomskom razvoju. Na tome ne treba trošiti više riječi.

Mnogo je važnije odstraniti defetizam koji postulira kako je Srbija mala zemlja i kako mora izvršavati ono što joj jači nameću. Oni „jači“, to su, dakako, Brisel i Vašington, a Rusi su opet, naravno, previše „daleko“ da bi mogli Srbiju efikasno zaštititi, što je gruba neistina.

Narod je dao imperativni mandat Vučiću, ne samo da ga uvede u Evropu, već da zaštiti Srbe u samoproklamiranoj državi 'Republika Kosova' (RK), kao i da zaštiti dostojanstvo Srba i Srbije! U Briselu je potpisan težak, ponižavajući sporazum između Srba i Albanaca sa garancijama Evropske Unije o tome da će Srbi u RK imati zajednicu svojih općina i održati autonoman status.

Srbi su ispunili sve svoje obaveze prema Albancima, a ovi ne žele da ispune jednu jedinu: formiranje 'Zajednice srpskih općina' (ZSO).

Naravno, to Albanci rade zato što imaju punu podršku Brisela i Vašingtona!

Samo na ovom primjeru, a ima ih još sijaset, vidi se da Zapad neprekidno laže i da nastavlja uništavati Srbiju. Očito je, da nakon četvrt vijeka kontinuiranog uništavanja i laganja Srbije, ne može se imati povjerenja u ono što Zapad kaže. Nikad i ništa neće uraditi ono što je dobro za Srbiju. Naprotiv, čitavo je vrijeme ucjenjuje i rastače.

Zbog toga je došlo vrijeme da Srbija kaže: DOSTA.

Albanci neće da ispune svoje obaveze, lijepo. Prekidamo sve pregovore s njima i otkazujemo sve što je zaključeno Briselskim sporazumom.

Vi povlačite vaše investitore. U redu, zamijenit će vas investitori iz 'Euroazijske ekonomske zajednice'. Pored toga, Rusima u Srbiji ćemo dati isti status kao i NATO-u.

 Mi želimo da budemo dio Evropske Unije, ali da istovremeno budemo vojno neutralni, da surađujemo sa svima, i da sačuvamo naše granice. Međutim, vi nas, vašom bahatošću, ucjenama i ponižavanjima, tjerate da se svrstamo drugačije i da tako obranimo našu samostalnost.

Vučić ima historijsku šansu da se, ovakvim ponašanjem, svom narodu i svijetu prikaže kao istinski državnik, a ne samo kao menadžer veberovskog tipa. Ako se Srbija pokaže odlučnom u isticanju svog dostojanstva i jačanju svoje državnosti, pošto je njen prag tolerancije ponižavanja odavno pređen,Zapad će jedino na ovaj način shvatiti da ima posla sa ozbiljnom državom. On drugi jezik, osim sile, ne razumije.Shvatit će da se mora povinovati ovakvim argumentima ukoliko ne želi da izgubi Srbiju i morat će, između ostalog, prisiliti Albance da se drže zaključenog  Briselskog sporazuma i da omoguće formiranje ZSO.

U protivnom, ako Srbija ne pokaže ovaj stepen odlučnosti, shvatit će se da je ona nemoćna i da snjom svatko može raditi što hoće, a njeno će se ponižavanje i komadanje nezadrživo nastaviti.

Svi koji govore da su predloženi potezi rizični i nerealni, ti imaju debelog ličnog interesa da se tako postave.

A oni koji se žele igrati Tita, zaboravljaju da se Tito, u odlučnim trenucima 1948., suprotstavio silom daleko nadmoćnijem neprijatelju da bi sačuvao kako svoju zemlju, tako i „mir i stabilnost u regionu“.