Niže od dna

Kako su stvari otišle ovako daleko? Kako su dostojanstveni, slobodoljubivi, pošteni Crnogorci postali “talibani”, crna kob, noćna mora okolnih naroda, država? Namjerno kažem Crnogorci, a ne jedan mali dio Crnogoraca, jer javni diskurs uvijek ima tendenciju da poistovjećuje čitav narod sa njegovom političko-ideološkom pa i poslovnom “elitom”.

Našu zvaničnu politiku i ekonomsko razvojni koncept međunarodna javnost danas prepoznaje po gotovo slobodnom uvozu psihoaktivnih supstanci koje su u Crnoj Gori dobile status robe široke potrošnje, poput šećera, brašna, kafe, jer se nabavljaju i uvoze isključivo u tonama, a dospijevaju redovnim prekookeanskim brodskim linijama u već prokazanu luku Bar. Zamislite tu ’’nesreću’’, da recimo nismo ugasili “Jugooceaniju- Kotor”, i ’’potopili’’ ono malo brodova što smo imali –  ni dvije Južne Amerike nas ne bi mogle snabdjeti! Ono što posebno zvuči alarmantno jesu ozbiljne indicije, da su takve nabavke kreditno podržane novcem nekih renomiranih domaćih banaka u čijoj vlasničkoj strukturi participiraju naši vodeći, vladini političari! Dakle, bez pretjerivanja, još manje nekog opozicionog zluradog, uskogrudog revanšizma, na Crnu Goru danas se gleda kao na neki kriminalno-teroristički kamp za obuku narko dilera i plaćenih ubica, eskadrona smrti, koji sa naše teritorije kreću, pa širom Balkana i svijeta siju narkotike, strah i užas. Po obavljenom poslu vraćaju se u ’’sigurnu kuću’’ gdje premijer, u maniru najbespoštednijih boraca za ljudska prava, ne odričući ih se naravno ni najmanje, brani njihovo pravo na prezumpciju nevinosti. Da li naslućujemo eventualne motive obnove državnosti?

Kao što kaže ovaj nagrdni naslov iz srbijanskih novina, funkcioneri susjednih država panično pojačavaju lično obezbjeđenje, strahujući od crnogorskih brutalnih egzekutora! Ovo je sigurno Vladina strategija za uspostavljanje dobrih odnosa sa zemljama u regionu, što je i preporuka briselske birokratije?

Sva ova otužna, morbidna atmosfera me podsjeća na onu poznatu priču iz starog Rima, kada su majke umirivale nestašnu, nedokazanu dijecu koja nisu htijela zaspati na vrijeme, na način što su ih prepadale zlim i opsnim kartaginskim Hanibalom, koji će doći po njih ako ne odu odmah u krevet. Da li smo mi Crnogorci danas sinonim za strašila, paklene trgovce droge, bezosjećajne surove ubice od kojih se plaše i strahuju ne djeca, nego i svemoćni državni funkcioneri okolnih država? Ne karikiram, ali, bojim se da jesmo! Hanibal će još ispasti romantični junak. Strašno, kakvom meteorskom brzinom se urušava sav taj veličanstveni istorijski traktat jednog ponosnog malog naroda, građen vjekovima u muci i pogibiji, a sve zahvaljujići združenom radu jedne nedostojne grupice “političara” i kriminalaca za koje glasamo u ogromnoj većini! “Ko će nam pokazati što je dobro”(iz Davidovih Psalma)?

Ali, izađimo iz patetične narativnosti i izmjerimo logiku Đukanovićeve teze, njegovog odgovora na ove, do sad najozbiljnije i najteže optužbe. Crna Gora je izuzetno uspješna u evroatlantskim integracijama, kao i u implementaciji demokratskih vrijednosti,-pa sve ove napade na nju, kao sigurnu kriminalnu destinaciju, Đukanović i članovi njegovih institucija i administracije „odbacuju sa indignacijom“ doživljavajući ih kao politički motivisane, kao izraz ljubomore, zavisti, kamuflirane hegemonije, uz nezaobilazno (već tradicionalno) pominjanje 1918-te... Pretpostavimo, hipotetički, da je tačna ova premijerova premisa. Međutim, nije nam objasnio, kako to da je američka DEA ljubomorna, zlonamjerna prema našem blagostanju? Od kada Amerikanci mrze mladu crnogorsku demokratiju, koja je svjetla tačka (bijeli prah) u mračnom regionu? Da li su autori izvanrednog i popularnog italijanskog istraživačko-dokumentarnog filma, koji se emitovao na RAI 3 i RTS-u, ostrašćeni potomci, već davno pokojnih, poslanika podgoričke Skupštine iz 18-te? Da nisu mrzni Koštunica i Matija Bećković vlasnici i urednici “B-92” i “Blica”?

Na kraju, da li i Jadranka Kosor viješto krije da je “terazijska Crnogorka”?