Principi dejtonskog sporazuma i akcije protiv Republike Srpske

Danas imamo priliku da u kontinuitetu razgovaramo o Dejtonskom sporazumu i o onome što on jeste i šta je dao od svog potpisivanja do danas. Kada govorite o tome, onda je neophodno da kažete u čemu je on bio uspješan i šta su devijacije. Učestvovao sam na obilježavanju desetogodišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Vašingtonu prije pet godina. Tada su date razne ocjene o tome kakav je bio Dejton. U svom praktičnom političkom djelovanju bio sam suočen sa nizom problema zbog kojih sam često i pažljivo čitao Dejtonski sporazum, da bi se mogao ponašati u skladu sa njim. Vidne su i razne devijacije u političkom smislu, nametnute kao produženje raznih stereotipa o događajima iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Jedan od prvih je pokušaj da se minimizira Dejtonski sporazum u smislu da je on samo uspostavio mir i da nije ugovor koji treba provoditi nego ugovor koji treba dograđivati. Naravno to nije tačno, jer u tom međunarodnom ugovoru postoje i druge suštinske komponente koje znače da je uspostavljen novi politički sistem kao uslov za mir. Međutim, te druge komponente su u praktičnom političkom i drugim aspektima, predstavljale dominantnu stvar oko koje su se okupljali svi oni za i protiv Dejtonskog sporazuma.

Oni koji su napadali Dejton i tražili da se on koriguje, danas ga grčevito brane, oni koji su ga tada branili na početku te faze, govore da on treba da se promijeni različitim koncepcijama koje su s vremena na vrijeme bile izmišljane.

Dejtonski sporazum je i u svim devijacijama omogućio da BiH živi u miru svih ovih petnaest godina. Zanimljivo, sa početka dejtonske faze, jedni su osporavali Dejton, drugi su ga branili i govorili da je to rješenje koje ne može biti bolje. Sada kada pogledamo petnaest godina poslije, vidimo da su samo stvari zamijenjene. Oni koji su napadali Dejton i tražili da se on koriguje, danas ga grčevito brane, oni koji su ga tada branili na početku te faze, govore da on treba da se promijeni različitim koncepcijama koje su s vremena na vrijeme bile izmišljane.

Ključni segment Dejtonskog sporazuma, što se tiče BiH, je njegov Aneks 4 - Ustav BiH. Republika Srpska je potpisala svih 11 aneksa Dejtonskog sporazuma i time se uspostavila kao strana potpisnica međunarodnog ugovora koji se zove Dejtonski sporazum. To je uporno zataškavano i osporavano od strane međunarodnog faktora i nekih faktora u BiH, da bi se na bazi toga uspostavljala praksa dešavanja i rješavanja stvari u okviru institucija BiH. Tako bi nadležnosti entiteta vremenom bivale sve manje i jednog dana bili prazna ljuštura bez sadržaja. Naravno ako ste prazni, onda postanete besmisleni, pa i ogavni i onima koji tu žive. Zato je za nas bilo neophodno mijenjati određene stvari u praksi, u pogledu primjene samog Dejtona. To nije bilo jednostavno ni lako, jer su tu praksu nametnuli veliki autoriteti međunarodne zajednice i upravo oni koji su bitno doprinijeli nastanku samog Dejtonskog sporazuma.

Danas sa stanovišta vremena, a i događaja nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, neću ništa novo reći: to je istorijski dokument u BiH ali i jedan od bazičnih dokumenata naše političke istorije, naše političke budućnosti, pritom mislim na Republiku Srpsku. Ključnu političku aktivnost morali smo da svodimo na to da vratimo Dejton u fokus interesa i da ga branimo, da bi i drugi to činili, a ne samo mi. Dejtonski sporazum je napadan i tako što je uspostavljena priča o duhu Dejtona, a ne po slovu Dejtona kako zahtijeva međunarodno pravo. To je dovelo do toga da je Visoki predstavnik umjesto tumača, postao zakonodavac nametanjem zakona, nikada datim pravnim ovlaštenjem. Pritom se pozivao na ničim izazvana i nepravna, takozvana „bonska ovlaštenja“. Međutim, ni u tim „ovlaštenjima“ nigdje ne stoji da Visoki predstavnik ima prava na donošenje zakona.

Devijacija je i uspostavljanje Vijeće za implementaciju mira koga ne poznaje Dejtonski sporazum i koje je preuzelo svu ingerenciju vezanu za ocjenjivanje rada OHR-a odnosno kancelarije Visokog predstavnika.

Devijacija je i uspostavljanje Vijeće za implementaciju mira koga ne poznaje Dejtonski sporazum i koje je preuzelo svu ingerenciju vezanu za ocjenjivanje rada OHR-a odnosno kancelarije Visokog predstavnika. Dejtonski sporazum u Aneksu 10. koji predviđa uvođenje Visokog predstavnika, potpisalo je pet strana: Republika Srpska, Srbija, Federacija – (tada) bošnjačko muslimanska, kasnije Federacija BiH , Hrvatska i neka Republika BiH koju je tada predstavljao samo Alija Izetbegović i uži krug oko njega. BiH tada institucionalno ni politički - teritorijalno nije ni postojala. Imala je međunarodno priznanje koje se baziralo na jednom spornom referendumu sprovedenom na samom početku rata. Vijeće za implementaciju mira je ojačalo institut Visokog predstavnika, stvarajući jaku kancelariju Visokog predstavnika, poznatu kao OHR, koja je u jednom vremenu zapošljavala 880 ljudi.

