Dve deklaracije, dve stranke i dve politike

U prethodnih desetak dana dvije najjače stranke u Republici Srpskoj održale su stranačke konvencije: 25.aprila, u Istočnom Sarajevu, održan je V sabor SNSD, a 10. maja u Banjoj Luci i Skupština SDS. U okviru tih događaja veliki broj detalja privukao je pažnju javnosti – od  samog mjesta održavanja, pa do kampanje koja ih je pratila.

Ipak dvije stvari su bez sumnje najupečatljiviji momenti. Prvo, to je proces unutarstranačkih izbora i, drugo, usvajanje programskih deklaracija kojima su stranke definisale ciljeve i metode budućeg političkog djelovanja. Oba su momenta veoma interesantna jer daju jasan i nedvosmislen uvid u radikalno različitu prirodu dvije ključne srpske stranke s ove strane Drine. Na ovim tačkama moguće je kristalno jasno vidjeti koliko je zapravo lažna kampanja „svi su isti“, koju je u prethodnom periodu promovisao Režim, a koju su olako prihvatili i neki intelektualni krugovi i jedan dio javnosti. U oba slučaja očigledno je da su u pitanju radikalno različita poimanja politike u cjelini, ali takođe i nepomirljivo različite vizije Republike Srpske.

Izbori

Što se tiče unutarstranačkih izbora, stvar je sasim jasna: SNSD i Milorad Dodik su ostali vjerni svojoj metodi kulta vođe i upravljanja strankom stilom čvrste ruke. Stidljivo najavljivani nagovještaji neke moguće alternative, koji su se pojavljivali neposredno pred Sabor, vrlo brzo su se pokazali kao iluzije. Potencijalni disidenti ponovo su pristali da pognu glavu i priključe se apsolutnoj podršci lideru, sklanjajući se pod kvaziargument „demonstracije jedinstva stranke.“ Time SNSD jasno pokazuje da nema kapacitet, a niti namjeru, graditi unutarstranačku alternativu, i, uprkos alarmantnom stanju u državi, stranka ostaje ovisna o volji i odlukama jednog čovjeka.  

U SDS situacija je upravo suprotna. Premda aktuelni predsjednik Mladen Bosić ima respektabilne rezultate u konsolidaciji stranke iza sebe, na osnovu kojih je bez sumnje mogao unutar stranke izlobirati situaciju bez oponenta, to se ipak nije desilo i imali smo priliku vidjeti rijetku scenu na prostoru RS - prave unutarstranačke izbore. Protivkandidat Mićo Mićić nije nikakav „lažni“ kandidat, čija bi kandidatura trebala da pribavi privid unutarstranačke demokratije, već snažan regionalni lider koji godinama uspješno vodi jedan od najjačih gradskih odbora SDS-a.

U tom smislu ovi SDS izbori zaista su podsjećali na unutarstranačke izbore u nekim velikim demokratijama. Ukoliko SDS prođe kroz izborni proces bez značajnijih turbulencija to će biti snažna demonstracija ne samo novog kvaliteta stranke, već i same demokratije u RS. Mrlju na ovaj primjer unutarstranačke demokratije bacili su samo režimski mediji koji su otvoreno stali na stranu Mićića, vjerovatno mu time nanoseći ozbiljnu štetu u samim izborima.

Deklaracije

Jednako jasnu razliku možemo vidjeti i kada su u pitanju proklamovane programske orjentacije. Uprkos katastrofalnim rezultatima SNSD nije u stanju da napravi zaokret i ostaje kod standardnih parola koje promoviše već gotovo deceniju, pri tome čak pojačavajući tonalitet. Tako se ponovo obećava referendum o nezavisnosti, s nevještim pokušajem emocionalnog intenziviranja putem obećanja o roku [2018.god.]. Standardne parole o „ukidanju OHR“, vraćanju nadležnosti, te podrška „trećem entitetu“ glavni su sadržaj SNSD deklaracije.

No ključna radikalizacija je uvlačenje Skupštine RS u antiustavne i antidejtonske pokušaje. Stav 2 na strani 6 Deklaracije glasi, ni manje ni više do: „Smatramo da Narodna skupština RS ... treba donijeti odluke o samostalnosti RS kao načinu ostvarivanja njenog ustavnopravnog položaja u Dejtonskoj BiH.“ Time se odgovornost jedne bankrotirane politike pokušava prebaciti sa stranke na Skupštinu, što ne samo da je skandal prvog reda, već, ukoliko se dogodi, i izrazito opasna politička igra koja će bez sumnje ugroziti sam opstanak RS. Tim aktom odgovornost za rušenje ustavnog poretka više nije na jednoj stranci, već na najvišem političkom tijelu. A dejtonski okvir, koji je garant postojanja RS, ruši se od strane samih predstavnika RS!

