Ubiće nas neznanje i pohlepa

Narodna skupština Republike Srpske je na sjednici održanoj 26. aprila ove godine glasovima samo 47 poslanika vladajuće koalicije usvojila zaključak kojim, kako je u javnom prenosu pročitao predsjednik Narodne skupštine Nenad Stevandić, poziva „sudije iz Republike Srpske u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine da podnesu ostavke“. Dok sam slušao ove Stevandićeve riječi u direktnom televizijskom prenosu odmah mi je kroz glavu prošlo pitanje kako može govoriti u množini, to jest pozivati sudije, kada u Ustavnom sudu BiH već duže od pola godine iz Republike Srpske ima samo jedan sudija. Zašto je to tako, treba pitati Narodnu skupštinu, koja je prije godinu dana raspisala konkurs, zatim je početkom jula prošle godine obavila intervjue sa prijavljenim kandidatima za tog jednog nedostajućeg sudiju i od tada do danas neće da donese odluku o izboru.

Ali, osim pitanja zašto se pozivaju sudije, a ne sudija, da „podnesu ostavke“, pitao sam se i kakva je vajda za Republiku Srpsku od takvog zaključka Narodne Skupštine. Pošto o tome imam skromno znanje, nije mi bilo teško da brzo zaključim kako od toga u pravnom pogledu Srpska neće dobiti ništa. Zašto? Odgovor na to pitanje nalazi se u Ustavu BiH i Pravilima Ustavnog suda BiH. Članom 6. Ustava BiH propisano je da Ustavni sud ima devet sudija, ali da kvorum čini većina svih sudija. To znači da Ustav BiH ne traži da sjednici Ustavnog suda mora prisustvovati dvoje ili samo jedan sudija iz Republike Srpska, da bi se mogla održati i da bi se na njoj moglo odlučivati. Drugim riječima, nije Ustavom BiH propisano kao što je propisano članom 127. važećeg Ustava Tanzanije za tamošnji ustavni sud, a to je da taj sud ima jednu polovinu sudija iz kontinentalnog dijela te države (taj dio je nekadašnja Tanganjika) te preostalu polovinu iz Zanzibara kao drugog (ostrvskog) dijela države, i da, saglasno članu 128. Ustava Tanzanije, njen Ustavni sud može održati sjednicu samo ako joj prisustvuju sve sudije tog suda, a odluku može donijeti samo ako su za nju glasale najmanje dvije trećine sudija iz Tanganjike i dvije trećine sudija iz Zanzibara. Umjesto takvih rješenja, na koja se, kako vidimo, nailazi u svijetu ustavnosti, u BiH je, kada se radi o njenom Ustavnom sudu, dovoljno da sjednici prisustvuje bilo kojih pet izabranih sudija i Ustavni sud može raditi i punovažno odlučivati, pri čemu se svaka odluka smatra usvojenom ako je za nju glasalo najmanje pet sudija. Članom 39. Pravila Ustavnog suda BiH taj sud je, suprotno članu 6. Ustava BiH koji, kako je pokazano, propisuje da je u svakom predmetu većina svih sudija kvorum, određeno je da sjednica Ustavnog suda u plenarnom sazivu kojoj ne prisustvuje najmanje jedan (što će reći nijedan od dvoje) sudija iz Republike Srpske se odgađa, ali će se, u slučaju da se bez opravdanih razloga ponovi takva sistuacija, naredna sjednica održati i bez tih sudija. Prema tome, čak i u ovoj situaciji koju je Ustavni sud BiH propisao suprotno normi o kvorumu iz člana 6. Ustava BiH, jasno je da ni ona nije prepreka da taj sud radi i donosi punovažne odluke bez ijednog sudije iz Republike Srpske. I tako se Republika Srpska na ovom pravnom terenu može nadgornjavati sa Ustavnim sudom BiH do sudnjega dana, ali nikada neće dobiti tu bitku niti će taj sud i njegove odluke biti bilo kako delegitimisane. 

