Kuda ide Srbija | |||
"Šta će svet reći" |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 12. februar 2013. | |
Tekst je odličan. Analiza uzroka potpuno tačna: lenjost duha i sindrom Feme. Pri tome mi se čini da je sindrom Feme, ipak, ključni razlog. Lenjost duha postoji i u drugim društvima, ne samo srpskom, ali se Feme nisu svugde pojavile. Otkud sindrom Feme kod nas, ali ne samo kod nas, već, kako će se do kraja pokazati, i u drugim izolovanim društvima? Moje je mišljenje da je u pitanju sindrom manje vrednosti koji se razvija kod ljudi koji sebe doživljavaju kao neuspešne i neostvarene jer su malo opštili sa drugim sredinama odnosno drugim društvima (između ostaloga zato što slabo poznaju strane jezike). Zbog toga su zaslepljeni sjajem tih društava (i njihovih jezika), kao zec koji istrči noću na drum i uđe u snop tzv. dugačkih svetala. On nije u stanju da se otrgne prividnoj snazi te svetlosti i biva pregažen. Ljudi su se oduvek više bojali onog što ne poznaju nego onog što poznaju. Ovo stoga što je nepoznata stvar (ili nepoznat jezik) nedokučiva i nerazumljiva. Tako ona postaje tajnovita i sledstveno tome u glavama neznalica mistična. Tada neznalice kreću da je naslućuju, nagađaju kakva je ta stvar (jezik) i u svom neznanju joj pripisuju osobine i odlike koja ona nema. Neznalice mistifikuju sve nepoznato. Od mistifikacije do veličanja ili uzdizanja (glorifikacije) nepoznatih stvari ili pojava (ili jezika) je mali korak.
Ova psihološka pojava je već opisana u nauci. Izuzetno popularni i uticajni Dajmond je u svom delu posvećenom uzrocima propasti ljudskih društava (Collaps: How Societies choose to fail or succeed, New York, 2005.) piše kako je vikinška kolonija na Grenlandu opstajala skoro 450 godina uprkos izuzetnoj oskudici sirovina, hrane i svih drugih potrepština za život sve do polovine XV veka kada je jednostavno propala. Klasičan odgovor na pitanje zašto je propala jeste sledeći: klima je postala suviše oštra, nastupilo je „malo ledeno doba“. Drugi klasičan odgovor je: Norveška nije više slala brodove sa sirovinama (drvo, metal...) neophodnim za preživljavanje (na Grenlandu nema drveta). Dajmond pronicljivim primedbama osporava ovaj stav. I Eskimima je bilo hladno, pa ipak oni nisu nestali i danas žive na Grenlandu. Na pitanje kako njima nije bilo suviše hladno Dajmond daje odgovor: oni nisu bili opčinjeni „svetom“ kao Vikinzi. Vikinzi su formalno bili vazali norveške kraljevine, a suštinski je ona bila nužna za njihovo preživljavanje. U kulturnom smislu oni su i dalje bili Evropljani, deo norveškog društva, u etničkom Normani (odbijali su da mešaju sa Eskimima 450 godina!) ili kako ih danas zovemo Vikinzi poreklom neposredno iz Norveške ili posredno sa Islanda. To znači da je životno i svako drugo središte vikinškog društva na Grenlandu bila Norveška. To je bio njihov „svet“ u koga su bili zagledani i kojim su bili opčinjeni, a o kojem su, kako ćemo videti, malo znali. Dajmond kao najbolji dokaz te tvrdnje, nudi arheloške nalaze iz grobova nađenih pored obe vikinške naseobine (vikinzi su imali dve kolonije na Grenlandu, istočnu i zapadnu). U njima se nalaze tela pokopana u odeću koja je odgovarala poslednjoj evropskoj modi tog doba (polovine XV veka) i koja se nosila na skandinavskim dvorovima u isto vreme. Kako je to moguće, ako znamo da se u poslednjoj fazi razvoja (ili bolje propasti) vikinških naseobina na Grenlandu brodovi iz matice stizali, u proseku, jednom u 5 ili 10 godina? Vesti iz domovine su bile kao i roba neophodna za život, krajnje oskudne.
Isto dejstvo se vidi u Srbiji danas. Neznalice su opčinjene „svetom“ koji ne poznaju niti su ga iskusili ili doživeli, između ostaloga i zato što ne poznaju strane jezike. U toj opčinjenosti počinju da ga se boje, zaziru od njega, plaše ga se. U želji da odagnaju taj strah počinju da se sa skoro verskom posvećenošću i žarom religioznog fanatizma poistovećuju sa objektom svoje mistifikacije. Njihova logika je razumljiva sa stanovišta psihološkog objašnjenja pojave straha: „ako budem ličio na „svet“ ne samo da mi on neće uraditi ništa nažao, već će me „svet“ prihvatiti.[1] Što je neznanje veće to je opčinjenost jača, a što je opčinjenost jača to je potreba neznalica i slabića za poistovećivanjem veća.
Ne bih navodio primere iz tih drugih oblasti, jer se njima nećemo oplemeniti niti obogatiti naše znanje, samo ćemo se još više zgroziti neukošću, neznanjem, a najviše besmislenim strahom od „sveta“ naših savremenih Fema. Ipak postoji još jedna oblast savremenog života srpskog društva u kojoj se jasno vide novi oblici ove iste pojave: poistovećivanje sa objektom opčinjenosti usled straha koji se razvija kao posledica nepoznavanja objekta koji je u pitanju. To su evropske integracije. Probajte da zamenite reč „svet“ sa rečju „Evropa“ u mom tekstu i videćete da se njegov smisao nije promenio. Svi argumenti ostaju na istom mestu, jedino što se promenilo jeste objekat opčinjenosti. Samo se jedne stvari bojim: šta će „svet“ reći na moj tekst. [1] Tzv. Štokholmski sindrom. Žrtve otmica se vezuju za svoje otmičare. To je vid podsvesne samozaštite ega otetog. Ako i žrtva veruje u iste vrednosti kao otmičar onda otmičar više nije pretnja. |