Navedeni kontrast bez sumnje ukazuje na suštinsku nejednakost po nacionalnom ključu optuženih pred Haškim tribunalom. Međutim, pored toga važno je baciti profesionalni pogled i na formu i sadržaj presude generalu Tolimiru.

Malo ko je mogao da pretpostavi da je mazohizam prepoznatljivih segmenata srpske javne scene baš toliko naglašen da su vedete medija s tim predznakom, ali i TV lica sa drugačijom reputacijom požurili da čuju šta o svemu imaju da kažu predsjednici Hrvatske.

Vlasti kosovskih Albanaca zaslužuju poseban pomen, budući da su etničko čišćenje sproveli u najekstremnijoj formi – potpuno su se riješili srpskog i romskog življa. Drevni kosovski pravoslavni hrišćanski manastiri su sada skoro jedini ostaci nekada slavnog nealbanskog življa.

Još jedan od važnih mehanizama koji ostavlja prostor za upliv politike je činjenica da Tribunal nema nadzor legislatora ili nekog spoljnog tela kao što ima bilo koji normalan sud. Osim godišnjeg izveštaja o radu koji se upućuje Savetu bezbednosti Tribunal apsolutno nikom ne polaže račune.

Zbog toga je SFRJ bila država na pola, ne zato što je zaostala u nekom razvoju ka celini, nego zato što je zamišljena nakaradno. A sve iz političkog straha i nesigurnosti. Kakva je država bila, tako je i branjena, na pola. Miloševićev rat bio je tipičan primer rata ,,na pola''.

Ako većina Srba tzv. haški sud, prema rezultatima svih mogućih istraživanja, bez rezerve doživljava kao antisrpski i nepravedan – odakle bilo kome ideja da bi takav sud mogao da donese bilo kakvu drugu presudu osim nepravedne?

Podseća se da je 2008. godine ovaj sud oslobodilo srebreničkog komandanta Nasera Orića, kao i da nijedan od lidera bosanskih muslimana nije seo na osuđeničku klupu, kao ni hrvatske vođe 90-ih, među kojima i Franjo Tuđman.

U kvalifikovanju generala Nedića kao izdajnika važno mesto zauzima i referat koji je on podneo novembra 1940. godine a nakon čega je smenjen sa dužnosti ministra vojske i mornarice i penzionisan.

Nikolićeva druga izjava o Srebrenici, koju je pre nekoliko dana dao u Rimu, poprima vrlo ozbiljan i potencijalno promišljen karakter. Za razliku od one prve u junu, ova bi se teško mogla otpisati kao rezultat brzopletosti. 

Svaki pokušaj deluje kao nacionalna izdaja. To su i pitanja ukupnih žrtava i pojedinih stratišta. Vrlo često je prisutna težnja da se odnosi iz nekog perioda  i saznannja koja danas o tome imamo pokušavaju pretvoriti u današnje.