Da li smo svi Kerumi?

"Biste li pristali da vam Srbin bude zet", zapitao je Aleksandar Stanković splitskog gradonačelnika Željka Keruma u emisiji "Nedeljom u 2" Hrvatske radio televizije. "Nikako", kao iz topa je odgovorio Kerum, pošto je prethodno već bio istakao kako nikako ne bi dozvolio ni srpskim firmama da posluju po Hrvatskoj. Na insistiranje voditelja, spremno je pojasnio razloge za ovako izričite stavove: "Srbi nam nikada ništa dobro nisu doneli pa neće ni sada" i "svako treba da zna gde mu je mesto", mumlao je prvi čovek Splita.

Eto, isti smo, Srbi i Hrvati... Jedni hoće da biju homoseksualce, a drugi zabranjuju ženama u svojoj familiji da se venčavaju sa pripadnicima određenog naroda. Čist fašizam, u oba slučaja, u oba naroda, u obe države! Poslovično pronicljivi Teofil Pančić primećuje kako je sve to proisteklo iz identičnog miljea: splitski gradonačelnik i njegovi beogradski pandani, koje naziva beokerumčićima, za Pančića su proizvodi "specijalnog vaspitanja" koje je karakteristično za ovo podneblje (a koje sprovodi, između ostalih, i ovaj sajt, odnosno mi NSP mislioci)[1].

Isti smo, zar ne?!

Daleko bilo! Nismo čak ni slični! Odnosno, istina je da smo isti isto onoliko koliko je istina ono u šta nas komunisti decenijama ubeđivali – da su četnici isto što i ustaše. Dakle, četnici, koji, razume se – kao i sve strane u tom ratu – jesu vršili i zločine, ali svakako nisu pravili koncentracione logore i nisu za račun Hitlera vojevali na istočnom frontu, dakle, da su ti četnici isto što i ustaše – koje su počinile stravičan genocid koji je zgrozio čak i njihove  nacističke pokrovitelje.

Elem, činjenice govore da srpsku i hrvatsku državu razdvaja mnogo toga.

1) Šta sve ima Hrvatska, a nema Srbija

- Lekare koji neće da leče Srbe: setite se da je, pre samo nekoliko nedelja, jedan medicinski radnik, izvesni Esad Mujkanović iz Otočca, odbio da ukaže pomoć pacijentu Bošku Radiću samo zbog toga što je ovaj srpske nacionalnosti[2].

- Političare koji otvoreno podstiču na međunacionalnu mržnju: prostačke, rasističke, idiotske uvrede koje je gradonačelnik Splita izgovorio u "Nedeljom u 2", praktično su odjek izjave prvog hrvatskog predsednika i oca njihove nacije, Franje Tuđmana, koji se početkom devedesetih naglas radovao što mu žena nije ni Srpkinja ni Jevrejka.

- Tompsona: pevač poznat po ovom nadimku, a sa pravim imenom Marko Perković, pred redovno punim stadionima i halama izvodi pesme u kojima veliča ustašku ideologiju i preti klanjem "srpskim četnicima koje će njegova pravda stići i Srbiji". I čije koncerte hrvatska državna televizija uredno prenosi.

- Diplomatske odnose sa Kosovom: Hrvatska je priznala "samostalnost" Prištine u odnosu na Beograd, a hrvatski predsednik Stjepan Mesić čak je dao sebi slobodu da savetuje Srbe kako bi trebalo da se ponašaju u vezi sa tim pitanjem.

2) Šta sve postoji u Srbiji, a ne postoji u Hrvatskoj

- Liberalno demokratska partija: stranku koja će pristati na otcepljenje jednog dela hrvatske teritorije i insistirati na daljem komadanju hrvatske države, birači u Hrvatskoj još nisu imali "zadovoljstvo" da zateknu na glasačkom listiću.

- Antidržavni nevladin sektor: isti slučaj kao i sa LDP, u Hrvatskoj jednostavno ne postoje organizacije koje će pozivati NATO da bombarduje njihovu državu, ili EU da joj uvede sankcije.

- Petar Luković, Dinko Gruhonjić, Svetislav Basara, Teofil Pančić, Vladimir Gligorov, Vladimir Arsenijević, Biljana Srbljanović... Još bih imena mogao da dodam ovom "časnom" spisku, ali nema potrebe, jasno vam je na koga mislim. Na one novinare, publiciste i „intelektualce“ koji svaku priliku koriste da odavde, iz Beograda, izvređaju Srbiju i Srbe čak i gore nego što je to uradio polupismeni i tričetvrtmutavi Željko Kerum. Među hrvatskim novinarima takvih nema. Njihov najpoznatiji novinarski "izdajnik" je Boris Dežulović, Splićanin koji već dve i po godine živi u Beogradu, odakle, kao i gore pomenuti, samo malo inteligentnije, pljuje Srbiju i Srbe! (I to mnogo intenzivnije od kako ga je jedan od kolega na NSPM-u izdvojio kao jedinog iole pristojnog autora na "E novinama".)

- Slobodan Radovanović i Vladimir Vukčević – prvi, kao republički javni tužilac, podnosi zahtev da se zabrane organizacije za koje je procenio da su ekstremističke i fašističke; drugi, kao tužilac za ratne zločine, istražuje koji su to ovdašnji novinari svojevremeno huškali Srbe na Hrvate. Da takvi postoje u Hrvatskoj, morali bi da uhapse Keruma, Mesića, Hebranga, Tompsona... Morali bi da ispitaju čak i voditelja Aleksandra Stankovića, koji je, na primer, prekinuo emisiju u kojoj mu je gostovala rok rupa "Let 3", zbog njihovih vulgarnosti, ali mu nije palo na pamet da barem upozori Keruma da će to uraditi ukoliko ovaj nastavi sa izjavama koje vređaju ceo jedan narod (narod čiji mnogi pripadnici, uzgred budi rečeno, imaju isto prezime kao i dotični voditelj).

Sve su ovo pojave koje vrlo jasno razdvajaju srpsku od hrvatske javnosti. U nekim od tih razlika, bolje smo prošli mi Srbi; u ostalim, više su ućarili Hrvati. Ali, to je već predmet neke druge analize. Ovoj je svrha bila samo da pokaže razliku između fašizma u Srbiji, koji postoji samo u marginalnim organizacijama tipa "Nacionalni stroj" i sl, i fašizma u Hrvatskoj, koji se već decenijama rađa i neguje u državnim institucijama.

Ako je to isto, onda je pronicljivi Pančić u pravu.