Da li je "Bošnjakistan" budućnost Srpske - i kome to odgovara?

Ko još u Banjaluci pominje atak Bakira Izetbegovića na ustavom predviđeni konsenzus između predstavnika tri naroda u Predsjedništvu BiH? Ko se tek sjećaMirsade Čolaković, ambasadorice BiH u Holandiji, koja je krišom otvarala pisma iz Haga upućena njenom pretpostavljenom ministru Crnatku i krila poštu adresiranu na predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Ivanića. Sve se desilo ima već i dva mjeseca dana, a Bakir bez posljedica predsjednikuje i Mirsada ambasadoruje, kao da se ništa nije dogodilo. Valjda po uputstvu naših „međunarodnih“ mentora, dva skandala već su i u srpskim glavama postali „loša prošlost koju treba zaboraviti i okrenuti se „boljoj budućnosti"

Opasna bošnjačka namjera prema komšijama „sa kojima žele da grade jedinstvenu državu“, ostala je u sjenci svesrpske radosti zbog neuspjeha Izetbegovićeve obnove tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid na sudu pravde u Hagu. A odašiljući tužbu u Hag u ime BiH, on je, baš kao i njegov babo Alija, bahato prekršio princip tronacionalne ravnopravnosti na kome počiva dejtonska BiH. Lekciju koju je Srbima dao Alija 1992, Bakir je 2017. samo osvježio. Bošnjaci hoće jedinstvenu, ali isključivo svoju Bosnu u kojoj će Srbi biti podstanari. Ako to neće, „zavežljaj preko ramena pa mrš u Srbiju!“

Ali, Srbi danas imaju Republiku Srpsku u entitetskim granicama, sa međunarodnim garancijama i četvrtvjekovnom istorijom, pa ne moraju da strahuju od bosanske integracije i asimilacije. Srpskoj i spolja i unutar BiH kao da sve ide naruku. Spolja to su: Trampova najava da SAD više neće rušiti režime po svijetu, zabavljena o svom EU je manje ohola i zahtjevna, poremećena kooperacija na relaciji Vašington-Brisel-Sarajevo, rast ruske vojne i kineske ekonomske moći nasuprot opadajućeg američkog globalnog monopola. Iznutra, to su: pad popularnosti vladajuće SDA i njenog lidera, bunt Hrvata u Federaciji, hipoteka islamskog terorizma nad bošnjačkim kantonima. Nije li baš sada pravi momenat da jaka Srpska pruži ruku komšijma, da sarađuje sa međunarodnom zajednicom, da zajedničkim reformama dva entiteta BiH krene put EU?

Otkuda onda one mračne slutnje u naslovu ovog teksta kada RS uopšte nije ugrožena? Jeste da su joj otete brojne nadležnosti i nametnuti zakoni, ali i ovoliko koliko je ostalo od Dejtona dovoljno je za njen bezbjedan opstanak. Jeste da tri i po godine Srbi nisu ginuli za veći standard, ali poslije četvrt vijeka vrijeme je da se fokusiramo na potrošačku korpu. Jeste da je Srpska rođena 9. januara, ali zar nam je trebalo da pravimo referendum i iritiramo EU i SAD ako taj datum smeta komšijama, umjesto da smo rođendan pomjerili za dan ranije ili kasnije i „mirna Bosna“. Jeste da visoki predstavnici i trojica stranaca u Ustavnom sudu BiH uvijek odlučuju protiv Srpske i Srba, ali pošto su jači, bilo bi mudrije da se ne jogunimo nego da ih poslušamo, hvalimo, nazivamo prijateljima, pa će onda i oni nama zauzvrat dati investicije, kredite, radna mjesta. Jeste da je „međunarodna zajednica“ bombardovala Srpsku, da je proglasila za genocidnidni entitet, da je 4/5 poslijeratne pomoći otišlo u FBiH, ali problem je do osnivača RS što nisu znali da im diplomatski objasne stvar, niti umjeli da vode medijsku borbu. Jeste da je vetom u SB UN Rusija spasila Srbe od britansko- američke rezolucije o srpskoj genocidnosti, ali nije mudro da zauzimamo stranu u Siriji. Itd, itd.

