Crkva na Rumiji, ili kako zbunjivati crnogorsku javnost

Ovih dana je opet u žiži javnosti, mala metalna crkva na Rumiji. Od njenog postavljanja do danas postoji određena pravilnost koju smo dužni zapaziti. Naime, u vremenskom intervalu od par mjeseci ta priča se potegne, sve strane se prepucavaju neko vrijeme, na kraju sve utihne bez nekog konkretnog rješenja dok se neko ne sjeti da je ponovo spomene. Dosad nisam razmišljao, iako sam iz Bara, koji je razlog što se jedan dio vlasti konstantno obrušava na pomenuto zdanje, ali mislim da je ovaj put konačno razlog sasvim jasan, za sve aktere u tome. Takođe, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali ne bih bio iznenađen da je svaki prethodni put motiv za priču o metalnoj crkvici bio isti.

Razlog tome je, kao što i sam naslov kaže, zbunjivanje crnogorske javnosti, u ovom slučaju odvraćanje očiju poštenog svijeta u Crnoj Gori od mogućih astronomskih poskupljenja struje i velikih sukoba unutar vladajućeg DPS-a. Stara, i previše rabljena Njegoševa mudrost je da “ko na brdu ak i malo stoji više vidi no onaj pod brdom”. Iako je toliko često korišćena, ovdje je više nego prigodna, zato što se centar naše problematike nalazi na vrhu jedne planine, i zato što je u ovom slučaju iskreno napadaju samo oni koji nikad nisu pokušali da se popnu na vrh Rumije, da pogledaju metalnu crkvicu i onda daju sud o svemu tome. Možda je DPS-u toliko lako da kontroliše Crnu Goru baš iz ovog razloga, jer čak i kad imamo priliku da se popnemo na brdo i pogledamo bolje kako stvari stoje, mi se zadovoljavamo našim predubjeđenjima, zatvoreni u sebe i samo svoje misli, duboko ušančeni i spremni da se sukobimo sa bilo kim ko dijeli naše vrijednosti.

Za početak, nešto o samoj crkvi na Rumiji. U Baru postoji običaj da se, na dan Svete Trojice na vrh planine koja nadvisuje grad penju pripadnici pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovjesti i da nose po jedan kamen. Po predanju na Rumiji je postojala kamena crkva koju su Turski okupatori srušili sredinom šesnaestog vijeka (navodi se 1571. godina) i u njemu se dalje kaže da će, ako narod bude donosio kamenje, crkva ponovo sa neba sići na sam vrh.

Za početak, nešto o samoj crkvi na Rumiji. U Baru postoji običaj da se, na dan Svete Trojice na vrh planine koja nadvisuje grad penju pripadnici pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovjesti i da nose po jedan kamen. Po predanju na Rumiji je postojala kamena crkva koju su Turski okupatori srušili sredinom šesnaestog vijeka (navodi se 1571. godina) i u njemu se dalje kaže da će, ako narod bude donosio kamenje, crkva ponovo sa neba sići na sam vrh. Da li je crkva stvarno postojala je stvar sporenja i dokazi za to nisu najsigurniji. Ipak treba imati u vidu da se istorija srednjeg vijeka ovih prostora svodi na predanja i na poneki mlečanski ili turski zapis te bi, vodeći se ovom logikom mogli da kažemo da ništa nije sigurno kada se radi o istoriji Crne Gore prije Petrovića i time bi izgubili veliki dio onoga što smatramo istorijom ovog regiona danas. Da se vratim na temu. Ovaj običaj je jedinstven zato što okuplja pripadnike različitih konfesija. Na početku kolone koja se penje na Rumije bratstvo Androvića nosi krst koji je pripadao Knezu Vladimiru (Sveti Jovan Vladimir), zaštitniku grada Bara. Razlog zašto je ovaj običaj okupljao različite konfesije je višestruk. Jovan Vladimir je živio u vrijeme još nepodijeljenje hrišćanske crkve što objašnjava prisustvo katoličkih vjernika. Što se tiče ljudi islamske vjeroispovjesti, razlog je u tome da, ako izuzmemo islamske vjernike albanske nacionalnosti, velika većina crnogorskih muslimana ima svoje hrišćanske korijene te poštovanje lika i djela Jovana Vladimira predstavlja, na neki način, uvažavanje sopstvenih predaka i njihovih uvjerenja bez bojazni da to može da škodi njihovom identitetu. U svakom slučaju, radi se o jednom lijepom običaju koji i dalje postoji među Baranima, uprkos pokušajima sa strane da se to jedinstvo razbije, zato što stalno spominjanje crkve na Rumiji može dovesti samo do toga, do sukoba između prijatelja različitih vjeroispovjesti jer, uprkos onome što govore zli jezici, tog sukoba nema niti ga je proizvela metalna crkva na vrhu Rumije. Takođe bih želio istaći da male metalne crkve na planinama nisu crnogorski izum, već je ideja pozajmljena iz Grčke. Iz nekog razloga, u Grčkoj one nisu proizvele nikakav problem. Možda zato što ljude tamo više zanima od čega žive, nego da li je na vrhu brda na koji ne zalaze crkva ili kamenje.