Jedan od visokih predstavnika Pedi Ešdaun je u svojoj knjizi rekao: „Idem u Bosnu sa zadatkom da razgradim Dejtonski sporazum i uspostavim novi sistem“. To je suprotno mandatu Visokog predstavnika i samo napominjem kao dokaz kako su se ponašali razni visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH. Ešdaun je imao na raspolaganju 880 ljudi i mjesečni budžet od 35.000.000 eura. Oni su bukvalno svaki dan pričom o reformama favorizovali neke promjene koje su u suštini bile priče o promjeni političkog sistema, koje su zadirale u nadležnost različitih nivoa vlasti kako bi jednog dana na kraju tog puta, pojedinačnim reformama prenijeli sve iz Republike Srpske i nižih organa vlasti na neku njima znanu BiH.

Visoki predstavnik je dakle, svojim djelovanjem kršeći međunarodni ugovor, u mnogim slučajevima vršio nepravno nasilje u BiH. Bonska konferencija samoizabranog Vijeća za implementaciju mira, mimo Dejtonskog sporazuma i mimo dogovora strana (a jedna od strana je Republika Srpska kao potpisnica svih aneksa), pozdravila je namjeru visokog predstavnika da on o nečemu odlučuje. Tako je „pozdravljanjem namjere“, dato „bonsko ovlašćenje“ visokom predstavniku za donošenje odluka iz nadležnosti Predsjedništva BiH i Savjeta ministara BiH kada bi se pojavila nemogućnost zakazivanja i održavanja sastanaka tih organa.

Dakle, tim takozvanim bonskim ovlaštenjima, niko nije mogao da proširi ili smanji mandat visokog predstavnika osim strana potpisnica aneksa 10 koji tretira visokog predstavnika, a ta strana je ponovo napominjem i Republika Srpska. Dakle, nigdje se u tim bonskim ovlaštenjima ne pominje ovlaštenje da visoki predstavnik donosi odluke iz nadležnosti Parlamenta, nego samo Vijeća ministara i Predsjedništva BiH i to je ključni momenat. Ključni je zato što je Visoki predstavnik donio preko 800 raznih odluka od čega je preko 200 zakona ili odluka sa zakonskom snagom. Kada smo osporili tu vrstu priče o njegovom „pravu“ da donosi zakone, onda se pojavila čudna formulacija iz OHR-a. Novi zakoni koje je nametao Visoki predstavnik, imali su formulaciju: “Donosim odluku o proglašenju tog i tog zakona“, tvrdeći da su donijeli odluku, a ne zakon, iako je to po svemu bio zakon – i po nazivu i po sadržaju.

Sadašnja vlast Republike Srpske se veoma žestoko usprotivila toj devijaciji, jer je to bio jedini način da očuvamo legitimitet Dejtonskog sporazuma. Dakle, Visoki predstavnik se, djelujući po izmišljenim, ali ne i pravnim ovlaštenjima pojavio kao proizvođač prava u BiH, stvarajući time sasvim novi politički sistem i odnose.

Intervenisao je u ustave entiteta, kršio Ustav BiH, prenoseći nadležnosti i formirajući nove institucije, kao što su Sud i Tužilaštvo BiH, koje taj Ustav ne poznaje. Visoki predstavnik je bez prava na to, još 2002. godine, donio Zakon o osnivanju Suda i Tužilaštva BiH. Svo vrijeme djelovanja tog suda i tužilaštva, Visoki predstavnik je nekoliko puta intervenisao u zakone koji je sam nametnuo, dovodeći do toga da je stalno proširivao njihova ovlaštenja na uštrb organa entiteta, suprotno ustavu. Uz to je išao i pokušaj da se policijske agencije centralizuju na nivo BiH, čime bi se ukinula policija Republike Srpske a njene nadležnosti premještene na nivo BiH. Htjeli su pored završene priče o odbrani i vojsci, pored reforme kojom su indirektnim porezima Bosni i Hercegovini dati izvorni prihodi, da oduzimanjem policijskih nadležnosti Republici Srpskoj, koncipiraju antidejtonsku BiH. Sve to je činjeno korištenjem enormnog pravnog nasilja i pritisaka na političke faktore. Mi smo nakon izbora 2006. godine i dobijanja podrške birača, jasno rekli da to više ne prihvatamo. Pripremili smo novi zakon o referendumu, jer želimo da narod kaže da li je spreman da prihvati ovakve intervencije Dejtona. Priznaću, iz čisto pragmatičnih i suštinski političkih razloga, svaki Visoki predstavnik kada je bio čak i na odlasku iz BiH, donosio je odluke o nametanju zakona i političkim smjenama. Zato te odluke zovu „aerodromskim“, jer su ih potpisivali i na aerodromu. Postavlja se praktično pitanje - šta kada ode i zadnji Visoki predstavnik, a nije osporena takva praksa. Da li to znači da je to zauvijek prihvaćeno ? Ispada da je Visoki predstavnik mogao da modelira čitav ustavni sistem i time promijeni strukturu odnosa u samoj BiH. Zato smo ušli u izradu zakona o referendumu, koji je osporen od strane Bošnjaka u Republici Srpskoj, ali je naša ozbiljna namjera da to završimo. Kada definitivno legalizujemo zakon, tražićemo referendum upravo o tom ponašanju visokog predstavnika.

