Kosovo i Metohija | |||
Kosovo između oluje i povetarca (II) |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 09. septembar 2011. | |
Ne časeći ni časa, naši predstavnici kreću u diplomatsku ofanzivu koja će se završiti fijaskom kao i mnoge pre toga, a naročito pamtimo dve: Prvu, koja je rezultirala oduzimanjem mandata na Kosovu UN (čiji smo član) i prenošenjem istog na EU (čiji nismo član, a i nećemo biti zadugo) i drugu, koja je rezultirala misterioznom promenom rezolucije GS UN u „minut do 12“, toliko misterioznom da je njen sadržaj od 9. septembra 2010. do današnjega dana ostao maglovit. Ali ovaj treći i poslednji diplomatski fijasko je izgleda overio sudbinu severa Kosova i njegovog stanovništva. Overa se ne može uraditi bez pečata, a njih je naša vešta diplomatija velikodušno predala u ruke „Prištine“. Sa još uvek snažnim zujanjem u ušima, posledicom „šljage“ „milosrdne“ Angele, „naši“ predstavnici trkom odlaze u Brisel i tamo bez trunke srama aminuju carinski pečat koji „prištinske“ vlasti koriste još od 1. decembra 2008. godine, kao carinski (dakle državni) pečat. Nisu pokušali čak ni da na tom pečatu izdejstvuju natpis na srpskom jeziku, nego aminuju trojezični: albansko-hrvatsko-engleski natpis. Naravno, sve se to predstavlja kao diplomatska pobeda na obe strane, s tim što izgleda da je ona druga zaista u pravu.
Drugi član diplomatskog dvojca sa kormilarom, ministar Bogdanović, izjavljuje da država čini sve da stane na put nameri Prištine da jednostrano vuče poteze. Ovde je, mora se priznati, država vrlo efikasna. Naime, složi se sa svakim potezom „Prištine“, kako se ne bi radilo o jednostranim potezima. Paralele i dijagonale Da li će Angelče opet da zasuče rukav, ili ona prethodna šamarčina i dalje rezonira u glavi našeg vođe, uglavnom ostalo je da se proguta još jedna krupna, ako ne i najkrupnija žaba, ali svakako poslednja: da se ukinu institucije koje finansira republika, a nalaze se južno od Jarinja i Brnjaka, pre svega: sudstvo, školstvo i zdravstvo. U političkom žargonu, ove institucije se sve više krste imenom, paralelne, iako su suštinski one jedine legalne.
Njihov značaj za opstanak srpskog naroda sa Kosova, a i onog iz Metohije je ogroman, a verovatno i ključan. Potpuno je nejasno kako u srpskim političkim i medijskim krugovima već godinama ne postoji razvijena svest o tome. Naime, odmah nakon rata, sve do jedne zdravstvene i obrazovne institucije su ostale rezervisane za sve, osim za Srbe. Svaka zgrada, svaka knjiga i svaka laboratorija na Kosovu uzurpirane su i opljačkane. Srbi su osim bez slobode kretanja ostali i bez zdravstvene zaštite, a srpska deca i bez mogućnosti školovanja. Velikim naporima, pa zašto ne reći i sredstvima, države Srbije i Srba sa Kosova uspostavljen je relativno pristojan stepen zdravstvene zaštite i obrazovanja, valjda u celom svetu priznatim temeljima ljudskih prava. Napadom na ove institucije, štaviše zahtevom da se one ukinu, Nemačka u liku kancelara Angele Merkel, nastavlja politiku nekih ranijih nemačkih kancelara koja je po pravilu rezultirala katastrofalnim posledicama po srpski narod. E pa nema tog zujanja i te „šljage“ zbog koje bi Srbija po ovom pitanju, pitanju ugrožavanja temeljnih ljudskih prava, trebala da poklekne. Ali, sve je moguće.
Ko god u ovo sumnja, neka prizove zdrav razum u pomoć. Tačno je da je sever Kosova, za koji su vezani i Srbi iz enklava i iz Metohije, etnički srpski. Ali, svaki će roditelj slati dete na školovanje tamo gde je to moguće, a to neće biti ni Metohija ni Kosovo. S vremenom, omladina će biti desetkovana, a samim tim i budućnost srpskog naroda ukinuta. Ovih dana, severom Kosova se pronela vest da je čak i ministar Bogdanović, preselio porodicu u Beograd. Ne zalazeći u privatnost takvog postupka, pitanje je koliko je on politički opravdan u ovom trenutku. Kakvu poruku šalje? Konačno, Srbi sa severa Kosova su odlučni da brane svoja ljudska i nacionalna prava. Koliko država u tome može da im pomogne? Bojim se, malo. I država ima svoje probleme, kao što su izbori, privatizacije, integracije...
Ako, ne daj Bože, do oružane akcije dođe, a što se iz „prištinskih“ kabineta uveliko najavljuje, već po samom isteku Bilerove „bese“, pod izgovorom „borbe protiv kriminala“, a u čemu i Euleks i Kfor imaju obavezu da pripomognu, jer se i oni navodno, bore protiv kriminala, posledice mogu biti mnogo teške. Vremena nema mnogo. Napad sa „juga“ se najavljuje. Odbrana se na „severu“ priprema. Ne bude li država nešto zaista efikasno i brzo preduzela narednih dana, bojim se da ćemo već početkom narednog meseca, sportski čestitati drugoj Srbiji na uspehu. Ona će moći sa ponosom da parafrazira Stjepana Mesića da je zadatak ispunila, i da Srbije više nema. Bude li se taj grozni scenario počeo da ostvaruje, može se lako desiti da početkom narednog meseca, postane nevažno ko kojoj Srbiji pripada. Ovo što čitamo je najmanje politički komentar. Ovo je vapaj, krik, glas vapijućeg u pustinji... Hoće li biti odjeka? To ne znam, ali vreme je na isteku ili je možda već... |