Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Glađenje bez vađenja |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 11. decembar 2012. | |
Drugim rečima, haške presude su, naravno, svi jednodušno osudili – a onda mirno nastavili, pa čak i intenzivirali svoj „evropski put“, kao da se ništa bitno nije dogodilo. I svi su se maksimalno potrudili da naglase kako takva presuda nipošto ne bi smela uticati na naše „evropsko opredeljenje“. A ni nagrada nije izostala. Upravo dok pišem ove redove ministri spoljnih poslova EU orvelijanski „ohabruju hrabre poteze srpskih vlasti“, pozdravljaju „napredak u odnosima sa Prištinom“ i raspravljaju o tome kako bi sa što manjom „šargarepom“ mogli da nagrade i uslove buduće i što veće srpske ustupke. Ono što je u svemu ovome pomalo neočekivano jeste to da je šampion ovog najnovijeg procesa srpske EU-forije postao Ivica Dačić. Naime, stiče se utisak da je premijer, suočen sa perspektivom brzog rušenja vlade kojim mu neprestano i otvoreno prete „prvi potpredsednik“ i njegova stranka, naglo krenuo da se predstavlja zapadnim partnerima kao „još kooperativniji“ od inače više nego kooperativnog Vučića, sa kalkulacijom da će na taj način najbolje sačuvati vladu i svoju poziciju u njoj. Jer ko bi na Zapadu (Istok, još uvek, ili neće, ili ne ume da se meša na taj način) dozvolio rušenje vlade koja upravo preduzima ovako „smele korake“ u odnosima sa Prištinom i ne obazirajući se na cenu, interes i obraz srlja u evrointegrativno bespuće? Zato je Dačić preko noći prestao sa svojim periodičnim verbalnim „patriotskim ispadima“ (zbog kojih je dobijao povremene „packe“ iz Brisela i zapadnih ambasada i budio izvesna očekivanja kod patriotskih glasača), te sa efektom čoveka zaglavljenog u živom blatu koji grozničavo kopa i rukama i nogama u nadi da će se nekako dočepati čvrstog tla – a zapravo se sve više i sve dublje ukopava – krenuo u zagrljaj Tačiju i Eštonovoj. Pretpostavljam da se Dačić nada da će na ovaj način uspeti da sačuva vladu za ceo mandat, ili makar dovoljno dugo, a da bi u međuvremenu, ako bude sreće, njegov agilni „do-predsednik“ i dominantni koalicioni partner možda negde mogao slomiti politički vrat. Koliko će se Dačiću ta kalkulacija isplatiti ostaje da se vidi. Ali nema nikakve dileme oko toga koliko ova situacija, čak i ako nije direktno osmišljena u njihovim političkim laboratorijama, savršeno odgovara Briselu, Berlinu i Vašingtonu. Uostalom, ko bi do pre samo nekoliko godina mogao pretpostaviti kako će se Miloševićevi i Šešeljevi politički učenici, takmičiti međusobno u revnosti i privrženosti evro-integracijama?! A u rezervi čeka novi-stari DS, koji – pogotovo nakon Tadićevog rukovanja sa Tačijem i Stefanovićevih pregovora sa Kuperom i Editom Tahiri – teško da može i hoće da im po tom pitanju bude velika opozicija. I još, povrh svega, tu je i LDP koji doživljava paradoksalnu sudbinu sličnu nekadašnjim crnogorskim liberalima Slavka Perovića u trenutku kada je Đukanović preuzeo njihovu „suverenističku“ priču – da mu se stranka topi i osipa, u istom času dok njegova („kosovska“) politika postaje manje-više opšteprihvaćena i od vlasti i od najvećeg dela opozicije. Sve su ređi oni – ne računajući, naravno, stranačke aktiviste i lobiste – koji za vlast pokušavaju da nađu opravdanje pozivanjem na staru narodnu mudrost koja veli „zmiju gladi – ispod nje se vadi“. Odnosno, koji se nadaju da bi svi dosadašnji ustupci i popuštanja mogli biti samo režimsko „taktiziranje“, dok se ne „poprave okolnosti“ i pripremi program opštenacionalne obnove. Samom tom principu se nema mnogo šta zameriti. (Uostalom, knjaz Miloš je na njemu u velikoj meri sazdao temelje moderne srpske državnosti.) Ali nevolja je što se u postupcima aktuelne vlasti za sada vidi samo „glađenje“, ali ne i konkretni potezi koji bi u nekoj perspektivi, eventualno, do „vađenja“ i nacionalne obnove mogli da dovedu. Naprotiv. No, nasuprot rastućoj skepsi na patriotskoj strani, vlast razumevanje i podršku za svoju kosovsku politiku sve više dobija na „mondijalističkom“ i evroatlantskom delu srpskog političkog spektra i u drugosrbijanskoj intelektualnoj javnosti. Izgleda da je Teofil Pančić sve usamljeniji u svom krstaškom i „kulturološkom“ ratu protiv „novih“. Neki se, poput Svetislava Basare ili E-novina već odavno i otvoreno preporučuju„gospodaru Vučiću“ (a i za Dačića se nađe neka reč hvale), dok perjanice drugosrbijanskog establišmenta poput Žarka Koraća i Vesne Pešić nešto uzdržanije konstatuju određene „pozitivne korake“. Najdalje je ipak otišao doskorašnji član predsedništva LDP-a Nenad Prokić koji otvoreno kaže da „građanska Srbija treba da podrži vladu SNS-a i SPS-a“. Srpske političke karte su se očigledno izmešale do apsurda i besmisla. Kraj se ni ne nazire, ali se sa sigurnošću može reći da svakako neće biti „hepiend“. |