Druga stvar koju smo pokrenuli i pripremamo je da ćemo sve visoke predstavnike koji su proglašavali zakone mimo mandata po međunarodnom ugovoru, tužiti u njihovim matičnim zemljama za kršenje međunarodnog ugovora što je u neskladu sa konvencijama o međunarodnom pravu. Vidim da su to mnogi veoma ozbiljno shvatili, a mi veoma ozbiljno radimo na tome. Naravno zbog toga je neophodno napraviti čistu formalnu strukturu koja će omogućiti uspjeh.

Kao prvu, pripremamo tužbu protiv ranijeg Visokog predstavnika Pedija Ešdauna i tražimo način kako da u britanskom pravnom sistemu obezbijedimo prolaznost takve jedne stvari. Govorim to kao ilustraciju naše borbe da očuvamo izvorni princip Dejtonskog sporazuma.

Kada su shvatili da pojedinačnim reformama ne mogu da dobiju ono što traže, međunarodni predstavnici su organizovali nekoliko aktivnosti vezanih za promjenu Ustava BiH. Promjene ustava su kažu, neophodne zbog evropskog puta, zapravo bi bile suštinske promjene političkog i pravnog ustrojstva BiH. To je redistribucija nadležnosti i u pravilu smanjenje nadležnosti Republike Srpske. Izmišljaju neku evropsku klauzulu koja podrazumijeva obavezu da u svim evropskim pitanjima odlučuju isključivo organi BiH. Ako bi to prihvatili, onda bi Ustavni sud BiH u kome su i trojica stranaca, koji najčešće glasaju kao i bošnjačke sudije, mogao skoro sve proglasiti evropskim pitanjem i time isprazniti nadležnosti Republike Srpske. Imali smo dva bukvalno juriša na Ustav BiH: jedan je tzv. aprilski paket, a drugi je tzv. butmirski paket. Oba „paketa“ su za nas neprihvatljiva i raznim pristupima, u konačnici odbačena. U prvom, „aprilskom paketu“ imali smo procjenu da bi sa pozicije koju su svijetu nametnuli o Srbima kao „lošim momcima“, ponovo bili optuženi kao krivci. Zato smo tako odigrali, da tu promjenu ustava odbiju drugi , jer smo bili uvjereni da će to uraditi Haris Silajdžić i njegova Stranka za BiH. Ako bi Silajdžić u zadnjem trenutku podlegao američkom pritisku i to prihvatio, onda dva člana iz naše određene strukture, naprosto ne bi glasala i time onemogućila usvajanje tog ustavnog paketa. Drugi je „butmirski paket“, organizovan u NATO bazi Butmir kod Sarajeva. Kako je to izgledalo: 8. oktobra 2009. se pojavi inicijativa za sastanak, a već nakon pet dana organizuje se početni sastanak na kome se samo uvodno priča o ničemu. Onda dobijete 19. oktobra ujutru dobijete prijedlog promjena ustava, sa pozivom da u 16 sati istog dana budete spremni da se izjasnite po sistemu uzmi ili ostavi sve to što piše.

Živimo u uslovima stalne najezde na promjenu Dejtonskog sporazuma, a to se opravdava evropskim putem za BiH. Naravno u BiH je postojao snažan konsenzus na početku, a sada je sve manje entuzijazma o odnosu EU i evropske integracije.

Mi smo išli taktikom da u 11 sati napišemo organizatorima pismo i kažemo - ne uzimamo to i ostavljamo sve. Za razliku od ranije prakse gdje smo pokušavali i ja sam ali i mnogi moji prethodnici u Republici Srpskoj da izbjegnu dijalog, tada smo sjeli i otišli u Butmir da im još jednom kažemo da to nećemo, uvjereni u svoju argumentaciju. Danas taj proces pokušavaju oživiti, ali to liči na oživljavanje mrtvaca. Ponovo se priča o nekoj novoj konferenciji, da bi se potom u Madridu išlo na potpisivanje deklaracije koja u suštini znači prihvatanje rješenja iz „butmirskog paketa“. Usput da vam kažem da sam pročitao nekoliko prvih članova tog paketa od skoro sto članova i sve ostalo nisam pročitao, jer sam jasno vidio o čemu se radi i da se nema šta ni čitati.

