Efendija Mustafa i drug Zlatko

(Pres za RS, 13. 9. 2011)

Ne razumijem zbog čega su na sve strane digli galamu na reisu-ul-ulemu Mustafu Cerića povodom izjave da „i Bošnjaci imaju pravo na svoju državu“. Ne samo da zaista imaju to pravo nego je on samo naglas rekao ono što intimno priželjkuju bezmalo svi njegovi sunarodnici i istovjernici. Jedini koji je sa političkog vrha o tome otvoreno govorio prije Cerića bio je još prije rata stari Izetbegović („Uzećemo onoliko koliko moremo prosperi tetno kontrolisati!“), i nacionalno-vjerska baza je to burno pozdravljala („Potpiši Alija ne ka je i k`o avlija!“).

Kada su bili nadomak tog cilja u nekoj vrsti kon/federacije tri nacionalna entiteta/republike (Lisabonski sporazum), Amerikanci su se sjetili da BiH treba da bude multikulti „lonac za taljenje nacija“ po uzoru na SAD, a promerički Evropljani su ih slijedili tezom da bi izdvajanje muslimana u Bosni bila poruka Arapima u Francuskoj, Turcima u Njemačkoj, Pakistancima u Britaniji i ostalim evropskim muslimanima da i oni zatraže autonomiju. Aliji je prikričeno da Zapad neće podržati muslimanski entitet (fe deralnu jedinicu), nego isključivo projekat integralne BiH u kojoj će Muslimani biti većina. Otuda je nacionalno-vjerska SDA još tokom rata počela da glumi građansku partiju, a on lično da izigrava predsjednika svih Bosanaca i Hercegovaca. Mlađi i moderniji Silajdžić je Stejt departmentu djelovao uvjerljiviji u toj ulozi, ali je svojom agresivnom unitarno-centralističkom isključivošću od toga projekta još više udaljio inače nevoljne srpsko-hrvatske partnere.

Mlađi i moderniji Silajdžić je Stejt departmentu djelovao uvjerljiviji u toj ulozi, ali je svojom agresivnom unitarno-centralističkom isključivošću od toga projekta još više udaljio inače nevoljne srpsko-hrvatske partnere.

Lagumdžija, kao socijaldemokrata, izgledao je kao još bolje kadrovsko rješenje, ali je svojim, koliko drskim, toliko i naivnim, postizbornim inžinjeringom uprskao projekat koji sada ne odbija samo RS nego i „HB“. Pošto je projekat još jednom poražen prije svega odlučnošću zvanične Banjaluke, ali i pasivnom rezistencijom obespravljenog i poniženog zapadnog Mostara, reis-efendija Cerić je poslije dvije decenije disciplinovanog bošnjačkog kolektivnog ćutanja glasno aktuelizovao staru alternativu da i Bošnjaci dobiju svoj dio (entitet, republiku, državu, kon/federalnu jedinicu) u Bosni. Njegov zahtjev za „trećim entitetom“ potpuno je legitiman i podržali bi ga i Srbi i Hrvati, a jedini problem je u tome što se proteže preko granica BiH i zalazi u Rašku u Srbiji, gdje broj Bošnjaka ne prelazi 120 hiljada, imaju većinu u svega tri opštine, a nemaju konstitutivni status.

On polazi od pogrešne računice da bi pri tronacionalnom razgraničenju u BiH Bošnjaci ostali zakinuti. To jeste kvantitativno, ali ne i kvalitativno tačno. U najvećim gradskim centrima na malom prostoru je koncentrisano bogatstvo (fabrike, trgovine, banke, bolnice, instituti, hoteli, aerodromi, itd.), a od nekoliko najvećih gradova Bošnjaci su Dejtonskim sporazumom dobili najviše (Sarajevo, Tuzla, Zenica i pola Mostara), Srbi – samo Banjaluku i Doboj, a Hrvati – jedva pola Mostara. Uprkos svemu, ponuda zamjene RS za dio Sandžaka, koju reis-efendija implicite stavlja pred Beograd i Banjaluku u ime Sarajeva i Pazara ne bi trebalo apriori odbaciti.

Uprkos svemu, ponuda zamjene RS za dio Sandžaka, koju reis-efendija implicite stavlja pred Beograd i Banjaluku u ime Sarajeva i Pazara ne bi trebalo apriori odbaciti.

Ne razumijem, takođe, zašto su sa svih strana digli galamu na reisa što se miješa u politiku. Kod muslimanskih naroda veza između crkve i države nije radikalno prekinuta i smatra se prirodnim da je vjerski poglavar istovremeno i najviši državni autoritet, jednako kao što i Kuran reguliše i svjetovni život. Kao što je šiitski ajatolah iznad predsjednika, parlamenta i premijera, stanbolski sultan je u bosanskom vilajetu bio istovremeno i kalif, pa je i sam Alija Izetbegović slijedio istu shemu. Politički autoritet je stekao kao borac za vjerske slobode u ilegalnoj mladomuslimanskoj organizaciji inspirisanoj arapskom „Muslimanskom braćom“, poginule borce muslimanske Armije BiH nazivao je šehidima, odnosno stradalnicima u borbi za pobjedu islama, za sebe tvrdio da uopšte nema nacionalno osjećanje itd. Iako nikad nije biran za reisa, nego za državnog funkcionera, on je de fakto bio muslimanski prvosveštenik, koji se po prirodi stvari bavio i političkim poslovima i zato su za Alijinog života najprije reis Selimoski, a potom reis Cerić kao vjerski poglavari bili u njegovoj sjeni i praktično funkcionisali kao naibu-reisi ili zamjenici za džamijske poslove.

Izetbegović, pokazuje više političkog realizma nego Haris i Zlatko sa svojim integralističkim fantazijama.

Tek poslije Izetbegovićevog odlaska Cerić uspješno radi na preuzimanju političkog liderstva, a muftija Zukorlić je u tri sandžačke opštine to već uspio. Ali, u mjeri u kojoj bi svoju specifičnu predmodernu vjersku i političku tradiciju smjestili u okvire samo „svoje avlije“ (entiteta, kantona, ili druge kon/federalne jedinicje) to bi za hrišćanski komšiluk bilo sasvim prihvatljivo, tim prije što Cerić, kao i ranije A. Izetbegović, pokazuje više političkog realizma nego Haris i Zlatko sa svojim integralističkim fantazijama.

„Mali“ problem je u tome što je reisov zahtjev za muslimanskom državom pritisnuo alarm u Vašingtonu i Briselu, gdje i dalje važi kredo: „Bilo kakva muslimanska teritorijal na autonomija postala bi baza terorizma!“ To pokazuje kako Zapad lijepo misli o svojim bošnjačkim štićenicima u „građanskom“ Sarajevu, ali i da RS treba da se pripremi za do sada najveći talas unitarnocentralističkih pritisaka. Ne treba isključiti ni da su IVZ i SDP u dilu: ef. Mustafa odavno govori o „nekim novim muslimanima“, a drug Zlatko o „nekim ludim radikalima“ koji će zgrabiti vlast u BiH ukoliko ne bude povjerena njemu.