Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Zašto je Beograd uvek krivac

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
sreda, 31. oktobar 2012.

(Press RS)

Političarima u našoj matici baš nije lako sa političarima u našem komšiluku. Što god da zinu oni u Beogradu, ovi u Sarajevu se odmah uvrede i naroguše. Njima se nekako uvek čini da bi sa Srbima u BiH, kao malobrojnijim, nekako izašli na kraj samo da im nije onih mnogobrojnijih u Srbiji. Sećam se da je 1992. rat bio već počeo, a u sarajevskim medijima i dalje se tvrdilo da je problem samo „manjina Srba, koji su se odmetnuli zavedeni od strane srbočetnika i jugoarmade, dok većina srpskog naroda u BiH podržava jedinstvenu, celovitu i međunarodno priznatu državu“. I kada je konstrukcija da je manjina većina, a većina manjina postala suviše očigledna, nastavljena je priča o tome kako sve nevolje u Bosni dolaze iz Miloševićevog Beograda. Ali, posle im nije valjao ni Koštunica jer je negde na Jahorini pridržao kalašnjikov, ni Đinđić jer je na Palama pekao vola, pa ni Tadić jer je ponavljao da će „Srbija poštovati sve što se tri naroda u BiH ravnopravno dogovore“. Nije bilo sumnje da će se isto dogoditi i sa novim predsednikom Srbije i da se jedino čeka povod. Tomislav Nikolić je, onomad, samo rekao da „Srbija ne svojata RS“ i da je „narod u Srpskoj taj koji odlučuje kako će živeti“, te da „BiH ne funkcioniše i polako nestaje pred našim očima“, ali da „Srbija nije ta koja će je dovesti u pitanje“. I eto ti belaja! Bakiru Izetbegoviću je to bila neodoljiva inspiracija da mu pomene sve po spisku, osim majke i oca. Od toga da grubo nasrće na BiH i vređa njene građane, preko toga da negira genocid u Srebrenici do toga da će kao Milošević, Šešelj, Karadžić i Mladić završiti u Hagu.

Šta je u te tri rečenice predsednika Srbije toliko isprovociralo predsedavajućeg Predsedništva BiH? To da „Srbija ne svojata Srbe u Srpskoj" i da „neće ugrožavati BiH" moglo je samo da mu godi, iako je propustio da pohvali. A isto važi i za ocenu da „BiH ne funkcioniše" jer je često ponavljaju i bošnjački političari. Da „narod u Srpskoj sam odlučuje kako će da živi", valjda, takođe, nije sporno. Preostaje jedino da je ono „BiH polako nestaje pred našim očima" iritiralo Izetbegovića mlađeg, makar bilo bez ikakvog osnova. Sadržajno iste konstatacije, samo u neuporedivo oštrijoj, direktnijoj i konkretnijoj formi svakodnevno u Sarajevo stižu iz Banjaluke. Dodik, Radmanović i drugi najviši rukovodioci Srpske govore o „raspadanju BiH", „mirnom razlazu", o „osamostaljenju RS" i sl. A da je tako, svedoči hronična kriza dvonacionalnih (FBiH) i tronacionalnih institucija (BiH), koja je dostigla vrhunac tokom poslednje dve godine.

Najnoviji doprinos krizi zajedničkih organa BiH dao je sam Izetbegović upravo protestom koji je uputio Nikoliću pošto se, kao predsedavajući tročlanog Predsedništva, nije prethodno usaglasio sa druga dva člana kolektivnog organa. Plus, „braneći BiH u ime njenih građana", javno je izrekao notornu laž, jer se građani Srpske, koja obuhvata pola BiH, nisu osetili ni „grubo napadnuti" ni „uvređeni". Štaviše, građani Srpske od Tomislava Nikolića očekuju da „matica", kao garant Dejtonskog sporazuma, napokon pokrene pitanje vraćanja izvornih nadležnosti entitetima u BiH. A šta je Bakir očekivao da kaže predsednik Srbije? Sve i da je Toma rekao da „BiH sjajno funkcioniše i da svaki dan u svakom pogledu sve više napreduje" opet Bakiru ne bi valjalo jer bi, naravno, bilo shvaćeno kao ismevanje i likovanje. Na ocene o BiH koje dolaze iz Beograda Sarajlije poslovično reaguju mnogo žešće nego na iste ili nepovoljnije iz Banjaluke, iako bi bilo logično da je obratno: da su preči mir i sloga u kući nego šta se izmišlja po komšiluku. Zašto, ipak, nije tako?

Bošnjaci se već 20 godina upinju da svetu dokažu da su rat 1992-1995. godine, u mirnoj Bosni, izazvali Milošević i srpski petokolonaši i da bi bez njih nagodni Bošnjani tri verozakona nastavili da žive u multietničkoj idili. U početku su u tome i uspeli, ali otvaranjem muslimansko-hrvatskog fronta u jesen 1993. i muslimasko-muslimanskog u Cazinskoj krajini postalo je jasno da se ipak radi o građanskom ratu na nacionalnoj osnovi, a ne o spoljnoj agresiji. Političkim analitičarima nije bilo lako da se odmah prestroje, pa je jedno vreme u svetskoj literaturi dominirao kompromis: rat je počeo kao spoljna agresija i završio kao građanski rat. Pošto tobožnja predratna višenacionalna harmonija nije obnovljena ni posle deceniju i po mira, više niko spoljnu agresiju i ne spominje. Izuzev bošnjačkih političara, koji, po navici, i dalje upiru prst ka Beogradu.

Glavni problem BiH zbog kojeg ona zaista „ne funkcioniše i nestaje pred našim očima" jeste što njeni konstitutivni narodi ne žele da žive zajedno. Greškom SAD, pa i EU, koju danas priznaju i mnoge zapadne diplomate, međunarodno je priznata zemlja koja nije imala unutrašnji integritet. Enormna međunarodna pomoć, inostrani pritisci i ucene, diktatorska ovlašćenja OHR-a, haška sudanija i sl. uloženi su u izgradnju države kako bi se njen vanjski legalitet oslonio na unutrašnji legitimitet. Međutim, sve se pokazalo uzalud i BiH, kao država, i 20 godina kasnije ima samo ono startno međunarodno priznanje i gotovo ništa više. Svestan činjenice da je definitivno izgubljena unutrašnja bitka za reintegraciju BiH, Bakir zajapureno brani njen, a šta bi imao drugo, međunarodni status. I to čini, već po inerciji, od večito krivog predsednika Srbije, pa bilo koji da je.

Dok se svađa na nespornom međunarodnom koloseku, odlučni šef propale države istovremeno gubi na spornom - unutrašnjem. Svojim pismom Nikoliću ignorisao je Nebojšu Radmanovića kao predstavnika RS u Predsedništvu BiH i isključio građane Srpske iz građanstva BiH. I što je najvažnije, još jednom se zamerio Srbima u RS i BiH jer ne vole kada im iz Sarajeva diraju lidere u matici. Bio je to još jedan autogol za BiH.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner