Komentar dana | |||
Tri srpska medijska fragmenta |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 11. februar 2013. | |
Tri četvrtine stranica hronike u svim štampanim glasilima, dan posle, bile su posvećene tome ko je i zašto došao da se Gospodo urednici, mene ne zanima domaćica majka, utamničenog, do juče „preuspešnog biznismena“ iz sela Bošnjani kod Kruševca, ali me i te kako zanima ko je i sa kakvim izrazima saučešća došao da se pokloni senima najzaslužnijeg među nama za postizanje istorijski značajnog sporazuma o bescarinskoj trgovini između SR Jugoslavije i Rusije. I ništa drugo da nije uradio ovaj rodoljub, a postigao je mnogo, sramota je što nikoga iz beogradske vrhuške nije bilo da ga isprati na večni počinak, pa makar je reč i o bratu Slobodana Miloševića u kojeg se i danas iz te iste klike zaklinju mnogi. Očigledno nužni čas patriotizma, morala i čega god po ko zna koji put dužni su bili da nam održe ruski generali koji su nad humkom Miloševića pročitali telegram saučešća ministra odbrane jedne od najmoćnijih armija sveta.
Ali, nije mi namera da u nebesa uzdižem profesora Ilića već da ukažem na njegovu funkciju predsednika Skupštine, pa ma iz koje partije da sada dolazi i ko je njegov šef. Čovek je legitimno učestvovao na izborima, odbornici ga izglasali za svog predsednika i u čemu je onda problem protokola da mu se u sali obezbedi stolica koja dolikuje visokom gradskom funkcioneru, od koga je jedino gradonačelnik viđenija osoba. Zar je baš sve moralo da zavisi od „zlatokose hostese“ koja je na vratima pozorišta te noći cepala ulaznice. Ako nije znala ona, morao se naći neko stariji da ispravi grešku i nepravdu i mesto grobara niške industrije ustupi graditelju. |