Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Koliko srpskih duša košta gram nemačkog litijuma?
Komentar dana

Koliko srpskih duša košta gram nemačkog litijuma?

PDF Štampa El. pošta
Darko R. Đogo   
sreda, 24. jul 2024.

„Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovjek za dušu svoju?“ (Marko 8,36)

Tamo negdje, devedesetih godina, pravoslavni teolozi – između drugih i oni sa srpskog kulturnog i nacionalnog prostora – počeli su da se bave pitanjima ekologije, ljudskih prava, demokratije, prisustva Crkve u društvu. U izvjesnom smislu izborom ovih tema postizalo se istovremeno nekoliko paralelnih „postignuća“: signalizovala se „ekološka svijest“ koju je snažno prigrlila fanarsko-šambezijevska teologija, „građanskom društvu“ i „nevladinom sektoru“ poslala bi se poruka o tome da se Crkva ne bavi (samo) prezrenim „srbovanjem“, slala se poruka o tome da ima još tema – osim stradanja i izolacije srpskog naroda – kojima se naši teolozi mogu da bave. Za srpsko društvo u SRJ i Srpskoj – politički pritisnuto, ratom uništavano, kulturno marginalizovano, deindustrijalizovano i društveno fragmentisano – „zelena agenda“ ne samo da nije bila adekvatna tema nego vjerovatno da nije bila ni među dvadeset najvažnijih tema. No teolozi se ponekad trude da nose Sizifovska bremena kosmičke boli kako ne bi morali mnogo da se bakću prezrenim šantićevskim ranama Otadžbine. Bar neki od njih. „Ekologija“ je u društvu ophrvanom „Bljeskom“ i „Olujom“, hiperinflacijom i NATO agresijom bila samo još jedna lozinka sa bijeg. A možda je ona to oduvijek i bila?

U ime čega se danas Srbija i Srpska nalaze pred paklenom provalijom eksploatacije litijuma? 

Zato ovo nije tekst o “ekologiji”. Nije bijeg od stvarnosti već krik zbog stvarnosti koja uskoro može da nam zatruje svaki aspekt stvarnosti.

Jer, vidite: u ime čega se danas Srbija i Srpska nalaze pred paklenom provalijom eksploatacije litijuma – u Jadru i na Majevici? U ime ekologije. Kako to? Tako: da bi neki kalifornijski ili bavarski hipster mogao da kupi svoju „tojotu“, „teslu“ ili bilo koji drugi „ekološki automobil“, potrebno je da se razore Jadar i Majevica. Da bi čitava kultura laži, kultura samoobmane, kultura moralne superiornosti onih što jedu sjemenke i ne prljaju planetu mogla da postoji, neophodno je da strada srpska zemlja. Da strada – i da se još raduje tome.

Medijska ucjena koja se ovih dana neprekidno provlači kroz srpske medije (s obje strane Drine) jednostavna je u svojoj demonskoj lukavosti: ili „napredak“ kroz kopanje litijuma ili „zaostajanje“. Zbilja? Čak i kada bi ta ucjena bila tačna, niko da kaže našim „mudrim“ vlastima da su se spasili oni koji su zakasnili na Titanik. Ako već „razvijeni“ svijet srlja u propast, možemo li bar zakasniti na taj brod?

No ostaje i dalje pitanje: koja je to cijena kojom će se plaćati iskopani litijum? Najprije, više je nego jasno da će se platiti uništavanjem zemlje. Zemlja je višeznačna riječ. Slojevita. Zemlja je komad tla koje uzmeš u ruke: sveštenik na pravoslavnom opijeli podsjeća svakog čovjeka da je zemlja i da će naše tijelo u zemlji čekati drugi dolazak Hristov i viđenje sa bližnjima. Zemlja smo, u zemlju idemo: to ne znači – kako se često pretpostavlja da je zemlja zbog toga bezvrjedna već upravo suprotno: zemlja je sveta. Hrišćani su od samih početaka istorije Crkve osjećali tu vezu između crnice u koju se tijelo polaže i sveštenosti čovjekovog života. Ako se zagadi taj komad koji držiš u rukama – šta će uopšte ostati sveto?

Zemlja je onaj komad površine koji zovemo očevinom, djedovinom: ono što nam je dato u zalog od predaka da ga ostavimo potomcima. Nije ni čudo da se „ekologija“ pojavljuje u trenutku kada prestaje kultura domaćinstva: ona je blijedi supstrat, moralna apstrakcija, briga za „planetu“ čovjeka koji je sasvim premetnuo redoslijed stvarnosti. Kako je već Fjodor Mihailovič primjetio moralnu inverziju ljudi koji strasno ljube čovječanstvo ali nijednog konkretnog čovjeka, tako i „ekolog“ brine o pingvinima i kitovima, emisiji ugljenika i fosilnim gorivima. Samo ga se ne tiču Jadar i Majevica ili djeca koja tovare sumpor u sepete u Africi. Ponekad ga se tiče njegov dom ili „lokalna zajednica“ ali u većini slučajeva „ekolog“ je „kosmopolita“, građanin svijeta bez adrese i zemlje i očevine. Slobodni duh, nesputana mašta, naivna duša, bez korijena i bez potomaka. Šta će mu onda očevina – kome da je preda? Ionako je „odveć mnogo ljudi na zemlji“. A šta ćemo mi kojima je, ipak, stalo i do djedovine i do djetetovine? Ako nam u ime slobode dobrih duša iz prvog svijeta ove naše kolonijalne vlasti prodaju zemlju?

