Komentar dana | |||
Praznik u Rimu naše diplomatije |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 16. jun 2011. | |
Pored sve većeg i razornijeg siromaštva, pljačkaške privatizacije, delovanja partijske države, socijalne devastacije, očito je da moralna hipokrizija, koju sve češće širi i koristi vladajuća elita, postaje sve prisutnija i bezočnija. Nakon rušenja Miloševićevog autoritarnog režima jedan od osnovnih zahteva nove demokratske vlasti bio je sadržan u težnji da se radikalno promeni način vođenja kadrovske politike u vladi, javnim preduzećima, fondovima i kulturnim institucijama. Svedoci smo danas da od tog izuzetno važnog i plemenitog zahteva nije ostalo ništa, stručnost i profesionalna posvećenost ostali su i dalje na dnu kriterijuma u vođenju kadrovske politike. Mnogobrojne primere možemo naći svakodnevno i to u svim oblastima našeg političkog i društvenog života. Zato se i ovakav nepromenjeni način vođenja kadrovske politike, koji je dobio još razgranatije i bezobzirnije oblike, javlja kao jedan od veoma značajnih činilaca u razaranju osnovnih moralnih vrednosti našeg društva. Jedno od velikih, ali i ubrzo izneverenih obećanja nove demokratske vlasti je bilo sadržano u najavi da će srpska diplomatija biti konačno departizovana i pretvorena u ozbiljnu i kompetentnu državnu službu u kojoj će odlučujući ton i stil rada određivati i oblikovati profesionalne diplomate, ljudi stručno i profesionalno osposobljeni za obavljanje ove izuzetno važne državne delatnosti. Ovakva orijentacija je tim važnija, uzimajući u obzir sve velike istorijske i socijalne izazove pred kojima se naša zemlja danas nalazi. Međutim, u toku ovih proteklih deset godina mogli smo da se nagledamo najfarsičnijih i politički veoma inventivnih primera u imenovanju naših ambasadora. Mesto ambasadora se još uvek smatra kao deo političkog plena, zato je tu kao na velikom političkom vašaru bilo svega, nepotizma, ogoljenih partijskih interesa, školskih drugova i ortaka iz kraja, ideoloških baštinika propalih i prevaziđenih idejnih i političkih koncepata, otvorenih lobista za interese suprotne nacionalnim interesima naše zemlje, poznatih i zaslužnih nacionalnih pregaoca, predstavnika tzv. građanskog društva, poznatih novinara i ponekog zalutalog pisca. Diplomatija i imenovanje ambasadora su ostali i dalje da funkcionišu kao svojevrsni El Dorado naše kadrovske politike. I osnovni uvid može pokazati da i pored imenovanja izuzetno sposobnih i kvalitetnih ljudi na ambasadorska mesta, ostaje gorak i otužan osećaj da su ambasadorske kvote i dalje predmet ne samo političke trgovine. Sada se otišlo korak dalje, pa se ta imenovanja shvataju i koriste kao neka vrsta ličnog zabrana u koji mogu da uđu samo izabrani predstavnici dvorske svite predsednika Republike.
Postoji još nekoliko pitanja koja traže jasan odgovor. Kako se osećaju profesionalne diplomate koji tek po ispunjavanju ovih dvorskih i političkih kvota dobijaju preostala ambasadorska mesta ili oni koji tek posle mnogo godina rada u ministarstvu dobijaju zvanje ministra-savetnika. Možda je još intrigantnije pitanje zašto mi uopšte školujemo mlade ljude koji su se opredelili za diplomatsku službu kada ne stvaramo uslove za formiranje profesonalne diplomatske službe, već se često naše diplomatsko-ambasadorske kadrovske političke igre pretvaraju u tragikomične Nušićeve vodvilje. |