Moja Afrika

Šta će nam novo donijeti ovo aktuelno vrenje?

Višedecenijske diktature u Sjevjernoj Africi, arapskom svijetu, propadaju neočekivano lako, gotovo bez otpora, osim Libije, ali i Gadafi je zreo za lagani pad („I pad je let“). Proces kad krene teško se zauzstavlja na svom početku.

Iako su jasni, posebno nama u Crnoj Gori, razlozi ili uzroci nezadovoljstva afričkog puka i njihovog društvenog (ne)raspoloženja, što je i neposredni okidač nemira, zašto se sve to dešava baš sada teško je još uvijek odgonetnuti.

Kada je Barak Obama uputio obećavajuće poruke islamskim narodima, izrečene baš u Egiptu još na samom početku svog predsjedničkog mandata, najavljujući egalitarističko poštovanje i slobodu za milione sljedbenika proroka Muhameda, niko nije ni slutio da će to možda biti najava domino revolucija kojima smo svjedoci ovih burnih dana.

Upravo kroz ova epohalna, istorijska i tektonska dešavanja, nošena duhom oslobođenja i antikolonijalizma, čini se da je napokon počeo da se opredmećuje, na međunarodnom planu, sav taj optimizam koji je emanirao iz Obaminih predizbornih nastupa. (Da li to Amerika vraća nekadašnji imidž džentlmenskog geopolitičkog diva?)

Čak i kada se vodeća svjetska sila interesno i vojno ne miješa u unutrašnje prilike ostalih država, kada ne izigrava svjetskog policajca i to je neka „velikodušnost“ i fer diplomatija. Ili je u sve ovo itekako upletena kao što mnogi već nagađaju?

Postoji i ta zavjerenička teza, prilično ubjedljiva i logična a opet kontradiktorna, koja dokazuje da iza ovih afričkih „facebook“ revolucija stoji „američki projekat kontrole nezadovoljstva“, ne objašnjavajući zašto bi se odricali svojih najodanijih i godinama finansiranih diktatora zarad neizvjesvesnosti koju uvijek donosi haos revolucije.

U mogućoj analizi ne smijemo zanemariti činjenicu da je Islamska revolucija u Iranu 1979.godne, kada je rušen šah Reza Pahlavi, počela okupljanjem studenata i sekularnog građanstva, da bi završila dolaskom na vlast najfundamentalnijeg režima u čitavom arapskom svijetu.

Sve je to još uvijek početni vrtlog nekih novih političkih ili geostrateških stremljenja kordinisanih savremenim komunikacionim internet tehnologijama i nemoguće je sada atnticipirati sve aspekte ove složene međunarodne stihije.

Da li je uvertira u ovu lančanu reakciju pobuna bila balkanska sječa lidera ili je sve ovo na nekom nivou posledica svjetske ekonomske krize i propasti ''Vol Strita''…neka su od nagađanja koja se mogu čuti.

Ali šta god da je treba se sjetiti i one Andrićeve misli iz „Znakova pored puta“ :„I rat se ponekad omakne“, na koju često ukazuje naš najveći islamista Darko Tanasković aludirajući time na spontani karakter afričkih nemira.

Jedino što sa sigurnošću možemo ustvrditi u cijeloj ovoj nepoznanici jesu dvije nepobitne činjenice:

- Obamina administracija se ubrzano oslobađa svojih kompromitovanih i istrošenih satrapa širom svijeta (uključujući i ovog našeg), pa Berluskonija, za čiji će eventualni pad biti najzaslužnija, koja koincidencija, baš jedna lijepa-Afrikanka).

- Afrički čovjek, diskrimisan i omalovažavan, dostojanstveno teži slobodi, spreman na pubunu i borbu do kraja.

Niko više, pa ni Afrikanci, ne trpi korupcionaške oligarhije koje isisavaju i privatizuju bogastva zemlje u dugim i mučnim diktaturama, niko osim potlačenih, bezidejnih i bezvoljnih Crnogoraca.

I ako nam danas iz Afrike stiže vreli vjetar revolucije i slobode, Crna Gora je mirna i zadovoljna, a po najnovijem istraživanju sedamdeset posto građana je oduševljeno radom Vlade!?

Vijesti iz Tunisa, Egipta, Libije u prorežimskim medijima reducirano se prenose, stidljivo i kratko komentarišu, pretrčavaju, kako bi se preduprijedio njihov „loš“ uticaj na domaću hologramsku, zaleđenu projekciju.

Prema tome-treći svijet, ropstvo i segregacija više nijesu sinonimi za Afriku već, pogađate, za neke mafiokratske tvorevine poput Crne Gore, jedine države koja oplakuje lažni odlazak svog faraona.