Kad se nepravo nameće kao pravo

Ustavni sud Bosne i Hercegovine konačno je objavio na svom internet portalu odluku broj U 27/22 donesenu23. marta 2023. godine, kojom je proglasio ustavnim amandmane koje je na Ustav Federacije BiH i na Izborni zakon BiH nametnuo Kristijan Šmit sopstvenim odlukama br. 6/22 i 7/22 od 2. oktobra 2022. godine.

Za takvu odluku glasalo je četvoro sudija tog suda (Valerija Galić, Zlatko Knežević, Helen Keler i Seada Palavrić), dok je protiv odluke glasalo troje sudija (Mirsad Ćeman, Ledi Bjanku i Anđelika Nusberger). Međutim, to što je ovo troje sudija glasalo protiv većinske odluke ne razlikuje ih od ostalo četvoro sudija, jer je svima njima zajedničko da jednako misle o dva najvažnija pitanja ovog predmeta, a to su pitanja da li je Krisitijan Šmit visoki predstavnik te da li visoki predstavnik uopšte ima pravo da jednoj državi članici UN-a, a to je BiH, nameće ustav, zakone ili bilo koje druge pravne akte.

Dakle, u pogledu tih pitanja sve navedene sudije najprije smatraju da je Kristijan Šmit visoki predstavnik, iako nije imenovan u skladu sa Aneksom 10 Dejtonskom mirovnog sporazuma, budući da ga nije imenovao Savjet bezbjednosti UN svojom relevantnom rezolucijom, kako je inače propisano članom 1. stav 2. Aneksa 10 kao međunarodnog ugovora. Pored toga, sve sudije u predmetnoj odluci se slažu i u tome da visoki predstavnik navodno ima „ovlašćenje“ da jednoj suverenoj državi i njenim građanima nameće svoju volju kao ustav, zakon ili drugi propis, s jedinom razlikom što ono troje navedenih sudija koje su ostale u manjini smatraju da to Kristijan Šmit ovaj put nije trebao da učini na sam dan izbora 2. oktobra 2022. godine. Drugim riječima to znači da bi i ovo troje sudija, baš kao i ostalih četvoro, podržalo Kristijana Šmita da je izmjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH nametnuo prije početka izborne kampanje za prošlogodišnje izbore.

U tom pravcu sve počinje u stavu 72. odluke, u kojem se Ustavni sud BiH ne poziva na slovo Ustava BiH, već na praksu koju je u pogledu ovog najvažnijeg pitanja sam uspostavio prije više od 20 godina, u svojoj odluci broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine. S tim u vezi Ustavni sud dalje kaže (u stavu 73. odluke) da je u odluci U 9/00 navodno razvio teoriju funkcionalne dualnosti. Kada se napišu ovakve riječi od strane suda one, na prvu, zvuče atraktivno, naročito ljudima koji su laici u pravu, jer znaju da teorija ima značenje naučnog znanja, dobijenog na sistematski način i provjerenog kao tačno znanje. Međutim, nijedan sud nije naučna niti obrazovna, nego pravosudna institucija, pa zato nije njegova zadaća da stvara niti da razvija teorije, već da sudi u pojedinačnim slučajevima po mjeri važećih ustavnih i(li) zakonskih normi.

Ali, nije u tome sva suština pravne neutemeljenosti predmetne odluke Ustavnog suda BiH, već se ta neutemeljenost spoznaje u sadržaju onoga što taj sud naziva navodnom funkcionalnom dualnošću, kojoj zatim, suprotno Ustavu BiH, želi pribaviti i epitet teorije.

U tom pogledu Ustavni sud BiH nas u stavu 73. odluke vraća 23 godine unazad,  djelimično citirajući stav 5. svoje odluke broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine, kazavši:

„5.[…]Takva situacija se svodi na neku vrstu funkcionalnedualnosti: jedna vlast jednog pravnog sistema interveniše u drugom pravnom sistemu, čime njene funkcije postaju dualne. Isto vrijedi i za visokog predstavnika: međunarodna zajednica mu je povjerila posebna ovlašćenja i njegov mandat je međunarodnogkaraktera. U konkretnom slučaju,  visoki predstavnik – čija ovlašćenja koja proizlaze izAneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i Bonske deklaracije, nisu podložna kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlaštenja – intervenisao je upravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti. U tom pogledu on je, stoga, djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon koji je on donio je prirode domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine“.