Čak i u ovoj situaciji koju je Ustavni sud BiH propisao suprotno normi o kvorumu iz člana 6. Ustava BiH, jasno je da ni ona nije prepreka da taj sud radi i donosi punovažne odluke bez ijednog sudije iz Republike Srpske

Međutim, osim ovog uzaludnog nadgornjavanja, u netom usvojenim zaključcima Narodne skupštine Republike Srpske moju pažnju privukla je još jedna činjenica. Naime, po ko zna koji put Narodna skupština Republike Srpske kao zaštićenu vrstu čuva i ne p(r)oziva nosioce pravosudnih funkcija u redovnom pravosuđu iz Republike Srpske, a ni nosioce sudijskih funkcija u Ustavnom sudu Republike Srpske. Hoću reći da nikada do sada Narodna skupština ne pozva, recimo, članove VSTS-a BiH iz Republike Srpske da zbog nasilja nad pravnom državom od strane OHR-a ili zbog neustavnih odluka Ustavnog suda BiH podnesu ostavke, u kom slučaju VSTS BiH ne bi mogao uopšte da radi i odlučuje, jer bez članova iz Republike Srpske ne bi imao kvorum, što jasno proizlazi iz Zakona o VSTS-u BiH. A ni ti članovi nikada ne nađoše za shodno da to sami učine, bez da ih poziva Narodna skupština.

E tu, na terenu ove potonje činjenice, na površinu isplivava istina u vidu neznanja i pohlepe koji ne brinu za vladavinu prava i Republiku Srpsku, već samo za svoje interese, što će nas sve skupa ubiti, i kao narod i kao državu.   

Sjećam se, kao da je juče bilo, situacije od prije više od 20 godina. Tamo negdje 2000-2001. godine bio sam sudija Osnovnog suda u Doboju i, kao i ostale sudije, imao sam neto platu od par stotina konvertibilnih maraka. U to vrijeme već se zahuktao lopovski projekat nametanja ustava i zakona od strane visokih predstavnika, i to u državi članici UN, što je suprotno Povelji UN i svim drugim izvorima međunarodnog prava. Čak ni Savjet bezbjednosti UN, a da ne govorim o ostalim organima, nema pravo, sve i kada postupa prema poglavlju VII Povelje UN, da ovlasti bilo koga, a kamoli pojedinca zvanog visoki predstvnik, da državi članici UN-a nameće svoju volju kao ustav i zakon. Zbog toga je nemušto pozivanje Kristijana Šmita, koji je 27. aprila ove godine nametnuo svoj tzv. zakon o dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, kada se u odluci o nametanju tog tzv. zakona poziva na Rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN broj 1174 od 15. juna 1998. godine, iako bi i on (kao pravnik) i oni koji su mu sve to pripremili, trebao znati da prema Povelji UN niko, pa ni SB UN, nema pravo da suverenoj državi članici UN-a nameće svoju volju kao zakon ili da ovlasti bilo koga drugog da to čini u ime SB UN,  niti takvo pravo ima samozvani i fantomski tzv. savjet za primjenu mira u BiH i njegov tzv. upravni odbor.

E upravo o takvim stvarima već četvrt vijeka ćuti pravosuđe u Republici Srpskoj. Nijedan sud u Republici Srpskoj, niti sudija, ako izuzmem sebe (ne zamjerite mi na tome), nikada u sudskoj odluci nije rekao da OHR nema pravo da nameće svoju volju kao zakon u BiH koja je država članica UN, jer je to suprotno Povelji UN i svim drugim izvorima međunarodnog i domaćeg prava. Umjesto toga, svi oni su te daleke 2000-2001. godine, kada je OHR suštinski odlučio da sudijske i javno-tužilačke plate sa par stotina budu povećane na par hiljada KM, samo gledali kako po svaku cijenu da sačuvaju te funkcije i visoke plate. Tome i samo tome je sve bilo podređeno, pa me nije čudilo kada sam vidio u svojoj sudijskoj praksi kako, recimo, sudije Okružnog suda u Doboju te 2001. godine svojim odlukama u žalbenom postupku primjenjuju protivpravni tzv. zakon OHR-a o izmjenama Zakona o krivičnom postupku, kako bi time avanzovali svoje promaknuće na te ili više pravosudne funkcije u onome što je uslijedilo kao (kvazi)reforma ovdašnjeg pravosuđa, kojom je, gle čuda, upravljao OHR preko svoje tzv. nezavisne pravosudne komisije. I sve te sudije Okružnog suda u Doboju su uspješno avanzovale takve svoje odluke, jer su svi prošli tu (kvazi)reformu i danas rade tamo gdje su radili i te 2001. godine. Time su zadovoljili svoje potrebe i potrebe OHR-a da svom bezakonju pribavi sudijski legitimitet, jer OHR zna da bi, da kojim slučajem u pravosuđu vlada profesionalizam i znanje, cijeli njegov poduhvat neustavnog vladanja pao u vodu već na početku, budući da nije isto kada političari u svojoj debati govore da OHR nema pravo na takvu vladavinu i kada to kažu sudovi u svojim odlukama.

Poštovani gospodine Dodik, pozivam Vas da se zvanično obratite Vrhovnom sudu Republike Srpske i Republičkom javnom tužilaštvu Republike Srpske pitanjem da li će primjenjivati Šmitov tzv. zakon o dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske

No, nisu se tako ponašali samo nosioci funkcija u redovnom pravosuđu, već su to činile i sve sudije iz Republike Srpske u Ustavnom sudu BiH, kao i kompletan Ustavni sud Republike Srpske. Naime, nikada do danas nijedan sudija iz Srpske u Ustavnom sudu BiH ni u jednom od više predmeta u kojima se odlučivalo o pitanju da li OHR ima pravo da nameće zakone, nije glasao niti izdvojio svoje mišljenje u kojem bi uz odgovarajuću argumentaciju napisao da OHR nema to pravo. Vjerovali ili ne, ali to do danas nije učinio nijedan sudija iz Republike Srpske u Ustavnom sudu BiH. Štaviše, nedavno je, 23. marta ove godine, sudija iz Republike Srpske glasao za većinsku odluku broj U 27/22 kojom je, zajedno sa ostalim sudijama, odlučio da je Krisitijan Šmit visoki predstavnik i da može da nameće ustave i zakone u BiH.

Ništa drugačije nije ni sa Ustavnim sudom Republike Srpske. Dovoljno je samo podsjetiti da je taj sud 26. maja 2021. godine u predmetu broj U 45/20, postupajući po inicijativi jednog građanina, donio rješenje u kojem je, suštinski kazano, naveo da nije nadležan da brani Ustav Republike Srpske ako taj ustav napadne visoki predstavnik nametanjem svojih amandmana na taj ustav, iako samo Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda imaju ustavno pravo da donose te amandmane. Iz takve odluke slijedi da je njome Ustavni sud Republike Srpske poslao poruku visokom predstavniku da može nametati i zakone, a taj sud ni tada neće braniti ustavni poredak Republike Srpske od takvog nasilja. 

O svemu prethodno rečenom, i o još mnogo toga što je rak rana Republike Srpske i stvarni uzrok njene devastacije, nije bilo ni riječi u Narodnoj skupštini Republike Srpske prije neki dan niti je bilo ijednog zaključka u tom pravcu. 

Zato, vidjevši da se na tviteru oglasio predsjednik Republike Srpske, gospodin Milorad Dodik, tvrdeći da Republika Srpska neće primjenjivati tzv. zakon Kristijana Šmita o dopunama Krivičnog zakonik Republike Srpske, pozivam ga da uradi još dvije stvari. Poštovani gospodine Dodik, Vi ste predsjednik Republike Srpske i u tom svojstvu, na osnovu člana 4. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, imate pravo da pokrenete postupak za ocjenu ustavnosti Šmitovog tzv. zakona (imaju to pravo i Narodna skupština i Vlada), a Ustavni sud Republike Srpske je dužan da odluči po tom Vašem zahtjevu. Paralelno sa tim, pozivam Vas da se zvanično obratite Vrhovnom sudu Republike Srpske i Republičkom javnom tužilaštvu Republike Srpske pitanjem da li će primjenjivati Šmitov tzv. zakon o dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske. I recite im da ne okolišaju u odgovoru, već da jasno i kratko samo kažu hoćemo, odnosno nećemo ga primjenjivati. Nemojte se iznenaditi negativnim odgovorom svih njih, ali to onda podijelite i sa našom javnošću. Da javnost barem vidi i zna šta je naša istinska rak rana i gdje je korijen posrtanja kako vladavine prava tako i Republike Srpske.