Živimo u uslovima stalne najezde na promjenu Dejtonskog sporazuma, a to se opravdava evropskim putem za BiH. Naravno u BiH je postojao snažan konsenzus na početku, a sada je sve manje entuzijazma o odnosu EU i evropske integracije. Zvaničan stav Republike Srpske je da podržimo evropski put i to nije sporno. Vidjeli smo da pokušavaju da kroz priču o „evropskim poslovima“, izvršiti preraspodjelu nadležnosti. Zato je stav ove garniture vlasti u Republici Srpskoj: Ako nas tjerate da biramo između Republike Srpske i kapaciteta koji ona ima i evropskog puta, hvala vam za evropski put. Mislim da je ključno da održimo kapacitet i autonomiju koju imamo. Možda je nemoguće neke stvari vratiti na principe izvornog Dejtona, iako su samo tri od 56 nadležnosti oduzetih Republici Srpskoj, prenesene donekle u skladu sa Dejtonom. To znači da je Republika Srpska prihvatila takva rješenja, iako prethodno nije promijenjen Ustav BiH radi stvaranja pravnog osnova za donošenje zakona na nivou BiH. Tako je veoma važnom reformom odbrane, ukinute vojske entiteta i stvorene oružane snage BiH, koje su više pod uticajem multinacionalnih vojnih struktura nego same BiH.

Drugo je pitanje vezano za indirektne poreze gdje je dramatično promijenjen fiskalni sistem u BiH. Po Dejtonskom sporazumu je predviđeno da su fiskalni subjekti entiteti koji prenosom sredstava finansiraju zajedničke organe na nivou BiH. Nažalost, aktivnostima i pritiscima došlo je do promjene tako da je uspostavljena izvorna nadležnost BiH vezano za PDV i druge indirektne prihode i uspostavljena zakonska obaveza da BiH prva povlači novac za svoje potrebe čime se ojačava struktura organa BiH. Strukture BiH danas zapošljavaju oko 22.000 ljudi, od čega je oko osam hiljada u vojsci. To je svaki dan bivalo sve više, ali to zaustavljamo. Zbog navodnog puta ka Evropi, pojavljuju se nove agencije, traže se po prioritetu naplate iz prihoda, traži se povećanje budžeta BiH, čime se smanjuju prihodi za entitete. Nama ostavljaju ključne socijalne nadležnosti - penziono-invalidsko, obrazovanje, zdravstvo. Zna se da je zato uvijek nedovoljno novca i time se produkuje nestabilnost koja iz socijalnog veoma lako pređe na politički teren i ugrožavanje pozicije Republike Srpske. To je lukavo smišljeno, a neopreznost tadašnje političke garniture u Republici Srpskoj, dovela je do jedne dramatične promjene fiskalnog sistema.Mislim da je ipak moguće i tu nešto popraviti, jer konačno ništa od toga ne stoji stoji u Ustavu.

Mi imamo Visoko sudsko i tužilačko vijeće formirano na nivou BiH opet mimo Ustava i mimo Dejtona koji odlučuje o svim postavljenjimlja sudske i tužilačke strukture tako da je pravosuđe u Republici Srpskoj i čitavoj BiH isključivo pod dominantnom upravom međunarodnog faktora. Zato nijedan tužilac ni sudija nema obaveze prema javnosti, ni odgovornosti kao treći stub vlasti, nego ima odgovornosti prema međunarodnom faktoru jer od njihove saglasnosti zavisi imenovanje i primanja tih sudija. Uspostavljanjem Suda i Tužilaštva BiH, najsnažnije se modifikuje politički sistem u BiH. Oni su mjesto političkog optuživanja i presuđivanja, iako su nezakonito i neustavno uspostavljeni na bazi sumnjive odnosno i nezakonite odluke visokog predstavnika o proglašenju Zakona o sudu i tužilaštvu. Sada žele da se sve te nadležnosti, ovako ili onako prenešene, dakle njih 56, koje smo mi u Republici Srpskoj izgubili i prenijeli navodno na nivo BiH, ugrade u novi ustav BiH. Sav pritisak koji trpimo u ovom vremenu za te reforme, ima za cilj, ustavnu legalizaciju otetih nadležnosti. Mi ne prihvatamo takvo ugrađivanje, tražimo raspravu o svim tim pitanjima. Sud i Tužilaštvo BiH u ovakvom obliku ne mogu da opstanu, oni su antiustavni, ali to još uvijek ne nailazi na ozbiljne odgovore druge strane. Muslimani-Bošnjaci ono što dobiju, smatraju da je dobijeno trajno i nema nikakve rasprave o tome. Tako da se vremenom gubi taj demokratski kapacitet i mogućnost dogovora u BiH. U BiH koja se nalazi pod protektoratom međunarodnog faktora, vlast se može okarakterisati jednim terminom koji sam čuo - ambasadorokratija. Najvažniji politički događaj u BiH je petak u 14 časova kad se sastaju ambasadori članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira i modifikuju i preporučuju šta treba da se radi u BiH. To je zatvoreni krug o kome mi samo imamo kuloarske izvještaje, a tek poslije postajemo svjesni takvih sastanaka. Zato je ključno bilo ovo što sada radimo - da se suprotstavimo tom nasilju visokog predstavnika, nekad neshvaćeni i u samoj Republici Srpskoj. A tek ovdje u Srbiji nekad postoji dramatično nerazumijevanje toga.