Čemu i kome zatrovana Srpska i Srbija, „srpska zemlja“ prerovana i uništena, svedena na jalovište svijeta?

Zemlja je i otadžbina. Čak i češće nego samo ime „Srbija“, kod naših srednjovjekovnih pisaca spominje se naziv „srpska zemlja“. Čemu i kome zatrovana Srpska i Srbija, „srpska zemlja“ prerovana i uništena, svedena na jalovište svijeta. Evo, već decenijama su od nas pokušavali da načine kulturno jalovište, demografsko jalovište, vrjednosno jalovište, ekonomsko jalovište, političko jalovište. I nekako smo ispod njihovih rezolucija i bombi, osiromašenih i obogaćenih uranijuma, uspjevali da se iskobeljamo i izrastemo. Biće da je u tome problem. Osim što im je profitabilno, vrlo im je i zgodno da nas ujedno zatrpaju jalovinom i sahrane u našoj zemlji. Srpska zemlja tako bi bila samo apsolutno, metafizičko jalovište na kome bi neko nakačio trobojku.

No pitanje svih pitanja jeste: kakve su to „ponude“ koje srpske vlasti ne mogu ili ne žele da odbiju, po cijenu neviđene sramote koju gledamo ovih dana? Zašto i pod kojim uslovima su pristali da satru ono malo povjerenja što ih običan Srbin ima u ljude koji mu objašnjavaju da je „sve pod kontrolom“ i da će ono što nam dobri stari Šolc i Rio Tinto nude – biti „za naše dobro“? Zašto su baš sada pristali da više ne igraju ni ulogu dvosmislenosti, već da se jasno ogole kao nemoćni kolonijalni upravnici i izvršitelji tuđih naloga? Šta je to čime se prijetilo i šta se ponudilo da bi se ovako ogoljeno i beskrupulozno krenulo u kampanju opravdavanja neopravdivog, u medijsko ponavljanje očiglednih neistina o „dobrobitima“ i „progresu“ koji nas čeka kada zemlju i dušu prodamo i predamo? Da li je neki medijski mag procijenio da je među Srbima žaba već dovoljno „skuvana“ a narod odveć umoran i dezorijentisan u tolikoj mjeri da ga je moguće zamlaćivati mantrama o „razvojnoj šansi“ i „novoj Srbiji“ ili se opet ponavlja pravilo da se srpske vlasti nadaju da će im narod lakše praštati i brže zaboravljati nego što to čine naši „evropski partneri“? Ne znam, ali računica je pogrešna a posljedice nesagledive jer činom predaje srpske zemlje Rio Tintu prestaje mogućnost bilo kakvog razlikovanja između „patriote“ koji ostvaruje nelegalnu dobit i izdajnika koji bi direktno da proda zemlju i narod strancima. A u toj magli može da se desi isuviše mnogo toga, može da se opet pojavi ona „velika tajna“ koju Srbija tj srpski narod kriju i kada se čini da su sasvim zaspali.

Prijatelje koji imaju mogućnost da najvišim vlastima prenesu poruke molim: objasnite onima koji u naše i vaše ime donose odluke da i sami sebi potkopavaju temelje. Jer kada ljudima dođe voda do grla, još kada se suočimo sa strahom za djecu, ljudi zaboravljaju sve obzire od kojih se inaše sastoji politički i društveni život.

Ko je – i u čije ime – odlučio da će da proda ovu zemlju – i crnicu, i djedovinu i Otadžbinu – i zašto nudi naše duše Rio Tintu?

Ko je – i u čije ime – odlučio da će da proda ovu zemlju – i crnicu, i djedovinu i Otadžbinu – i zašto nudi naše duše Rio Tintu, ako mu je već faustovski sasvim u redu da svoju nudi za znanje, moć, novac, vlast? Poznaju li potpisnici raznih „pisma o namjerama“ da ih gledaju ustanici iz Jadra – oni iz Karađorđeve i Miloševe bune, oni iz Velikog rata, oni od vijeka i do vijeka – čije su kosti zapravo zemlja iz koje bi se vadio litijum? Iz koliko Srba treba da se vadi litijum? Koliko duša predaka i potomaka košta taj litijum?

Živimo apokaliptična vremena – možda ne posljednja, ali sigurno: vremena koja otkrivaju (što i jeste značenje riječi „apokalipsis“). Otkrivaju se, i najzaluđenijima, obrisi svačijih namjera, ma koliko bili zapreteni medijskom skramom.

Još je govorio Hristos: „teško svijetu od sablazni; jer potrebno je da dođu sablazni, ali teško čovjeku onom kroz koga dolazi sablazan.“ (Matej 18,7)

(NSPM)

 
Pošaljite komentar

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner