Referendum i priključenija

Na prvi pogled čitava drama oko referenduma izgledala je kao pravljenje problema ni od čega. Najprije je Bakir Izetbegović podnio nedotupavnu apelaciju Ustavnom sudu BiH da pravnom odlukom promijeni istorijski fakat da je RS rođena 9. januara 1992. Zatim je narečeni sud donio još stupidniju odluku da datum rođendana treba uskladiti sa principom ravnopravnosti što bi značilo ukidanje svih nacionalnih i entitetskih praznika, a o zajedničkim se tek nikad ne bi dogovorili.

Najprije se nagađalo da Bošnjacima, ne i Hrvatima, smeta što se datum Dana RS podudara sa krsnom slavom Svetoga Stefana, da bi se kasnije ispostavilo da im smeta što se Srbi sa njima nisu dogovorili kada će se slaviti Dan RS. Sve navedeno toliko je izgledalo nepametno da je slutilo da se u pozadini ipak skriva nešto pametnije.

Prema odluci Ustavnog suda BiH, nakon ukidanja 9. januara predstojalo bi dogovaranje o novom datumu, koji bi svakako bio pomjeren u vrijeme kada je rat već bio počeo.

Cilj je dokazati da je RS nastala tek u ratu i da je rezultat rata, etničkog čišćenja, genocida itd., a to bi već u sljedećoj etapi puzajuće likvidacije RS bio argument da je ona naprosto magnum krimen i sramota ne samo za međunarodnu zajednicu nego i za srpski narod koji bi trebalo dobrovoljno da je se odrekne. Ustavni sud BiH, koji je praktično zamijenio zamrznutog visokog predstavnika sa bonskim ovlašćenjima, i u tom slučaju bi donio odluku i zapečatio sudbinu Republike Srpske, a sve tobože po ustavu, pravu i zakonu. Zbog toga Srpska ni po koju cijenu nije mogla odustati od ovog naizgled bezazlenog referenduma. Naprotiv, referendumima, kao demokratskim sredstvom, mora nastaviti da se bori za izvorni Dejtonski sporazum u punom kapacitetu koji su potpisali  i SAD i Rusija i EU i Hrvatska i Srbija i Federacija. Ta strategija se zlonamjerno optužuje za secesionizam, iako već samo opredjeljenje za Dejtonski sporazum podrazumijeva ostanak Srpske u BiH. 

Intenzivna politička koordinacija između Srbije i Srpske, koja se u posljednje vrijeme manifestovala u bezmalo dnevnim komunikacijama i svakonedjeljnim susretima Vučića i Dodika, nailazila je na svesrpsko radovanje na obje strane Drine. Pokazalo se, međutim, da to može da bude i opterećenje za obje strane. Pošto je Vučić na zahtjev Brisela, odnosno Berlina, privolio Dodika da odloži referendum o pravosuđu, novi zahtjev prema Beogradu na račun Banjaluke pojavio se već povodom referenduma o datumu Dana Republike. 

Da je Vučić odbio da se Srbija suzdrži ispao bi evronekooperativan. Da se založio da se i referendum o datumu Dana RS odloži, ispao bi politički nedosljedan jer je ovaj referendum prethodno već u dva navrata podržao. Zamku je izbjegao tako što je bez objašnjenja rekao da je Srbija protiv referenduma, ali da je odluka na Srpskoj i da će je Srbija poštovati. Ova kompromisna formulacija je otklonila moguću konfrontaciju Banjaluka - Beograd i ohrabrila Srpsku da priprema referendum. Zato je Dodik, takođe bez objašnjenja i naizgled neumjesno, uzvratio da je „Srpska ponosna na Srbiju“.

Da je Vučić ispunio i ovo očekivanja Brisela/Berlina, stizali bi sve novi i novi zahtjevi. Da je Dodik i ovog puta odložio referendum, više niko iz svijeta ga ne bi ozbiljno shvatao i ne bi okretao pozivni broj 051, nego isključivo 011. Uzrok neizbježnih razlika leži u tome što Srbiju, makar i kao smanjenu, niko ne osporava kao državu a krenula je put EU bez alternative, dok Srpsku osporavaju i kao entitet pa se bori za goli opstanak, takođe bez alternative. Ne treba Srbija da bude talac Srpske niti da Srpska funkcioniše na daljinski iz Beograda.

