Da li Izetbegović misli da su srpske žrtve u BiH izmišljene ili da nisu vredne žaljenja?

“Nikolić ne ide u Srebrenicu“, pisalo je u srijedu u vrhu naslovne stranice beogradskog dnevnika “Danas” (20. maj). A u podnaslovu da Izetbegović nije odgovorio na Nikolićev predlog da se prilikom njegove posjete BiH, zakazane za 15. juni, zajedno poklone žrtvama rata na bošnjačkim i srpskim spomen-grobljima. Mada su, dakle, obje informacije iz kabineta predsjednika objavljene istovremeno, u daljem tekstu se ne pominje da su uzročno-posljedično vezane, odnosno da Nikolić ne ide u Potočare zato što je Izetbegović prećutno odbio da učini recipročan gest. Pođimo od uzroka! Zašto se bošnjački član Predsjedništva BiH oglušio o jednu inicijativu koja se inače praktikuje u postkonfliktnim društvima kao simbolički gest poziva lidera narodima na izvinjenje i izmirenje? Tim više što je pozivom u Srebrenicu izrazio očekivanje da se sa srpske strane ispoštuju ratne žrtve njegovog naroda. 

Da li je Izetbegović procijenio da njegov narod u Srbima još uvijek vidi neprijatelje, a ne komšije kojima je međusobni rat takođe nanio velika ljudska stradanja, pa se boji negativnih reakcija u biračkom tijelu? – Loše iskustvo pokojnog Sulejmana Tihića, koji je, kao do sada jedini bošnjački političar, svojevremeno kritički progovorio o aposlutizaciji nacionalne žrtve i ukazao na potrebu da se čuju i argumenti druge strane, Bakiru Izetbegoviću daju za pravo. Ali, onda se otvara bošnjački mazohistički paradoks želje za zajedničkim životom u unitarnoj državi sa vječnim neprijateljem, u čemu i Bakir, kao član Predsjedništva BiH, aktivno participira.       

Da li Izetbegović smatra da je Nikolić svojom inicijativom izjednačio srpske i bošnjačke mrtve, a on, zna se, jedne smatra agresorima, a druge žrtvama? – Još od ‘93. i otvaranja hrvatsko-muslimanskog fronta u srednjoj Bosni i međumuslimanskog u Cazinskoj krajini, više nijedan ozbiljan istoričar ne pominje besmislicu o srpskoj agresiji na, valjda i srpsku, BiH. A tužba protiv Srbije zbog agresije na BiH odbačena je na Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Zločini su posljedica, a ne uzrok ratova, koji su uvijek politički. O političkoj odgovornosti za rat, iz razumljivih razloga, još uvijek nerado govore i međunarodni kumovi, a pogotovo bošnjački vinovnici.

Da li Izetbegović misli da razlika u broju žrtava, one manje – srpske, čini zanemarljivim u odnosu na veće - bošnjačke? - Nalazi Mirsada Tokače iz Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu pokazuju da razlike i nisu velike, kako se dugo tvrdilo. Od ukupno 97.214 žrtava, 24.726 su srpske, a od 64.341 muslimanskih nije utvrđen broj koji je nastradao na obje strane fronta u sukobima sa vojskom Fikreta Abdića. Ipak, bošnjački političari i istoričari i dalje ponavljaju priču o tristo hiljada pobijenih Muslimana još u prvoj godini rata, kada su jedini protivnik bili Srbi. I dalje ne odustaju od osam hiljada u Srebrenici, iako se u Hagu operiše sa četiri, a u jedino validnim forenzičkim nalazima manje od upola. Kao da i hiljadu i dvjesto dokazanih žrtava nije dovoljno stravično!        

Da li, najzad, Izetbegović misli da su stratišta u Vozući, Kravicama, Kazanima itd. izmišljena, ili da srpske žrtve nisu ni vrijedne žaljenja zato što su naše, a nisu njihove? – Ako je tako, a dobija se utisak da je baš tako, onda je svaki komentar suvišan i postavlja se pitanje zašto da Nikolić ide u Potočare. Uostalom, njegov prethodnik na čelu Srbije Boris Tadić već odavno je tamo bio, a predsjednik Srpske Milorad Dodik onomad je položio cvijeće, ali ništa nije naišlo na očekivanu reakciju iz Sarajeva. Naprotiv, samo je ojačalo bošnjačko kolektivno uvjerenje da su oni uvijek i u svemu nevini. Da li 20 godina od kraja rata treba i dalje čekati Izetbegovića da se na nekom od srpskih grobalja pokloni žrtvama bošnjačkih zločina?