BiH na raskršću

Država BiH nalazi se na raskršću čemu posreduje međunarodna zajednica. Da li će država još više otići u izolaciju i tako trajno zabetonirati politički-ekonomsko-socijalni prosperitet svojih građana (jednog dana, ako ne i tada) je pitanje svih pitanja. Pored političkih neslaganja, svađe, prepucavanjima preko medija niko u ovoj zemlji ne razmišlja odgovorno da povuče potez koji bi na simbolički način ovu zemlju približio nekim normalnim standardima, a koji se prvenstveno tiču smanjenja preglomazne administracije i poboljšanja socijalne strane zakona entiteta. Sve zemlje u regionu intenzivno rade na tim pitanjima, dok BiH tapka u mjestu i poručuje „ne, nama je dobro sa 220.000 zaposlenih u administraciji, a i pored svega toga, dok narod nema od čega da preživljava mi ćemo modernizovati naš parlamentarni klozet od milion maraka i svađaćemo se ko kakvu salatu treba da jede u parlamentarnoj skupštini BiH“.

Priča je realno za svaku osudu, jer parlamentarci ne rade ni poslije, evo 7 mjeseci od završetka izbora, ali to su teme koje ispunjavaju javni prostor ove države, nažalost. Nijedan politički činilac se nije usudio da kaže „dajte ljudi, neće nam valjda OHR i PIK pričati i nametati riješenja oko stvari koje trebaju biti realno naš domaći problem i kojeg možemo riješiti“. Ne, svi se vode politikom glorifikovanja i stavljanja u poziciju da se politička situacija i budućnost okreće oko njih. Što je najgore, u BiH ne možete da imate klasičnu opoziciju jer ta opozicija mora da djeluje uvijek na odbrani nacionalnih interesa bilo koje strane i upravo zbog toga svaka stranka koja je dobila bilo kakvo povjerenje građana na izborima snosi teret odgovornosti.

Ako izuzmemo Republiku Srpsku, u FBiH i na nivou zajedničkih organa BiH se isključivo vlast formira na bazi matematičke, a ne ideološke koalicije. Tako imamo primjer SDP-a i HSP-a, stranke koje su ideološki dijametralno suprotne, a koje učestvuju u zajedničkoj platformi. Jedni su izrod socijalističkog i komunističkog djeteta, a drugi najveći podržavaoci Ante Pavelića i NDH. S druge strane, koliko „domaćinske“ stranke pokazuju svoju odgovornost jeste i u slučaju presude Sejdić-Finci koje su jasno rekle da ovu odluku suda iz Strazbura treba primjeniti u izbornom zakonu. Ta priča je davno isparila iz političke javnosti i potrebe BiH, a gdje se još uvijek nije pokazala čak ni spremnost za razgovore po ovom pitanju.

Marginalizovanjem privrede i privrednih tokova došlo se u situaciju da je država formalno izgubila bitku za pola miliona nezaposlenih i da čeka bolja vremena i pored teške i preglomazne birokratije za potencijalne strane investitore i ulagače. Kao drugi ključni problem javlja se politička nestabilnost koja se ispoljava kroz tehnički mandat Savjeta Ministara koji nema kapacitet da prikaže državu i entitete u najboljem svijetlu. Politička kriza je toliko uzela maha da prvo što se željno iščekuje, jeste „kakav će stav zauzeti EU, OHR i PIK“ i ko će to prvi biti na udaru njihovih sankcija. Ne bi me čudilo da se svi politički činioci ocjene kao nesposobnim za riješavanje problema, jer svi takvu identičnu sliku šalju o BiH.

Popis stanovništva i državne imovine još uvijek se ne zna kada, kako i na koji način će se usvojiti jer je proces u potpunoj „proceduralnoj blokadi“. Ovakvo stanje u državi je vrh ledenog brijega koga su dokučili političari u BiH i koji su napravili možda i najveću krizu od završetka rata. U nedostatku pravih ekonomskih i socijalnih tema javnost dere i instalira velike teme koje zahtijevaju dugoročne i veoma složene procese koji treba da probude nacionalnu svijest „o nečemu“. Takođe, derogiranje institucija je svakodnevno, a neizostavno iz svega toga jeste odluka OHR-a da poništi odluku CIK-a u vezi nelegalno formirane vlasti u FBiH kao i potpunog apsurda da se po tom pitanju poslije traži odluka Ustavnog suda FBiH koji je očigledno pod najvećim pritiskom da stane na stranu OHR-a.

Politički činioci postaju marionete kako bi se neke stvari provukle u državi, a da krajnji rezultat nije poznat. To je recimo priča o Dejtonu dva, to je priča o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH, to je priča o formiranju hrvatskog entiteta sa poslijednjeg kongresa HNS-a, to je ispunjavanje javnog prostora u kome se ne želi dominacija pravih životnih problema i tema. Ovom društvu treba jedna široka emancipacija u kome interesne grupe trebaju da imaju položaj posrednika, a ne činioca koji provodi neke odluke. Fali intelektualnog mišljenja koji problem može da pretvori u konkretno prevazilaženje statusa kvo. Fali prave svijesti u ministarstvu spoljnih poslova da kvalitetno preko amabasdora i konzulata reklamiraju državu u najboljem svijetlu, a ne da se o zemlji u svijetu priča kako je ona uporište terorista i neuračunljivog nacionalizma i vjerskog fundamentalizma među narodima.

Ako OHR bude stalno insistirao na svojoj konzulskoj vladavini BiH i ako stalno budu visili elementi za sankcijama, onda je jasno kakvu poruku oni žele da pošalju. Doduše, oni su poruku da je BiH klasičan protektorat u njihovoj nadležnosti poodavno poslali, pa je EU već ohlađena, ali SAD i V. Britanija nisu. Još uvijek se na crnim listama OHR-a nalazi čak 71 funkcioner RS, većinski iz SDS-a, a koje odluke datiraju još iz vremena Pedija Ešdauna. Represivnom politikom OHR pokazuje da nije spreman da se odrekne bonskih ovlaštenja i da odgovornost prepusti domaćim političarima. To šta će 9. maja Incko prezentovati na marginama sjednice SB UN nije ništa drugo do klasična želja da se stvari u BiH odvijaju onako kako pojedinci iz OHR-a i PIK-a žele.

MKG u ovom slučaju mislim da vodi jednu sasvim dobru i odmjerenu analizu koja upozorava da se nametanjima i sankcijama ništa neće i ne može riješiti. Odgovornost moraju da snose domaće institucije, a ne da im institucije instalirane od međunarodne zajednice diktiraju tempo i način rada. Prvenstveno tu mislim na moguće poslijedice zbog referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH, a čemu dodatno u prilog RS ide i slučaj „Maktouf“ kome je suđeno po Krivičnom zakonu iz 2003. umjesto po KZ bivše Jugoslavije, dakle u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo. Ako Sud u Strazburu donese odluku u korist Maktofa, a veoma je izvjesno da hoće, onda će to biti presedan u pravosuđu BiH koji će pokazati svu njihovu nedoslijednost u donošenju osuđujućih presuda.

I dok se mi bavimo visokom politikom dotle Slovenci i Hrvati zarađuju višemilionske iznose na izvozu vode u BiH. Taj uvoz „magične mineralne i pitke vode“ BiH je koštala 120 miliona maraka, iako je BiH prepuna vodenim resursima. Žalosno i tužno, ali prava slika bosansko-hercegovačke javnosti.