Ustavni sud otkriva grubu neistinu kojom je BiH, kao država članica UN, od strane Ustavnog suda 2000. godine upoređena sa okupiranim teritorijama, kako bi Ustavni sud te 2000. godine pokušao da opravda da visoki predstavnik navodno može da nameće svoju volju kao zakon u BiH

Poznavaoci prava znaju da ovaj citirani dio, koji je i najvažniji, sadrži samo gole, pravno neutemeljene tvrdnje koje se, kada se provjere u praksi, pokazuju netačnim, usljed čega nikako ne mogu nositi epitet teorije koju im želi pribaviti Ustavni sud. Naravno, uz sve to takve tvrdnje su suprotne Ustavu BiH. Da bi se sve to objasnilo, skrećem pažnju čitaocu na to kako Ustavni sud počinje citat iz sopstvene odluke U 27/22 od 23. marta 2023. godine. Obratite pažnju da ga ne počinje riječima, već sa tri tačke u zagradi, nakon kojih dolaze riječi „Takva situacija“. To znači da tim riječima prethode neke druge riječi iz odluke od 3. novembra 2000. godine, ali ih je Ustavni sud BiH ovaj put izostavio. Sada se postavlja pitanje zašto je to ovaj put učinjeno, tj. zašto ovaj put Ustavni sud krije sopstvene riječi iz svoje odluke od 3. novembra 2000. godine nakon kojih tek dolaze riječi „Takva situacija“? Razlog za to je jednostavan, a leži u činjenici da to što je sada izostavio Ustavni sud otkriva grubu neistinu kojom je BiH, kao država članica UN, od strane Ustavnog suda 2000. godine upoređena sa okupiranim teritorijama, kako bi Ustavni sud te 2000. godine pokušao da opravda da visoki predstavnik navodno može da nameće svoju volju kao zakon u BiH. Stoga, pošto je to ovaj put sakrio Ustavni sud (vjerovatno naknadno uvidjevši koliko je pogriješio u tome), podsjetiću na sadržaj tog skrivanja. Dakle, Ustavni sud BiH je u odluci broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine najprije napisao ovo:

„Uzimajući u obzir sveukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini, pravni status Visokog predstavnika, kao predstavnika međunarodne zajednice, nije izniman, već su slične funkcije poznate iz drugihzemalja u specijalnim političkim okolnostima. Relevantni primjeri su mandati pod režimom Društva naroda, i, u nekim pogledima, Njemačka i Austrija nakon Drugog svjetskog rata. Iako priznate kao suverene, dotične države su bile podvrgnute međunarodnom nadzoru, a strane vlasti su djelovale u tim državama u ime međunarodnezajednice, supstituirajući se za domaće vlasti. Akti koje su donosile međunarodne vlasti su često bivali donošeni u ime država pod kontrolom“.

To su, dakle, tvrdnje koje je te 2000. godine iznosio Ustavni sud i tek nakon njih dolaze one riječi „Takva situacija“. A ništa od upravo citiranih tvrdnji nema uporište kako u međunarodnom pravu, tako ni u Ustavu BiH, da bi se BiH kao država mogla s njima uopšte porediti i da bi one uopšte mogle biti osnov visokom predstavniku da u državi članici UN-a nameće svoju volju kao ustav i zakon.

S tim u vezi podsjetiću na to da su „relevantni primjeri mandata pod režimom Društva naroda“, sa kojima bi BiH da uporedi ni manje ni više do njen Ustavni sud, bile bivše kolonije nekadašnjeg Njemačkog i Otomanskog carstva, a ne države. Zato je Društvo naroda moglo da uspostavi svoj režim vladanja na takvim teritorijama. Za razliku od njih, dejtonska BiH je od maja 1992. godine država članica UN-a, tako da ona u tom svojstvu pravno ne smije biti ni pod čijim režimom vladanja, to jest ne smije biti ničija kolonija.

Kada je riječ o Njemačkoj i Austriji nakon Drugog svjetskog rata, sa kojima Ustavni sud takođe neustavno upoređuje BiH 2000. godine, samo što to skriva ove 2023. godine, tu je važno znati sljedeće činjenice. Austrija nakon Drugog svjetskog rata nije bila država, već je od 1945. do 1955. godine bila okupirana teritorija, podijeljena na četiri okupacione zone od strane Sovjetskog saveza, SAD, Velike Britanije i Francuske. Stoga su u tom periodu okupiranim zonama, a ne državom, vladale te okupacione sile. Tek će 1955. godine Austrija biti primljena u UN i time postati država, i od tada ona, samo njene institucije, a ne stranac, suvereno donosi svoj ustav, zakone i druge propise.I Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata takođe bila okupirana teritorija, a ne država, izdijeljena na četiri okupacione zone u kojima su vlast po osnovu okupacije, kao i u Austriji, vršile iste okupacione sile: SSSR, SAD, Velika Britanija i Francuska, svaka u svojoj okupacionoj zoni.