Strateško jedinstvo dozvoljava operativne razlike, a srpski neprijatelji, dakako,  trudiće se i ovom prilikom da te razlike postanu što veće i što dublje. Kao što će nastojati i da pokažu da Srpska ima i veće prijatelje od Srbije, ne vodeći računa o tome da se suverenitet i autoritet velesile poput Rusije nije uporediv sa političkom kapacitetom nevelike i nejake matice.

Postojala je opasnost da će ona trojica inostranih sudija u Ustavnom sudu BiH, po svojoj pameti ili po višem nalogu, iskoristiti apelaciju Srpske da odluku o „datumu Dana Republike“ izmijene, relativizuju, zamrznu ... Bio bi to sa njihovog stanovišta politički mudar i kreativan potez, koji bi RS doveo u situaciju da održavanjem referenduma lupa na otvorena vrata, a njegovim otkazivanjem komično ponavlja već toliko puta odigrani potez. Pogriješili su tim više što za „međunarodnu zajednicu“, naravno, i nije problem 9. januar, nego uvođenje referenduma u političku praksu Republike Srpske.

Srećom, takav efektan potez protektorata je ipak izostao. Zašto? Da li zbog zbog pukog birokratskog formalizma nižih ešelona supersile?  Ili zbog inercije da se u Bosni povlađuje muslimanima kao potencijalnim teroristima? Da li iz navike da se sa Srbima sve rješava pritiscima i pretnjama? Ili iz arogancije imperijalne moći koja ne osjeća potrebu da samovolji dodaje argumente ? Najbolji primjer predstavljaju dramatična upozorenja visokog predstavnika, evropskih komesara i posebno američke ambasade.       

Iz amabsade SAD u Sarajevu vele da je „Dejtonski sporazum međunarodni mirovni sporazum čije osporavanje ne može proći bez posljedica“ i da su „SAD i međunarodna zajednica izuzetno puno uložili u mir, stabilnost i prosperitet BiH“. Ma neće biti!

Pošto su dvije decenije radili na reviziji Dejtonskog sporazuma otimanjem entitetskih nadležnosti i nametanjem zakona, odjednom su se prisjetili da je to međunarodni sporazum koji se ne može nekažnjeno kršiti. Zatim, po američkoj ambasadorki ispada da mir i stabilnost u BiH ugrožava onaj ko je dosljedan 23-godišnjoj tradiciji proslave rođendana 9. januara, a ne onaj ko je odlučio da taj kontinuitet naprasno prekine. Najzad, što se tiče ulaganja SAD u prosperitet BiH, njena ekselencija je zaboravila da je 4/5 tih sredstava otišlo u Federaciju, a u manji entitet jedva petina, kojom ni je ni zakupljena, ni kaparisana RS. 

Polunapeta „međunarodna“ atmosfera povodom referenduma naglo je postala dramatična poslije Putinovog poziva Dodiku da tri dana uoči referenduma posjeti Moskvu. Sada, dakle, više nije toliko problem ni ovaj ni potencijalno novi referendumi nego to što se Rusi miješaju u prostor koji „NATO već vidi kao svoj“. Srpska je i prije poziva iz Moskve već uveliko štampala listiće za referendum, MIP Rusije je već povodom onog otkazanog referenduma o pravosuđu saopštio načelan stav da „Srbi imaju pravo na referendum“, a ruski ambasador u Sarajevu je izuzeo glas od zaključaka PIK-a. Elem, ništa se novo vezano za referendum nije dogodilo ni u Banjaluci ni u Moskvi da bi izazavalo toliku zabrinutost u Vašingtonu, Briselu i Berlinu.

Da, Putinov poziv Dodiku tri dana uoči referenduma zaista predstavlja veliko ohrabrenje, kao što je serija saopštenja zapadnih ambasadora, evropskih komesara i Stejt departmenta predstavlja već rutinsko obeshrabrenje svega što je u interesu Republike Srpske.

Referendum će, valjda je to sada svima jasno biti održan i dan poslije nastaviće se normalan život u Srpskoj i Federaciji, bez poremećaja mira i stabilnosti u regionu. Nikakvih sankcija neće biti jer se ne mogu primijeniti separatno na RS, nego samo na BiH kao cjelinu. Međutim, rezultati referenduma neće biti međunarodno priznati, a pritisci će se nastaviti na Narodnu skupštinu u Banjaluci, koja treba da donese konačnu odluku. Ali, rukovodstvo i narod u Srpskoj su tokom minulih četvrt vijeka navikli da se nose sa političkom opsadom bošnjačko-hrvatskog komšiluka i zapadnog svijeta, pa će i ovoga puta izdržati. Referendum je dokaz da u tome ne posustaje.