Zavrtanje ruke

Rusija u ofanzivi, atlantski saveznici u defanzivi, a Srbija i nadalje puzi ka „Evropi bez alternative,“ i još očekuje oslonac u odbrani Kosmeta kod onih koji su ga i oteli.

Ovo su riječi koje su mi uputili Srbi, s kojima sam se u nedjelju sreo ispred srkve „Svetog Đorđa“ u San Dijegu, Kalifornija. Nijesu insistirali na komentaru dugogodišnjeg novinara i direktora Radio Jugoslavije i podgoričke „Pobjede“. Što bih god rekao bilo bi samo blijedo tumačenje onoga što su ovi obični ljudi kratko i jasno rekli. Nije bilo ni potrebno da im govorim o onome što oni znaju i ponavljam već poznato – da od avgusta prošle godine ništa više nije isto kao što je bilo. Izuzimajuću srpske „evropejce,“ živim u uvjerenju da je i posljednji politički ćutuk svjestan povratka Rusije na svjetsku političku scenu, što razjedinjena srpska politička reprezentacija treba da prihvati kao korektiv opšteg spoljnopolitičkog kursa, kako bi i EU počela bar malo da respektuje Srbiju kao državu. Njujork tajms (od petka) konstatovao je da Rusija dobija diplomatske bitke, a u centralnoj Aziji počela je i „zavrtanje ruke“ Amerikancima i to u najosjetljivoj geografskoj tački – u Kirgistanu, jedinom pouzdanom putu snabdijevanja savezničkih trupa u Avganistanu.

Ovih dana zvaničnici Amerike vjerovatno se prisjećaju upozorenja Rusije – da će okupacija i proglašenje Kosova nezavisnom državom imati dalekosežne posledice. Na maloj kosovskoj „šahovskoj tabli“ detektuje se najavljena ruska političku simultanka. U tom kontekstu treba gledati i prekor Putina upućen evropskom zvaničniku, Žoze Manuel Barozu, povodom prigovora zbog Južne Osetije i Abhazije: „Ako smo na Kosovu postupili na jedan način, moramo tako da postupamo i na drugom mestu. Ako na jednom mestu mali narodi imaju pravo na nezavisnost, zašto na drugom ne bi imali”? Slijedeći primjer Bonstila kraj Uroševca, počele su pripreme izgradnje moćne pomorske baze na sjevernom crnomorskom rubu Abhazije. Ništa novo: Politika se svodi na interes i dio vezane trgovine. Preko Rusije se, izgleda, jedino može voditi bitka za Kosovo. Možda je previše – Južna Osetija i Abhazija, za Kosovo? Ili, pak, bezbjedan vazdušni most prema Kabulu u obračunu sa teroristima i mafijom i tamo i ovamo. Ako je po slovu Ustava Srbije odbrana cjelovitosti Srbije prioritet, onda je logično tražiti oslonac na onoga ko može pomoći, a ne na onoga ko otima. Teško je vjerovati da će prištinski zvaničnici, osokoljeni zaštitom velike, ali ne i jedine vojne sile, i nadalje prijetiti Srbiji da će braniti oružjem koje im ovih dana pristiže. A i zvanični Beograd neće najavljivati da će u bratskom zagrljaju sa NATO snagama biti angažovan u „mirovnim operacijama“ diljem planete. Pod uslovom da je iskren, ko istinski danas vjeruje u ranije „strateško“ opredjeljenje: Srbija će odbraniti Kosovo diplomatskim sredstvima, uz projektovani cilj – Evropa bez alternative. U istoriji Srbije, vjerovatno i Evrope, koliko znam, nije registrovan slučaj da je neko branio i odbranio državnu cjelovitost – uz oslonac na okupatora.