Na tom i takvom rezonovanju gradi se zaokružen opozicioni koncept po kome vlast u RS dramatizuje spoljne i unutrašnje pritiske i huška narod na sukobe sa komšilukom i svijetom samo zato da bi skrenula pažnju sa jedino važnih ekonomskih problema i prikrila kriminal i korupciju vladajuće političke elite. Taj koncept promoviše dio opozicije i drugog nivoa vlasti, glavnina spolja sponzorisanog nevladinog sektora i, prije svih, „međunarodna zajednica“.

Pretprošle nedjelje na tribini u beogradskom „Mikser hausu“ učesnik iz RS iznio je neobičnu tezu upravo na toj matrici: „Srpski političari bi trebalo da prihvate da inokosni predsjednik BiH uvijek bude pripadnik većinskog naroda, a da svojim glasovima utiču da na izborima nikad ne pobijedi nacionalno najekstremniji bošnjački kandidat“. Podsjetio me je na izbore 1990. kada su SDP i Reformisti bili uvjereni da će u sedmočlano Predsjedništvo BiH ući sve njihovi kandidati kao prihvatljivi za sva tri naroda i kada je Ejup Ganić izabran kao Jugosloven. Aktuelnija veza se može uspostaviti sa tek nedavno prebrojanim lažno uvećnim procentom Bošnjaka u etničkoj strukturi BiH. Zašto komšije toliko žure da se predstave kao natpolovična većina?

U rijetko citiranoj knjizi „Rat koji se mogao izbjeći“, čuvena britansko-američka novinarka Nora Belof iz ličnih susreta svjedoči da su ljudi iz Klintonovog okruženja, poput Vorena Kristofera (državni sekretar), Tonija Lejka (savjetnik za nacionalnu bezbjednost), pa čak, u početku, i samog Ričarda Holbruka, malo znali o BiH kojoj su krojili kapu. Brifovani na knjizi Noela Malkoma („Bosna – kratka istorija“), dugo su mislili da su se Srbi našli u BiH kao agresori koji su došli iz Srbije po nalogu Miloševića. „Ali, i kada su saznali više, svoj početni stav da je BiH bošnjačka zemlja nisu promijenili“- piše Nora Belof. Naravno, stav supersile na vrhuncu moći bio je i stav njenih saveznika. Otuda i tragikomična ratna situacija kada je Alija Izetbegović ne samo na Zapadu bio tretiran kao predsjednik cijele BiH i svih Bosanaca i Hercegovaca, iako je kontrolisao ni 10 odsto teritorije i imao protiv sebe većinu njenog stanovništva. Da li se u tome nešto promijenilo?

Ima mnogo indicija da je Alija Izetbegović potpisao Dejtonski sporazum tek pošto mu je Holbruk obećao da će se SAD naknadno pobrinuti sa Srpsku. A po onome što je učinio („Dejton je donio mir, ali nije rješenje“, „duh umjesto slova Dejtona“, prenošenje nadležnosti u Sarajevo i sl.) stvarno se i „pobrinuo“. Danas se kao Dejtonski sporazum i u svijetu i kod nas zvanično tretira samo 60 odsto od onoga što je potpisano i međunarodno garantovano u Parizu. Istina je da RS postoji već 25 godina, ali isto tako i uništavanje Republike, korak po korak, već 25 godina predstavlja strategiju „međunarodnog“ i bošnjačkog faktora u BiH. Uprkos odlasku Britanije, dolasku Trampa, širenju islamskog terorizma u bošnjačkim kantonima FBiH, nema konkretnih indikatora da se išta promijenilo u politici EU i SAD prema Srpskoj.