Tom činjenicom se jedino može objasniti da će SR Njemačka svoj ustav (Osnovni zakon) donijeti i time postati država tek 1949. godine, nakon što suu maju te godine tri okupacione sile (SAD, Velika Britanija i Francuska) ujedinile svoje okupacione zone, što je omogućilo formiranje nekadašnje Zapadne Njemačke kao države, nakon čega je Zapadna Njemačka, a ne stranac, donijela svoj ustav.

Kada je riječ o Njemačkoj i Austriji nakon Drugog svjetskog rata, sa kojima Ustavni sud takođe neustavno upoređuje BiH 2000. godine, samo što to skriva ove 2023. godine, tu je važno znati sljedeće činjenice. Austrija nakon Drugog svjetskog rata nije bila država, već je od 1945. do 1955. godine bila okupirana teritorija, podijeljena na četiri okupacione zone od strane Sovjetskog saveza, SAD, Velike Britanije i Francuske

Tako, dakle, stoje stvari kada se radi o ovim pitanjima. Zbog toga je krajnje neutemeljeno što Ustavni sud BiH sada krije od javnosti neistinu koju je izrekao u svojoj odluci broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine. I što time, umjesto da brani Ustav svoje države od pokušaja bilo kojeg stranca da napada taj ustav i suverenost institucija BiH propisanu tim ustavom, izlazi u susret neustavnom ponašanju time što u svojim odlukama BiH kao državu upoređuje sa kolonijama i okupiranim teritorijama, e da bi pošto-poto opravdao protivpravno kolonijalno upravljanje nad BiH.

Iz ovoga je, u konačnom, Ustavni sud BiH i ovaj put, suprotno Ustavu BiH, odlučio da su navodno u skladu sa tim ustavom amandmani na Ustav Federacije BiH i Izborni zakon BiH, koje je nametnuo Kristijan Šmit.

I na kraju, mada ne i manje bitno, skrećem pažnju na to da Ustavni sud BiH kroz cijeli tekst svoje odlukebroj U 27/22 od 23. marta 2023. godine provlači tvrdnje kako OHR može kolonijalno da upravlja BiH i da ta „ovlašćenja“ navodnoproizlazeizAneksa 10 Opštegokvirnogsporazuma, relevantnihrezolucijaSavjeta bezbjednostiUjedinjenihnacijaiBonskedeklaracije. Međutim, nigdje, ni na jednom mjestu u svojoj odluci Ustavni sud nije napisao koji je to član, stav, tačka ili alineja Aneksa 10 dala takvo „ovlašćenje“ OHR-u. Nije to Ustavni sud ni mogao napisati, jer takvog člana, stava ili tačke naprosto nema ne samo u Aneksu 10 nego ni u svim ostalim aneksima Dejtonskog mirovnog sporazuma, uključujući i Ustav BiH.

Tako stoje stvari i sa svim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN, jer doslovno nijednom od njih ni Savjet bezbjednosti nije dao ovlašćenje OHR-u da on nameće svoju volju kao ustav i zakon, umjesto nadležnih institucija BiH. Nije to Savjet bezbjednosti ni mogao učiniti, jer bi time povrijedio Povelju UN koja to izričito zabranjuje, u članu 2. tačke 1) i 7), članu 78. i članu 103, kojima je kao imperativno načelo međunarodnog prava propisano načelo suverene jednakosti država.

To načelo je ugrađeno i u Ustav BiH, jer je članom 3.3. tačka b) tog ustava propisano, a Ustavni sud BiH je pozvan da to brani, da opšta načela međunarodnog prava, što će reći i načelo suverenosti države, predstavljaju integralni dio pravnog poretka. I zato Ustavni sud BiH ne bi smio dozvoliti nikome da krši tu ustavnu normu, pa ni onome što taj sud naziva „Bonskom deklaracijom“ o navodnim ovlašćenjima OHR-a, koja nije deklaracija već protivpravni ugovor nekoliko država (predvođenih SAD-om i Velikom Britanijom) o kolonijalnom upravljanju Bosnom i Hercegovinom pomoću visokog predstavnika, suprotno Povelji UN te suprotno Ustavu BiH i Dejtonskom mirovnom sporazumu u cjelini.