Srbija je marginalizovana sa stanovišta svoje uloge garanta i potpisnika Dejtonskog sporazuma u jednom važnom regionalnom pitanju. Srbija je još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine, potpuno isključena od razmatranja primjene tog sporazuma i njegovih aneksa, u namjeri da se lakše skrše političke strukture u Republici Srpskoj. Kada smo mi u Republici Srpskoj rekli tako više ne može, međunarodni faktor želi da vrati Srbiju na scenu iz nekoliko važnih političkih razloga. Jedan je da slomi ili utiče na Banja Luku, kako oni to vole da kažu da promijeni svoj politički stav. To je naravno nemoguće, taman dolazilo i od Beograda, a drugo je ako već to ne postignete onda da postignete različite stavove Beograda i Banja Luke o važnim pitanjima. Onda to ide dalje po uobičajenom stavu - oni tamo ne znaju šta rade to su avanturisti, ludaci i tako dalje. Tako bi mi ostajali sami, što bi drugima bilo dovoljno. Dejtonski sporazum je pored uspostavljenog mira, donio i druge dobre stvari. Uspostavio je realno mogući politički sistem u BiH. To je balans koji je uspostavljen veoma oprezno. Kao političar-pragmatičar uključen u realizaciju tog sporazuma, moram da kažem da ni oni koji radili na njemu, možda ne znaju doseg i značaj koji on ima. Taj sporazum daje pravo Republici Srpskoj da u punom kapacitetu ostvaruje svoje nadležnosti. Sve ostalo je bilo stvar karaktera ljudi koji su vodili Republiku Srpsku, jer se to mijenja - sa ljudima se mijenja i karakter. Ali mislim da smo uspjeli da očuvamo subjektivitet Republike Srpske. Kada mnogi stranci kažu, idete u Evropu, pa je potrebno da modifikujemo sistem, to po njima podrazumijeva samo dodatnu centralizaciju BiH. Danas mi na to kažemno: U redu, ako otvarate taj paket mi ćemo da učestvujemo u razgovoru ali da znate onda je to otvoreno polje u kome je moguće. Ako je legitimno da neko predlaže da se BiH uspostavi kao centralizovana, unitarna država, onda je legitimno i da neko kaže, hajde da napravimo model za mirni razlaz. Naravno kada kažete mirni razlaz, onda dobijete opštu histeriju u Sarajevu i napade kako ste se drznuli da pričate o mirnom razlazu. Kao da je BiH svetinja.

Po nama jedini način je da se što više vratimo Dejtonu ako hoćemo da održimo balans i tu strukturu BiH radi njenog opstanka. Sve devijacije i sve zloupotrebe visokih predstavnika i međunarodnih faktora učinjenih na bazi sile, bile su najčešće ili po pravilu, na fonu unitarsističkih bošnjačkih zahtjeva za reformama i nadogradnjom dejtonskog sistema. Kako je to izgledalo, možete da nađete u knjizi Pedija Ešdauna „Plugovi i mačevi“. Ešdaun kaže: “Kada sam htio da slomim otpor bosanskih Srba onda bih uzeo i napisao pismo svom prijatelju Kris Patenu, da hitno iz Brisela pošalje kao zahtjev Evropske unije. Dobri Kris Paten pored toga što ništa nije razumio, bi to odmah napisao, a ja sam odlazio u Banja Luku i time lomio otpor bosanskih Srba.“ Imam taj citat iz Ešdaunove knjige u mom kabinetu, uvećano i uramljeno. Koji god ambasador dođe, dam da to pročita i kažem: nemojte misliti da prihvatamo da budemo glupi u nečijim memoarima. Uzgred da kažem, mi nismo bosanski Srbi, mi smo Srbi i živimo u Republici Srpskoj i imamo svoju dejtonsku državnost koju promovišemo. BiH je za nas dejtonsko moranje. Mi se u svakom slučaju osjećamo kao pripadnici jednog srpskog naroda koji se ne može karakterisati teritorijalno kako to pokušavaju neki da urade.

Naš interes je vratiti se na izvorni Dejton, a ne izgrađivati novi ustavni poredak zato da bi neko u nekoj svjetskoj kancelariji bio zadovoljan, a nim to zadovoljstvo ne traje dugo. Uvijek se novi zahtjevi postavljaju na scenu. Mislim da još imamo i opasnosti, jer na sceni imamo ljudi koji su iz svoje karijere napravili na BiH i na raspadu bivše Jugoslavije.

