Kako je propao pokušaj izolacije Dodika i koje opasnosti sada vrebaju RS

Baš onih posljednjih dana uoči referenduma kada se narod u Srpskoj spremao na glasanje, Dodik bio kod Putina, i kada je postalo jasno da Srpska neće odustati, stigla je, gotovo neprimijećena, dobra vijest iz Brisela. Neočekivano je prihvaćena prijava BiH za EU.

Samo godinu dana ranije, rezolutno su odbijene intervencije nekih uticajnih zemalja i uglednih lobista da se BiH zbog brojnih specifičnih teškoća da zadovolji standardne uslove, „progleda kroz prste“. Naprotiv, Bosna je često opisivana kao beznadežna: korumpirana politička elita, socijalna bijeda, nezaposlenost, prezaduženost, mladi odlaze itd.

I sve to naoročito u RS, iako svi pokazatelji govore da je u FBiH - gore. Osim toga, u EU primaju isključivo demokratske zemlje, a BiH je pod inostranim protektoratom ne neodređeno vrijeme uz sva diktatorska bonska ovlašćenja visokog predstavnika.

Ali, kao što znamo, kada se dogovori tamo gdje treba, sve može. Zašto se to dogodilo, i to baš sada? Pošto je propao još jedan pokušaj da se sruši Dodik, ambasadorka SAD, Meri Korvik, je javno izrazila spremnost da sa predsjednikom RS obnovi komunikaciju, koju je prije dvije godine ili više sama prekinula standardnom izjavom: „Dodik više nije naš partner“. Jeste joj on još istog dana odbrusio da „nije ni on srećan kada treba da se susretne sa njom, ali to prihvata kao dio profesionalnih obaveza“. To je značilo da će američki partner u RS postati opozicioni Savez za promjene (SZP).

I zaista, zapadne amabasade, na čelu sa američkom, podržale su opoziciju na izborima 2014, kumovale formiranju „drugog nivoa vlasti“, tj. koaliciji SDS i drugih članica SZP-a sa SDA u zajedničkim organima u Sarajevu i medijski pumpale njihove ulične proteste u Banjaluci. Dodik se najprije odbranio kontramitingom, zatim je uspio sa referendumom i najzad trijumfovao na lokalnijm izborima. A Amerikanci poštuju čak i omražene pobjednike, kao što i odbacuju omiljene gubitnike.

Sada se sa Dodikom može razgovarati, a sa opozicijom‚ koja je, i pored podrške, izgubila i opšte i lokalne izbore, praktično nema o čemu.

Istovremeno, Bosnu, kao vruć krompir, SAD su već po koji put ponovo prebacili Uniji, jer je „dio evropskog dvorišta“. To je značilo da inicijativu preuzima formalno Brisel, a faktično Berlin i Merkelova i Junker su najprije odlučili da iskoriste činjenicu da je proevropsko raspoloženje praktično jedina tačka saglasnosti tri naroda u dva entiteta.

A pošto je u RS znatno manje evrofiličan nego u Federaciji, komesar Han i predstavnik EU Vigemark su ubijedili Bakira Izetbegovića da prihvati Dodikov uslov za „mehanizam koordinacije“ na putu u za Brisel: Savjet ministara BiH ne može da napravi ni korak bez prethodne saglasnosti vlade RS.

A pošto se računa da će Srpska biti remetilački faktor i na tom „putu snova“, Merkelova i Junker su procijenili da prema njoj treba primijeniti metod koji se pokazao efikasan u Srbiji. Umjesto stalnih pritisaka, prijetnji i ucjena, odškrinuti vrata EU, te BiH što prije postaviti na evropski kolosijek, a onda je uz stalne pohvale, ohrabrenja i podsticaje gurati ka Briselu.

Srbi žive i u Srbiji i u Srpskoj, jedan su narod i isti politički mentalitet, i pokazalo se da su, pogotovo oni prekodrinski, velike inadžije. Kada ih se prisiljava, neće ni ono što je za njih dobro, a kada ih se hvali i uzdiže, lako ih je navesti da rade i protiv svojih interesa. Poslije četvrt vijeka poniženja i uvreda, sankcija i izolacije postali su osjetljivi na svaku lijepu riječ koja dolazi iz svijeta.  I već čujem kako će EU komesari za proširenje i ostale poslove početi da pričaju kako Srpska „svaki dan u svakom pogledu sve više napreduje“, kako je mjesto susreta kultura, sve sa Ferhadijom i Trapistima. Evo su i počeli: utvrdili su da je RS ispunila 98 odsto uslova i da je ispred FBiH, iako niko ne zna u čemu je taj naprasni progres.

E sad, da bi sve išlo glatko, treba u drugi  plan gurnuti i odložiti neprijatne teme. I za Srbiju za Srpsku, pogotovo je to prekid prijateljstva sa Rusijom, a ono što je za Srbiju priznanje Kosova, to je za Srpsku – unitarna BiH. Vidjeli smo kako to izgleda! Najprije se govori da „Srbi imaju pravo da izaberu svoje prijatelje“ i da „od Srba niko i ne traži da se odriču Rusije“. A onda povremeno neko iz Brisela usput nezvanično nabaci da će „Srbija ipak vremenom morati da usaglasi svoju spoljnu politiku sa politikom EU“, što u prevodu znači da će Srbija da bi napredovala evropskim putem, prije ili kasnije, biti obavezna da Rusiji uvede sankcije, bez obzira na to što će to biti na vlastitu štetu. U slučaju BiH,  ponavljaju da „niko u EU ne dovodi u pitanje postojanje RS“, a onda uzgred spomenu kako će „BiH u Briselu morati da govori jednim glasom“. A to opet znači da će se u evropskim institucijama  čuti samo Sarajevo, kao glavni grad, a Banjaluka će da utihne kao provincija u pozadini.

Badava predsjednik Nikolić ljutito traži da se iz Brisela konkretno odgovori da li Srbiju na kraju evropskog puta čeka odricanje od Rusa i Kosova ili ne. Čovjek na čelu države hoće prirodno da zna da zna na čemu je. Međutim, jasan i precizan odgovor sa te adrese nikada neće dobiti jer to je sastavni dio igre. Srbija je sa dva otvorena poglavlja već duboko zagazila u EU, a RS tek treba se nagodi sa FBiH oko sedam hiljada EU pitanja i ne žuri. Dok je Vučić preokupiran novim poglavljavima, Dodik neće da „pređe iz dejtonske u briselsku fazu“ sve dok onu prvu, referendumima, ne vrati na početak. Junker kaže  „suočeni smo sa krizom opstanka EU“, a njegov prethodnik Prodi dodaje da je „raspad EU sasvim moguć“. U međuvremenu možda i nije loše da Srbi selektivno usvoje neke od evropskih standarda.