Da li je u šarlatanstvu ove SNSD deklaracije moguće prepoznati neki sistem? Jedno od mogućih objašnjenja je Stav 3 kojim se osporavaju odluke pravosudnih organa na nivou BiH. S obzirom na to da je SDS formirao vlast na nivou BiH, te tako u značajnoj mjeri ovladao BH pravosudnim sektorom, a pri tome i obećao građanima RS bespoštednu borbu protiv kriminala i političke korupcije, mnogi smatraju da je svrha SNSD deklaracije da otkaže poslušnost pravosudnom sistemu države.           

Osim toga, sama Deklaracija je tipičan primjer taktike vanrednog stanja kojom SNSD vlast, permanentno produkujući krize na nerješivim „velikim pitanjima“, drži RS u nekoj vrsti konstantnog vanrednog stanja i političke mobilizacije. Farsa s Deklaracijom je očigledno spinovanje tog tipa sa dva očigledna kratkoročna cilja. Prvo, da se skrene fokus javnosti s skandaloznih promašaja aktuelnog Režima, poput dopuštanja bjekstva osuđenog tajkuna Mile Radišića, bezbrojnih sumnjivih događaja poput BOBAR banke, nestanka ugovora(!!) o privatizaciji Boske, Banke Srpske itd.itd.

Nisu rijetki oni koji idu i korak dalje i smatraju da je cilj ovog političkog avanturizma dijaboličan - da se podizanjem tenzija i izazivanjem čak ozbiljnijih (pa i oružanih) sukoba prikriju razmjere kriminala koji je počinjen u RS. Radikalizacija političkog diskursa naročito je opasna imajući u vidu da je RS trenutno, s jedne strane u dubokoj ekonomskoj krizi, a s druge strane i politički duboko podijeljeno društvo između dva nepomirljiva politička bloka. Stoga RS nema niti ekonomski kapacitet niti potreban nivo političkog jedinstva za radikalne političke zahvate pa je SNSD deklaracija jedan politički avanturizam s nesagledivim posljedicama. Ako SNSD zaista krene u realizaciju ove agende neminovna posljedica je daljnja izolacija RS-a i etiketa odgovornosti za zastoj zemlje. Minimalno.

Drugo, funkcija Deklaracije je da prikrije nesposobnost Vlade da riješi probleme koje je sama proizvela vlastitom nekompetentnošću. Deklaracija demonstrira da SNSD ne samo da nema kapacitet da riješi probleme s kojima se suočavamo kao društvo, već čak nema kapacitet i hrabrost da se uopšte fokusira na te probleme. Zato se i dalje istrajava na karakterističnom metodu proizvodnje političkih fatamorgana i bijega od realnosti u virtualnu stvarnost. Režim se i dalje ponaša kao da je sve u najboljem redu, i da se ništa posebno ne događa – premda realnost već neminovno kuca na vrata: plate budžetskih korisnika kasne sve više. To autističko zatvaranje u fikcije karakteriše čitavu epohu SNSD-ove vlasti, i u ovoj se Deklaraciji samo ponavlja i intenzivira. Kako se resursi koji stoje na raspolaganju Režima smanjuju intenzitet populističke demagogije se sve više pojačava. Što je bilo lako predvidjeti u ozbiljnoj analizi, a mnogi analitičari su to i učinili još 2009.

Potpuno suprotan dokument ponudio je SDS. Očigledno ciljajući na deklaraciju SNSD-a, SDS jasno ukazuje da je napuštanje Dejtonskog mirovnog sporazuma opasnost najvišeg ranga za RS i stranka insistira na privrženosti Dejtonu, ispravno razumijevajući dejtonski okvir kao sasvim dovoljan za zaštitu i promociju interesa Srpskog naroda u BiH i RS. Stranka razumije trenutno stanje u RS kao stanje duboke krize po svim nivoima – od ekonosmke krize, preko krize političkih institucija do krize morala. Iz takve definicije aktuelnog stanja prozilaze i generalne politike koje se predlažu.