Još uvijek imamo kapacitet dovoljan da zaštitimo svoja prava, a to zavisi od jedne stvari - od karaktera vladajuće strukture. Kada su Anštajna zapitali šta on misli šta je njega učinilo velikim, on je rekao: “Mislio sam dugo da je to intelekt i moj naučni rad. Sada na kraju života mislim da je to karakter.“ Tako vam je i u politici, ako nemate karaktera i ako ste na prvi udarac u sto spremni da potpišete sve što se traži od vas, onda niste trebali tu da budete, onda ste zaista slučajna ličnost na sceni. Tih udaranja o sto je bilo i rukom i nogom u ovom vremenu i to smo sve preživjeli i došli do ovog što imamo i mislim da smo unazad nekoliko godina stekli veliki kapital – pravo na stav. Do tada je bila atmosfera – ono što traže stranci to se mora uraditi, to je gotovo. Ja sam na svom stolu u martu 2006. godine, kao novoizabrani premijer, našao šesnaest projekata tzv. reformi koje su podrazumijevale transfer nadležnosti na nivo BiH - od penzionog sistema koji je trebao da se ujedini, obrazovanja, zdravstva, bankarskog sistema i ukidanja Agencije za bankarstvo i mnogo čega drugog. Od tada, ne samo da nisam dobio sedamnaesti, nego ni jedan od tih šesnaest nije realizovan. Danas niko više o njima i ne priča. Time smo uspostavili jedan sistem da se zna šta Banja Luka hoće, a šta neće. Danas ne morate previše da objašnjavate svoje stavove, oni su objašnjeni. Stalno se po nekim političkim strukturama govori kako je potrebno sarađivati. Niko nije protiv toga, ali ovdje se radi o tome hoćete li promovisati sistem trajnog podaništva ili ćete izgraditi sistem partnerstva. Ako ste spremni za prvo, to nije teško, to se može ponovo vratiti za dva mjeseca, ako hoćete ovo drugo, onda morate da se borite zato dok god živite, politički i biološki. Dejton se dakle ne može zamijeniti u BiH. On se ne može zamijeniti ni ustavnim sistemom koji se promoviše prije svega od strane Zapada na način kako sam to i objasnio i pokušao objasniti. Mislim da Srbi i Republici Srpskoj nemaju interesa za promjene ustava u BiH. Naš interes je vratiti se na izvorni Dejton, a ne izgrađivati novi ustavni poredak zato da bi neko u nekoj svjetskoj kancelariji bio zadovoljan, a nim to zadovoljstvo ne traje dugo. Uvijek se novi zahtjevi postavljaju na scenu. Mislim da još imamo i opasnosti, jer na sceni imamo ljudi koji su iz svoje karijere napravili na BiH i na raspadu bivše Jugoslavije. Oni se zadržavaju na važnim mjestima i u Evropi i u američkoj administraciji. Nećete valjda od njih očekivati da oni kažu da su loše radili u prošlosti, ali ako sam išta naučio što radim, naučio sam da nikada stvari nisu zavisile više od nas kao u ovo vrijeme i da sva ta institucionalna i politička moć ne može da riješi jednu običnu dilemu ili jednu običnu stvar - to je politička volja ljudi koji trpe. Sve što oni hoće mora da se desi sa dva prsta koji moramo da dignemo mi u Republici Srpskoj ili tri prsta. Kojom brzinom dižete ruku od tog zavisi vaša sudbina u budućnosti. Nema načina da to učinimo na silu. Visoki predstavnik više ne može da donese ni jedan zakon, jer je odbijen. Mi smo našli samo jednu malu tehničku stvar koja je srušila sav njegov sistem moći. Kada bi ranije Visoki predstavniik nametnuo neki zakon i rekao - evo zakona, tada bi Republika Srpska objavljivala njegove zakone u svom Službenom glasniku. Ja sam naredio da se više ne objavljuju njegovi zakoni, a neobjavljivanjem oni ne važe za nas. Onda oni očajavaju u Sarajevu ne znaju šta će, mole da objavimo samo još to, pa više nikad ništa. Nije lako sve to izdržati, uz pritiske i pitanja nekih ambasadora: Šta vi to radite? A mi njima kažemo: A šta vi radite? Dakle, mi više ne objavljujemo zakone Visokog predstavnika, a on ne može da formira svoj službeni list. Čak jedan zakon koji nije bio sporan za nas, a nametnuo ga Visoki predstavnik, mi nismo objavili. Predložili smo svoj zakon Narodnoj skupštini Republike Srpske, koja ga je usvojila i potom je objavljen. Taj zakon je bio gotovo identičan sa onim što je on proglasio Visoki predstavnik, a vezano je za pitanje državljanstva Republike Srpske za ljude koji žive u Distriktu Brčko.To nam je bilo potrebno da definišemo i damo mogućnost ljudima u Distriktu Brčko koji kažu- hoću da imam državljanstvo Republike Srpske. Mi smo donijeli i objavili svoj zakon, a Visoki predstavnik se jednostavno ućutao, pokušavajući tako spasiti svoj autoritet. Sada razmišljaju da ponovo dovedu nekoga poput Ešdauna.

Volio bih da dođe neko takav kao što je Ešdaun, jer bi to bio dovoljan razlog da preduzmemo energičnije akcije nego što sada činimo. U to ne treba niko da sumnja.

