Nove podvale iz kuhinje OHR-a

Novinska kolumna ima dobru stranu što, pa još ako je objavljena u uglednim i čitanim novinama, omogućuje svom autoru da najširoj javnosti izloži ono o čemu želi govoriti. Međutim, nezgodna strana kolumne je njen ograničeni prostor, zbog čega se u njoj nikada ne može reći sve o onome o čemu treba da se govori.

Doduše, filozofi bi sada postavili umjesno pitanje da li se uopšte može ikada sve reći, bez obzira na to o čemu se govori i bez obzira na to kojim sredstvom se saopštavaju ljudske misli pa i ako se to čini u jednoj ili desetinama kolumni, zbog čega se u konačnom postavlja i pitanje postojanja smisla pisanja. Ali ova spoznaja i umjesna filozofska pitanja ne treba da odvraćaju čovjeka od pisanja tih tekstova, pogotovo ako se radi o nečemu što je sudbinsko za naš narod i Republiku Srpsku. Takvo sudbinsko pitanje za nas je visoki predstavnik u BiH i Kancelarija OHR-a. Oni su neiscrpan izvor pisanja, imajući u vidu brojne primjere njihovih zloupotreba i podvala u proteklih četvrt vijeka, kao i njihovu spremnost da iznova iznose neistine o sebi i svojim navodnim ovlašćenjima.

Najnoviji primjer tih neistina OHR nam je priredio u srijedu, 10. marta ove 2021. godine. Toga dana Narodna skupština Republike Srpske usvojila je zaključke u vezi sa ocjenom rada visokog predstavnika, ispravno ukazavši u svojim zaključcima da su visoki predstavnici koji su prodefilovali našim prostorom zanemarivali demokratske i ustavne procese te su, bez ikakvog pravnog ovlašćenja, nametali u BiH brojne zakone, kao i 105 amandmana na ustave entiteta, vršili vansudska kažnjavanja stotina građana, poništavali odluke sudova, uključujući i odluke Ustavnog suda BiH te protivpravno zabranili bilo kakva postupanja u vezi sa osporavanjima odluka visokog predstavnika.

Strane ugovornice Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma (Republika Srpska, FBiH i BiH) su jedino nadležne da traže postavljanje visokog predstavnika. Ukoliko bilo koja od tih strana to otkaže - prestaje osnov za postojanje OHR-a

Ali, pored toga u zaključcima je ispravno istaknuto da su samo strane ugovornice Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to su Republika Srpska, FBiH i BiH, nadležne da traže postavljanje visokog predstavnika, iz čega proizlazi da ako bilo koja od tih strana otkaže to traženje prestaje osnov za postojanje OHR-a. Nije parlament Srpske ovo izmislio, već je samo apostrofirao ono što tako jasno proizlazi iz člana 1. stav 2. Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, kojim su Republika Srpska, FBiH i BiH ugovorile da one, s obzirom na kompleksnosti sa kojima se susretale u to vrijeme, zahtijevaju imenovanje visokog predstavnika. To znači da je pravno ishodište postojanja OHR-a u ovom zahtjevu pomenutih ugovornih strana, pa stoga ako taj zahtjev u bilo kom trenutku povuče neka od navedenih strana, otpada mogućnost daljeg postojanja OHR-a. Tako stvari stoje, ako se držimo slova prava.

Početak priče

Međutim, OHR je reagujući na ove zaključke u svom saopštenju od 10. marta ove godine rekao kako ovlašćenja visokog predstavnika navodno ne proističu samo iz Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i iz rezolucija Savjeta bezbjednosti UN. I upravo na tom mjestu nailazimo na neistinu zbog koje i te kako ima smisla pisati o njoj i ukazivati našoj javnosti o kakvoj u nizu podvala iz kuhinje OHR-a se radi.

Dakle, rekoše iz OHR-a da je Savjet bezbjednosti UN navodno svojim rezolucijama davao ovlašćenja visokom predstavniku, ali ne navedoše makar i jednu od tih rezolucija. Nisu to ni mogli učiniti kada takvih rezolucija naprosto nema i upravo to me je podstaklo da po ko zna koji put pišem o svemu ovome. S tim u vezi najprije treba reći kako je Savjet bezbjednosti UN u proteklih 25 godina donio ukupno 40 rezolucija u vezi sa BiH. Prvom od njih, onom pod brojem 1031 od 15.12.1995. godine, visokom predstavniku nije dato pravo da ovdje nameće bilo koji zakon ili drugi pravni akt, već je potvrđeno uspostavljanje institucije visokog predstavnika i to na zahtjev strana Dejtonskog mirovnog sporazuma (a to znači na zahtjev BiH, Republike Srpske i FBiH), uz naglasak da se to čini u skladu sa Aneksom 10 o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma. Kad se to tako kaže, onda to znači da visokom predstavniku ni Savjet bezbjednosti nije mogao dati niti mu je dao ovlašćenje da se ovdje ponaša kabadahijski, namećući kvaziustavne i kvazizakonske norme. Tako je izgledao početak ove priče u Savjetu bezbjednosti UN, o čemu gotovo ništa nije rečeno našoj javnosti.