Na prvo mjesto, kao pitanje svih pitanja, stranka postavlja borbu protiv kriminala i korupcije. Naglašava se problem tranzicione pravde: Zakon o porijeklu imovine, koji je SDS ranije predložila, u ovoj Deklaraciji je podignut na nivo moralne odluke: to više „nije samo zakon, već način da se isprave nepravde prethodnog perioda.“ Na drugo mjesto postavljeni su ekonomski problemi i zahtjev za radikalnim reformama u tom sektoru. S obzirom da nije u pitanju program, već deklaracija, ove politike nisu mogle biti detaljno obrazložene, ali prve dvije tačke SDS agende jasno pokazuju šta su prioriteti i na koji način stranka vidi stanje u RS problematičnim.  

Jedna kvalitetna novina za SDS je i eksplicitno iskazana opredjeljenost za EU integracije. Nasuprot nekim populističkim anti-EU kampanjama i fatamorganama o evroazijstvu, trenutno popularnim u RS, SDS deklaracija eksplicitno definiše EU-integracije kao nacionalni cilj srpskog naroda. Pri tome se pravi kredibilna konekcija između kulturološkog i institucionalnog argumenta za EU integracije, te ukazuje na identičnu opredjeljenost Srbije.

Naročito je zanimljiv program decentralizacije, koji SDS zagovara već duži period, ali uz dosta kritika i nerazumijevanja – od optužbi za narušavanje teritorijalnog integriteta RS kroz neke forme regionalizacije, pa do tvrdnji da stranka promoviše tu politiku samo zato što ima vlast na lokalu pa joj decentralizacija u tom kontekstu odgovara.

U Deklaraciji je politika decentralizacije vrlo jasno obrazložena sa dva klasična argumenta: prvo je u pitanju „demokratski legitimitet“: „zahtjev da ljudi, koji su neposredno zainteresovani za političke odluke, imaju što veći uticaj na njihovo donošenje.“  Drugo je kritika ekstremne koncentracije političke moći, karakteristična za period vladavine SNSD-a: „kreiranje glomaznog centralizovanog administrativno-birokratskog aparata usporava i zagušuje sistem i nije u stanju da odgovori potrebama građana.“

Činjenica da je prvi čovjek stranke reizabran, te da je stranka definisala vrlo jasne magistralne linije budućeg djelovanja, omogućava da se proces transformacije i modernizacije stranke, koji je od početka Bosićevog predsjednikovanja provodilo rukovodstvo SDS-a, privede kraju, i stranka očisti od ideoloških ostataka zasnovanih na nekakvim drugačijim agendama. Najava novog-starog predsjednika SDS da će uskratiti podršku onima koji iskaču iz mjerodavnih načina političke borbe koje stranka smatra primjerenim normalnoj demokratskoj proceduri, dobar je signal u tom pravcu. Za razliku od SNSD koji djeluje zarobljen u vremenu i prostoru, SDS pokazuje ambiciju da se razvija, kako kadrovski i strukturalno tako i programski.

Ako sada rekapituliramo ova dva događaja i prateće dokumente, vidimo u kojoj se mjeri radi o dubokoj podjeljenosti političkog prostora na dvije nepomirljive političke pozicije i dva radikalno različita shvatanja politike. Decidna odluka rukovodstva SDS-a o apsolutnoj nemogućnosti bilo kakvog koaliranja s SNSD-om dok je na njegovom čelu Dodik, ovdje je sasvim jasno objašnjena i zasnovana.

Ne radi se, dakle, samo o bitno različitim političkim programima i fokusima političkog djelovanja, već i o samom shvatanju politike. Dubina podjele ostavlja vrlo malo prostora za konsenzus. Zaključak je zabrinjavajući ali i ohrabrujući istovremeno: uprkos kampanji „svi su isti“ situacija u RS je zapravo svedena na formulu ili-ili: ili ćemo nastaviti da istrajavamo na privlačnim fikcijama [od referenduma o nezavisnosti pa do aerodroma u Trebinju, od strukturalnog dijaloga do nafte u Posavini, itd, itd, itd] koje volimo čuti, ali koje zavaravaju, i opasne su; ili ćemo se napokon početi baviti realnošću, koja nije tako privlačna, ali je naša objektivna tu-i-sada stvarnost.

(Autor je direktor Političke akademije SDS)