Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Šareni voz i kićena izdaja |
četvrtak, 26. januar 2017. | |
„A šta Vi, Đorđe, imate protiv naših nacionalnih simbola?“ „Zašto ste Vi protiv toga da naši građani sa severa KiM imaju bolju vezu sa ostatkom Srbije?“ „Zar i Vi odobravate upotrebu sile protiv našeg naroda na Kosovu i Metohiji? „Zaboga, nije to tenk, to je samo voz!“ Ovo su samo neke (pristojnije) reakcije koje su prorežimski komentatori i „botovi“ na društvenim mrežama ostavljali povodom moje kritike na račun „operacije kosovski voz“ i njenog neslavnog ishoda. Uostalom, sličnu „argumentaciju“, u formi ljutitih kontrapitanja, upotrebio je i premijer Vučić, obraćajući se novinarima na konferenciji za štampu. Posle takvog propagandnog rafala svako pozivanje na realnost, razum i činjenice deluje bledo i uzaludno. 1. Kome objašnjavati da je voz (samo „običan“, a ne pretvoren u „crkvu“, odnosno bilbord na točkovima) već godinama saobraćao na relaciji Kraljevo-Kosovska Mitrovica, i da niko nije sprečavao našu željeznicu da liniju produži do Beograda, ako za tim ima potrebe i želje. 2. Meni lično su ti simboli kojima je voz bio ukrašen lepi (mada neki misle da su kičasti). Ali to je nebitno. Ne može voz nadoknađivati patriotske lekcije u školskom i kućnom vaspitanju. I treba li podsećati na šta vrlo brzo počne da liči unutrašnjost naših prevoznih sredstava i kakva je sudbina slika i natpisa po njima? 3. Da li oni koji su ovu akciju sa vozom smislili znaju da naši najviši državni rukovodioci (uključujući predsednika, premijera, ministre, pa i šefa Kancelarije za KiM) bez odobrenja prištinskih vlasti ne mogu ući na teritoriju „Kosova“ – pa je, recimo, zato predsednik Nikolić pre dve nedelje morao odustati od proslave Božića u Gračanici. 4. Uostalom, o čemu mi uopšte razgovaramo i zar je iko mogao imati trunku očekivanja da će tako ukrašen i uz takvu pompu iz Beograda otposlat voz (na kome je na 22 jezika, uključujući i albanski, ispisano da je „Kosovo Srbija“) ikada preći „administrativnu liniju“ sa Kosovom koja, uzgred budi rečeno, iz godine u godinu – upravo zahvaljujući potezima tih koji su voz poslali – sve više liči na pravu pravcatu (među)državnu granicu?!
Nakon čitavog ovog skandala ostaje dilema da li je u pitanju samo gaf, glupost i omaška – ili je, pak, neko čitavu tu operaciju namerno smislio i lansirao, ne bi li prikupio malo jeftinih političkih poena i eventualno zamaskirao, odnosno skrenuo pažnju sa nečeg većeg i krupnijeg (na primer, najavljene prodaje PKB-a, ili nekih novih ustupaka Prištini u pregovorima koji se upravo ovih dana, na najvišem nivou, nastavljaju u Briselu)? Sumnja da je u pitanju ovo drugo dodatno raste kada se pogledaju izjave premijera Vučića na tu temu, a naročito ona – „Ja sam lično zaustavio voz“, koju je poslednjih dana nebrojeno puta je ponovio. Šta reći na ovo? Onaj ko je imao autoriteta da voz „lično“ zaustavi – očigledno je (jedini?!) imao mogućnost i da ga lično pošalje. I obrnuto. Ukoliko je NEKO, mimo premijerovog znanja i ovlašćenja, priredio ovu bruku sa kićenim vozom – na primer, Marko Đurić – taj je morao biti ekspresno smenjen, odnosno podneti ostavku u roku od 24 časa. Ima, naravno, mnogo gorih, važnijih i problematičnijih aspekata „kosovske politike“ aktuelne vlasti. Međutim, teško da ima očiglednijeg, tragikomičnijeg, jasnijeg i jadnijeg primera i dokaza o kakvoj se politici radi. Pošaljemo voz, pa ga onda („lično“) zaustavljamo. Par dana se busamo u junačke grudi, za domaću medijsku upotrebu. A onda se par dana, po Davosu, pred Kurcom, Mogerinijevom i Angelom Merkel, hvališemo kako smo lično zaustavili eskalaciju sukoba i sprečili da bude „krvi do kolena“. Zgražamo se nad pokretom kosovskih policiskih formacija, a „lično“ smo, odnosno vlastoručno potpisali Briselske sporazume – kojima su naše bezbednosne snage (uključujući i „civilnu odbranu“) na severu KiM prešle pod komandu Prištine. Prihvatimo da „normalizujemo saobraćaj“ preko mosta na Ibru i obavežemo se da ćemo ukloniti barikadu koja je na tom mostu godinama stajala kao neka vrsta fizičke i simboličke prepreke. A onda tobože „lukavo“ tu barikadu zamenimo „parkom mira“ – koji ćemo, razume se, takođe morati ukloniti, odnosno pomeriti na zahtev Brisela, Berlina i Prištine.
Upravo ta ponižavajuća, infantilna i providna igra skrivalice, garnirana pseudojunačenjem pred kamerama domaćih medija, peče i ponižava gore od najotvorenije predaje i okupacije. Zašto bar petinu te „srčanosti“, odnosno bahatog siledžijstva koje izlivaju pred srpskom javnošću i nad domaćim kritičarima premijer, predsednik, ministar spoljnih poslova i šef kancelarije za KiM ne saspu u lice svojim briselskim, berlinskim i davoskim sagovornicima? E, ali onda verovatno ne bi bilo svih ovih silnih pohvala i podrške za „najbolju“ i „najreformskiju“ vladu u novijoj srpskoj istoriji. A verovatno ne bi bilo ni same te vlade. Kako ove danas, tako ni one 2012. |