Dakle, rekoše iz OHR-a da je Savjet bezbjednosti UN navodno svojim rezolucijama davao ovlašćenja visokom predstavniku, ali ne navedoše makar i jednu od tih rezolucija. Nisu to ni mogli učiniti kada takvih rezolucija naprosto nema

Potom je uslijedilo još 39 rezolucija tog savjeta, donesenih tokom proteklih godina. I u svakoj od njih Savjet bezbjednosti je uvijek apostrofirao ono što je ugovoreno Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, a to je da je visoki predstavnik samo autoritet za tumačenje tog aneksa, a ne i za nametanje bilo kojeg akta od kojeg se gradi i održava pravni poredak države. Od tih 39 rezolucija u njih 18, počev od Rezolucije broj 1174 od 15. juna 1998. godine pa zaključno sa Rezolucijom broj 2183 od 11. novembra 2014. godine, Savjet bezbjednosti je, ponavljajući da je visoki predstavnik nadležan za tumačenje Aneksa 10, navodio i da on može davati instrukcije i donositi obavezujuće odluke, ali to ne znači, kako nas obmanjuju visoki predstavnik i Kancelarija OHR-a, da je time Savjet bezbjednosti rekao da visoki predstavnik ovdje može vršiti ustavotvornu i zakonodavnu vlast niti da može presuđivati ljudima lišavajući ih elementarnih ljudskih prava, čime im je u bukvalnom smislu izricao kaznu građanske smrti. Ne, o tako nečemu nema nijedne, ali baš nijedne jedine riječi u bilo kojoj od ukupno 40 rezolucija Savjeta bezbjednosti koje je u vezi sa BiH donio do danas, pa tako ni u tih 18 rezolucija na koje sam prethodno ukazao. Jer, da je to kojim slučajem htio Savjet bezbjednosti UN, onda bi makar u jednoj od tih brojnih rezolucija odlučio i jasno napisao da visoki predstavnik ima ovlašćenje da ovdje nameće ustave i zakone, da vrši civilne dekapitacije ljudi i da čini brojna druga nedjela koja je inače do sada počinio. Međutim, Savjet bezbjednosti to naprosto nikada nije rekao u bilo kom svom dokumentu, uključujući i svaku od navedenih 40 rezolucija.

Teška obmana

A i kako bi takva institucija mogla sebi dozvoliti da kaže i napiše takve riječi, jer čak ni ona nema moralno i pravno uporište za to u bilo kom izvoru međunarodnog prava, počev od Povelje UN, preko Dejtonskog mirovnog sporazuma i svih drugih konvencija, paktova, međunarodnih ugovora i drugih izvora međunarodnog prava.

Tako, dakle, stoje stvari sa Savjetom bezbjednosti pa se u tome ogleda neistina koju nam po ko zna koji put podmetnu visoki predstavnik, rekavši 10. marta ove godine da mu je navodno Savjet bezbjednosti dao nešto što mu nikada nije dao, da ovdje nameće ustave, zakone i druge akte. Jednako tako visoki predstavnik nas je istom prilikom po ko zna koji put obmanuo i o tzv. Savjetu za primjenu mira u BiH i tzv. Upravnom odboru tog savjeta, rekavši da oni navodno odlučuju o njegovom imenovanju i ostanku ovdje. I to je teška obmana, za koju je dovoljno reći da se radi o fantomskim pojmovima i institucijama, čije postojanje nije ugovoreno ne samo Dejtonskim mirovnim sporazumom već i nijednim drugim međunarodnim ugovorom.

Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svetu oko sebe nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete - Ivo Andrić

Kada se taj fantomski savjet onako zbrda-zdola prvi put sastao u Londonu početkom decembra 1995. godine u periodu između potpisivanja mirovnog sporazuma 21. novembra u Dejtonu i njegove ratifikacije 14. decembra u Parizu, čemu nije prethodio nijedan međunarodni ugovor niti rezolucija Savjeta bezbjednosti UN o njihovom osnivanju, to jasno dokazuje nasilje koje leži u osnovi tog fantomskog savjeta i njegovog upravnog odbora.

Rezimirajući sve prethodno rečeno može se zaključiti kako je od završetka građanskog rata u BiH do danas sve što je sudbinski važno za nas utemeljeno na zloupotrebama, nasilju, lažima, podmetanjima i obmanama brojnih visokih predstavnika, koji su time, umjesto da svojim sugestijama pomognu u izgradnji ovdašnjih institucija i društva, samo posijali sjeme razdora i zla. Od toga je možda samo gora apatija sa kojom naši ljudi sve to nijemo posmatraju i prihvataju. To me tako neodoljivo podsjeća na misli Ive Andrića, kojima završavam ovaj tekst, a koje glase: “Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svetu oko sebe nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete”. Iako su izrečene sada već davno, ove misli tako odgovaraju našim ljudima, kako u ovom trenutku tako i u svakoj od proteklih 25 godina.

(Autor je redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke) 

Videti još: Narodna skupština Republike Srpske usvojila deset zaključaka i Informaciju o primeni Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma: Ne možemo prihvatiti nametanje bilo koje ličnosti za visokog predstavnika