Podsjetimo se na svjež primjer! Međunarodna zajednica je u januaru o.g. pjenila od negodovanja zbog, za svakog sem za Srbe, malo važnog datuma obilježavanja Dana Republike. A na Izetbegovićev potez, kojim je njegov babo prije četvrt vijeka izazvao rat, gotovo nije ni reagovala. Predsjednik RS je zaradio sankcije zbog referenduma, a bošnjačkog lidera niko ni za uho nije povukao. Dodik je referendumom prekršio Ustav, a Bakir atakom na ravnopravnost, eto, nije. Hoće im se – može im se ili, možda, u ovom trenutku i nije baš tako? Ako je krajem prošlog i početkom ovog vijeka globalno odlučivala jedina supersila sa vazalnom EU, sada su se pojavila bar dva konkurenta: jedan – vojni, drugi – ekonomski.

U vremenima dramatičnog odmjeravanja snaga najvećih od Sirije i Ukrajine do Južnog kineskog mora i mali Balkanci imaju šansu da nešto urade za sebe. Pomirljivi i strpljivi Makedonci stisli su petlju i ne daju se, ni predsjednik, ni premijer, ni narod na ulici. Hercegovački Hrvati su na pragu da izbore drugu izbornu jedinicu nadomak trećeg entiteta. Šiptari na Kosovu promjenom ustava formiraju vojsku nepriznate države. Da i Srbi mogu, barem u samoodbrani, pokazalo se zajedničkim i odlučnim nastupom Vučića, Dodika, Ivanića i Nikolića, koji je bitno uticao da u Hagu odbace Bakirovu tužbu. Ne treba se zavaravati da pravno nisu mogli i da je prihvate kao što su svojevremeno prihvatili Alijinu.

„Međunarodna zajednica“ ponavljaju mantru da su najvažniji „mir i stabilnost“ da bi kupila vrijeme da se konsoliduje: da duboka država urazumi Trampa, da EU pronađe sebe u NATO-u, da anglo-američki globalisti potisnu ruski, turski i njemački uticaj u BiH. Poslije će i u Bosni nastaviti da grade jedinstvenu državu bošnjačke većine sa dvije manjine. Na dispoziciji imaju efikasne mehanizme: unedogled produženi protektorat, neograničeni mandat v.p. Valentina Incka, bonska ovlašćenja, dominaciju inostranih sudija u Ustavnom sudu BiH, imperativ evroatlatskih intergracija, politička i ekonomska uslovljavanja MMF i SB, a tu su i Šarović, Mektić i sl. u zajedničkim organima.

Doajen jugoslovenske i srpske diplomatije je prije neki dan na predavanju u Kolarcu rekao da je „Zapad odustao od ljuštenja dejtonske Srpske baš do koske“ i da ne treba tražiti hljeba nad pogačom. Volio bih da je u pravu, ali čisto sumnjam. Meni nekako izglednije djeluje ona perspektiva koju sam čuo od srpskog učesnika debate u Mikser hausu, „da bi Srbi trebalo da prihvate da predsjednik BiH bude iz većinskog bošnjačkog naroda jer bi svojim glasovima mogli da utiču da to ne bude najekstremniji kanidat“. Bakir i Mirsada su nam primjerom pokazali kako bi to izgledalo.

Kako kaže predsjedavajući Ivanić za „Politiku“: „Predsjedništvo BiH se nedeljama ne sastaje zbog opstrukcije bošnjačkog predstavnika koji ne želi da objasni svoje jednostrane poteze prema Hagu“. Zanimljivo je da međunarodni protektorat (Ji, Incko, Han, i dr.) u ovom slučaju i ne haje što ne funkcionišu zajedničke institucije u Sarajevu. Pošto Tramp sve više radi po militantnom predizbornom programu Hilari Klinton, realno je očekivati da preuzme i njene „nedovršene poslove u Bosni“.

(FSK)