Sada smo potpuno svjesni i sigurni pozicije po kojoj je Republika Srpska kako god to kome izgledalo, unijela svoj subjektivitet u BiH. BiH se ne definiše i nema svoje državno-pravno obilježje, ni kao republika. Ranijim tumačenjima bila je najbliža asimetričnoj federaciji ili konfederaciji, a sada kažu pomalo nevoljno – federaciji. Svjesni činjenice da smo unijeli svoj subjektivitet koji je međunarodno verifikovan, a Republika Srpska zbog stalnog osporavanja, bude morala ići traženju svog statusa, što se ne može isključiti. Imamo pravo tražiti svoj status. To ne može da bude tabu tema, jer je to naše pravno i političko pravo, bez obzira da li to nekome izgledalo kao remetilačko pravo. U novoj ustavnoj raspravi veoma je teško biti političar u BiH, a u Republici Srpskoj pogotovo, pa govoriti hipotetično. Uvijek postoji mogućnost da samo izvuku ono što njima odgovara da bi vas diskreditovali i napali. Dakle, Dejton ne dirajte, približite ga što više izvornim principima, mi smo spremni da u tome ostanemo i da gradimo neki oblik svoje egzistencije u BiH sa pojačanom autonomijom. Ali ako već hoćete raspravu o BiH i njezinom budućem uređenju, onda mislim da je jedini održivi koncept mirni razlaz i mirna egzistencija dva entiteta u budućnosti i to je nešto što je moguće. Otvarajući priču o duhu Dejtona, mogu se otvoriti razni duhovi. Otvorili su ih Muslimani-Bošnjaci vraćajući se na priče po kojima imaju sada priliku. Zašto bi oni imali priliku, a da je mi nemamo. Zato što neko očekuje da Republika Srpska sa visokim stepenom dejtonske autonomije, treba biti jedinstven primjer u novijoj političkoj istoriji: da pristane na ukidanje svoje autonomije. Pa sve autonomije su jačale, a ne ukidale. Nemate nijednu autonomiju koja je samu sebe ukinula, zašto bi mi sebe sami ukinuli, zašto bi mi bili ti koji samo da bi se dodvorili prolaznim ljudima u različitim svjetskim kancelarijama rekli - evo uradićemo ovo da bi po njima bili dobri momci. Dakle, ako dirate Dejton i ako hoćete raspravu o novom ustavu onda su sve varijante otvorene i sve su varijante legitimne.

Nije cilj ovdje, pobijediti jedni druge u Republici Srpskoj, nego je jedini i isključivi cilj sačuvati autonomiju i status Republike Srpske u buduće četiri godine, kako bi mogli nakon toga ili nakon nekog sledećeg perioda da pojačate svoja prava i svoju autonomiju.

Kada smo bili na butmirskom sastanku, pred onima koji su modelirali taj sastanak i pored činjenice da smo mi rekli-nemojte se petljati u ustav, pustite to domaćim snagama, oni kažu - pa to nikad nećete završiti. Ne mora se onda ni završiti. Zašto mislite da ćete vi nam nametnuti novi ustav? Dakle, kad smo razgovarali o tome šta bi bio okvir, a evo i ovdje ima učesnika tih sastanaka, ja sam pred svima njima tražio da se u novi ustav ugradi mehanizam za mirni razlaz u BiH i da se izbjegne ono što je bilo vidljivo u bivšoj Jugoslaviji. Naravno mnogi su protumačili to na svoj način ali ja definitivno mislim da je to neophodno. Sve ove godine su bile godine iskušenja za nas , mi smo ojačali naše institucije, postali smo svjesni sebe, svojih kapaciteta, vratili na scenu situaciju da nema straha za posljedice. Današnja garnitura vlasti je spremna da u svakom trenutku pojedinačno bude bilo ko žrtvovan, a da se ne odustane od principa koje sam ovdje pokušao da iznesem.

Visoki predstavnik Miroslav Lajčak i njegova kancelarija OHR, pokušao je nametnuti izmjene poslovnika o radu Parlamenatarne skupštine BiH, koje bi podrazumijevale promjenu načina glasanja i kvalifikovane većine, što bi nas dovelo u poziciju definitivne manjine. Kada smo upitali zašto to radite, oni su pitali: A zašto se vi bunite, vi idete u Evropu, a Evropa ima najbolji sistem zaštite manjina. Kažem ja nismo mi ovdje manjina, mi smo konstitutivni narod u Republici Srpskoj, kažu: To će biti dobro za vas. Mi smo rekli da je to ključno pitanje za nas, i spriječićemo to ostavkama i krizom. Dogovorili smo i Nikola Špirić iz SNSD-a podnio je ostavku na mjesto predsjedavajućeg Ministarskog vijeća BiH. Pitaju, zašto, a ja kažem: Ako ne povučete, sledeća je ostavka Predsjedavajućeg Parlamenta BiH, takođe iz SNSD-a. To praktično znači - ako nemate predsjednika nemate organe, nemate državu. To je jedna od velikih pobjeda koje smo imali. Naravno da je tada Visoki predstavnik morao to promijeniti, a onda su trčali oko nas i molili da ne likujete nad tim. Evo ja prvi put javno o tome govorim. Možda se to odavdje ne vidi, ali to je bila jedna dramatično velika pobjeda koja nama uliva snagu da možemo da se borimo.