Ono što nas interesuje su svakako aktuelni događaji, pa je red osvrnuti se na to. Predrag Sekulić, novi ministar u vladi Igora Lukšića, pod resorom “održivog razvoja, turizma i kulture” je izjavio 5. januara ove godine kako njegovo ministarstvo planira raspisati tender za izgradnju “multikonfesionalnog objekta” na vrhu Rumije[1]. Šta je to multikonfesionalni objekat, ostaje misterija. U barskoj opštini, u mjestu Sutomore postoje dvooltarne crkve, ali ako imamo u vidu da u ovom običaju učestvuju i muslimani (kao što sam gore naveo) onda nije baš jasno kakav bi bio taj objekat jer u svijetu ne postoji ništa slično. Prirodno, nadbiskup barski Zef Gaši kao i Glavni imam H.Mujdin ef.Milaimi nisu ozbiljnije komentarisali Sekulićevu izjavu i ideja o multikonfesionalnom objektu je nestala, što možemo vidjeti i u intervujuu koji je Sekulić dao Pobjedi 15 dana kasnije[2]. Jedini koji se o pomenutoj ideji oglasio je šef nepriznate CPC Miraš Dedeić, ali njegova riječ očito nije uzeta za ozbiljno. Ipak, nije sve ostalo na tome. Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je tokom paljenja badnjaka na to odgovorio da “ko sruši crkvu, Bog srušio njega i njegovo potomstvo”[3]. Od te izjave kreću uzajamne optužbe, prozivke i govor mržnje koji se proteže tokog čitavog mjeseca januara. Govor mržnje je, kao i mnogo puta dosad, poveo predsjednik crnogorske skupštine Ranko Krivokapić. Ko je sve učestvovao u tome iz prorežimskih medija možete pročitati na sajtu IN4S-a[4].

Gubiti vrijeme na raznorazne optužbe nije ono čime sam se namjeravao baviti, već bih potražio šta se krije u pozadini svega ovoga. Pri kraju prošle godine, a odmah nakon što je Crna Gora dobila status kandidata EU i nakon Đukanovićevog silaska sa vlasti uhapšeno je deset visokih funkcionera i biznismena iz Budve, među kojima su brat Svetozara Marovića, kao i gradonačelnik Rajko Kuljača. S obzirom na svoj uticaj i moć, nije sve to lako prošlo, već su Budvu oko novogodišnjih dana potresali protesti pristalica DPS-a koji su bili lojalni Kuljači i Maroviću. U svakom slučaju, Lukšića su na radnom mjestu prvih dana zatekli veliki problemi, koje sam sigurno nije prouzrokovao, jer je očigledna veza sa statusom kandidata EU i ovim hapšenjima, što nam može reći da su naručena iz Evrope u vidu paketa mjera obračuna sa korupcijom koju vlast Crne Gore mora izvršiti. Drugi problem koji se skriva od žiže javnosti je najavljeno poskupljenje cijena struje koja je i sada najviša među zemljama regiona. Naime da bi došlo do poluprivatizacije koju treba da izvrši italijanski distributer električne energije A2 crnogorska elektroprivreda mora da izvrši niz obaveza a među njima je podizanje prihoda za čitavih 63 odsto, odnosno za 150 miliona evra. S obzirom na to da u Crnoj Gori povlašćene cijene struje imaju samo Kombinat Aluminijuma Podgorica i Nišićka Željezara koje su u vlasništvu stranih kompanija, i koji su taj povlašćeni status izvojevali ugovorima sa državom na više godina, čitav profit treba da se obavi preko leđa običnih potrošača. Tako, osim toga što već plaćamo struju koja je iznad platežne moći većeg dijela stanovništva i što plaćamo struju za Deripaskino poslovanje KAP-om i Željezaru koja nije ostvarila dobitak još od SFR Jugoslavije i čiji radnici nisu primili platu ko zna od kad, ćemo morati da se suočimo sa poskupljenjem od nekih 80%. Time će cijena struje u Crnoj Gori premašiti cijene svih zemalja u regionu kao i nekih zemalja Evropske Unije da bi se opravdali stari dogovori Đukanovića i Berluskonija.