Pokušao sam da kroz ovo izlaganje približiti nešto što se nama dešava, a možda vama nije dostupno kroz medije preko kojih se informišete. Ta tema naravno iziskuje daleko više razgovora. Moram vam reći da u je tri navrata Parlament Republike Srpske donio zaključke kojim je odbio stavove Visokog predstvnika i to možete da nađete u dokumentaciji naše skupštine i izlaganja o tome. Na dobrom smo putu da uspostavimo sistem suprotstavljanja pravnom i političkom nasilju Visokog predstavnika. Sada je na sceni jedina priča koja još uvijek drži nekako na okupu međunarodnu zajednicu, zato i ne zatvaraju OHR. To je i priča o meni. Ide otprilike ovako - ako ne možemo smijeniti Dodika, daj da umanjimo njegov značaj u političkom smislu. Zato sada vidite okupljanje opozicije uz snažnu podršku međunarodnog faktora. Ja sam uvjeren dakle da još uvijek imamo tamo značajnu izbornu podršku i da taj izborni rezultat neće biti problem. Govorim o izborima, jer je to pitanje ostvarivanja Dejtona. Nama su svake dvije godine odredili izbore poslije kojih dolaze novi ljudi. Te nove lakše krše pogotovo u prvoj fazi. Ako sklone ljude koji su u kontinuitetu, onda dobijete nekoga ko manje razumije stanje stvari, što se i meni dešavalo u prvom mandatu 1998. godine. To malo ko od političara hoće da prizna. Radi se o tome da sada pokušavaju promovisati navodno novu strukturu. Sada to rade - ako baš ne možete da ga sklonite onda mu umanjite značaj, podbacite još neku političku partiju ili koaliciju, da bi imali ono što su imali ranije. Zato smo mi iz SNSD-a pokušali da razgovaramo i sa drugim političkim partijama u namjeri da im razvijemo tu vrstu političke odgovornosti za buduće četiri godine. U buduće četiri godine, mnogi od onih koji sada zauzimaju važna mjesta u administraciji u Evropi i SAD, a napravili su karijere na BiH, oni će otići, ovako ili onako. To znači da će doći novi ljudi. Nama je sada isključivo važno da sačuvamo ono što imamo i da ne rehabilitujemo snagu međunarodne zajednice, a ona se može rehabilitovati uspiju dobiti novu strukturu u Republici Srpskoj kojom može da manipuliše. Stoga smo jednoj opozicionoj partiji u RS, iskazali spremnost da se dogovorimo o podjeli 2 pojedinačne kandidature – za Predsjednika Republike i srpskog člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. To isključivo iz razloga očuvanja političke i institucionalne stabilnosti Republike Srpske u iduće četiri godine. Jedni daju kandidata za člana predsjeništva, a drugi da daju kandidata za Predsjednika Republike. Na taj način bi nakon sledećih oktobarskih izbora, ojačali buduću političku strukturu i jasno poslali svoju poruku strancima: Gospodo, završili ste svoj mandat, možete da pakujete kofere. Međutim, mislim da su te opozicione partije snažno pod pritiskom međunarodnog faktora i da nećemo uspjeti to da uradimo, mada ću to raditi sve do šestog mjeseca kada su kandidature na sceni. Da li ćemo uspjeti ili ne, ne znam, ali mi time pokazujemo svoju odgovornost. Republika Srpska nema kadrovsku prekapacitiranost, ona ima kadrovski deficit u mnogo čemu,u jasnim političkim pozicijama ogroman deficit. Zato odgovornost podrazumijeva upravo dogovor u okviru Republike Srpske, kao neka vrstu istorijskog-političkog dogovora i svijesti o tome šta radimo. Nije cilj ovdje, pobijediti jedni druge u Republici Srpskoj, nego je jedini i isključivi cilj sačuvati autonomiju i status Republike Srpske u buduće četiri godine, kako bi mogli nakon toga ili nakon nekog sledećeg perioda da pojačate svoja prava i svoju autonomiju. To može da bude cilj i ništa drugo.

Mi smo doskora protiv Republike Srpske, imali političke strukture i Bošnjaka, i Hrvata, i međunarodnu zajednicu. Kada sve to imate zajedno, uvijek ste problem – praktično i politički i uvijek ste krivi. Sada mislim da smo politikom koju smo vodili, snažno identifikovali neke zajednička pitanja sa hrvatskom političkom strukturom. Oni postaju svjesni svog položaja i marginalizacije u Federaciji BiH. Zato su spremni da snažnije dignu glas protiv toga. Danas na značajnim pitanjima i ne svim, sa njima imamo bar sistem dva - dva što rehabilituje bitno naš politički - pragmatični pristup o tome svemu. Svaki dan morate da živite sa Dejtonom ako hoćete da ga odbranite i morate da idete dalje. Na kraju, ja ne vjerujem u BiH, zato što se bivša Jugoslavija pokazala kao nemoguća, pa bi iluzorno bilo očekivati da se pokaže BiH kao moguća. Ovo što danas imamo je moranje jednog vremena, a i nemogućnost da nađete najbolji mogući koncept kako bi to sve izgledalo. Dejton izgleda kao najmanje loš koncept, ali život i praksa i istorija će postaviti svoja pravila. Ukoliko budemo znali kuda idemo, kojom brzinom vozimo, ponekad ne smijemo ni da dodamo gas, jer svaka sledeća okuka je veliki životni izazov za svaki projekat. Znači, umjerena vožnja ali stalna vožnja, ako stanete padate, ako dodatno ubrzate možete se razbiti i prestati da postojite. Hvala vam lijepo.

(izlaganje na skupu „Petnaest godina Dejtonskog mirovnog sporazuma)