Premijer Lukšić se tako našao u nezgodnoj poziciji već u prvim danima svog mandata, imao je veliki unutarstranački sukob kao i izuzetno nepopularan potez pred sobom. U tako nebranom grožđu, posegnuo je za rješenjem koje tako dobro funkcioniše u Crnoj Gori, za problemom crkve na Rumiji. Sve što je bilo potrebno je da Predrag Sekulić, čovjek koji nije nimalo naivan niti nesposoban, da jednu kratku izjavu o multikonfesionalnosti i bespravnoj gradnji, da bi cirkus mogao da počne.

Premijer Lukšić se tako našao u nezgodnoj poziciji već u prvim danima svog mandata, imao je veliki unutarstranački sukob kao i izuzetno nepopularan potez pred sobom. U tako nebranom grožđu, posegnuo je za rješenjem koje tako dobro funkcioniše u Crnoj Gori, za problemom crkve na Rumiji. Sve što je bilo potrebno je da Predrag Sekulić, čovjek koji nije nimalo naivan niti nesposoban, da jednu kratku izjavu o multikonfesionalnosti i bespravnoj gradnji, da bi cirkus mogao da počne. Multikonfesionalni objekti, kao što sam prije napomenuo, nije nikakvo rješenje, jer ne postoje zainteresovani, niti ima sukoba u Baru, a što se tiče bespravne gradnje, u Crnoj Gori postoje čitava naselja koja su bespravno izgrađena, zagušena mjesta koja su u planovima trebali da postanu putevi, parkinzi ili poslovne zgrade tako da je pomalo sumnjivo da je problem jedna mala crkva na nadmorskoj visini od preko 1500 metara, gdje niko ne živi, niti postoji bilo kakav urbanistički plan. Ipak, udicu su svi zagrizli, prepucavanje traje a DPS lagano rješava svoje probleme u pozadini. Ovo nam govori da su stvorili atmosferu u kojoj više ne moraju ni da se trude da bi nam zamazali oči, jer su pojedini do te mjere spremni da raspiruju mržnju, pričaju o stvarima u koje se ne razumiju i da se međusobno optužuju. Neki od njih to rade po službenoj dužnosti, ali neki su više nego radi da svojevoljno učestvuju. Što se Krivokapića tiče, za njega je ovo dvostruki dobitak. S jedne strane, jedan od dva izvora glasača njegove partije je “borba za očuvanje Crne Gore” što u sebi nosi potrebu za stalnim napadima na sve srpsko. Drugi razlog su zapošljavanja preko veze, ali to nije tema. Tako da je Krivokapić istovremeno učestvovao u napadu na nešto što ne voli i prezire, i usput nanovo privukao svoje glasače. Što se gospodina Amfilohija tiče, ni njega ne možemo osloboditi krivice jer je on ipak mitropolit Mitropolije Crnogorsko-Primorske, institucije koja ima najveću podršku u crnogorskom narodu i ne može sebi dozvoliti da ga tako lako izigraju i iskoriste. Makar se nadam da je bio iskorišten, da nije samovoljno učestvovao.

Ipak postoje neke dobre strane svega ovoga. Dobar dio medija je odlučio da se ne bavi dublje ovom temom i nisu dozvolili sebi da padnu u vatru. Isto važi za glavne opozicione partije koje su pokušale da postave stvari kakvim jesu. A najbolji od svih su građani Bara, koji opet nisu zagrizli udicu i koji i dalje žive mirno i u skladu, s obzirom na to koliko se neki trude da nas posvađaju, čudno je da dosad nismo imali Ruandu na ulicama. Pritom želim istaći da mislim na obične ljude, nezagađene politikom, koji ne bi na svaku riječ onih iz “neprijateljskog” tabora zagraktali. To su ljudi koji znaju poći do brda prije nego što se bace u vatru i oni se nalaze među svim nacijama i svim vjerama i dobar dio njih se i dalje penje na Rumiju na Svetu Trojicu i drže živom jednu lijepu tradiciju i još ljepšu misao na prvog vladara ovih prostora Svetog Jovana Vladimira.