Seoba naroda kao projekat

(Pres, 1. 9. 2015)

U nastojanju da zaustave „opadanje američke moći“, te da i 21. kao i prethodni bude „američki vijek“ , SAD su pokrenule seriju džumbusa na raznim kotama globalizovanog svijeta. Ako već ne mogu da spriječe pad vlastite moći, Sjedinjene Države su, izgleda, odlučile da sve ostale učine još nemoćnijim i tako zadrže prednost jedine supersile. Klasični državni udari i vojne intervencije obogaćeni su najprije tzv. nenasilnim revolucijama, a sada, evo, i seobama naroda.  

Baš sam se pitao kakav li je bio smisao „arapskog proljeća“ u Egiptu, u kome je na kraju priče ostao isti režim samo je umjesto Mubaraka zasjeo brat blizanac Sisi. Nafta zna da udari u glavu arapskim liderima pa postanu neposlušni, ali Egipat nema naftu. A onda sam shvatio da je rezultat u tome što što su, uz pomoć privremene demokratije, vodeći islamisti namamljeni iz ilegale u javnost, te pohvatani po trgovima i potrpani u kaveze.

Nije mi, takođe, bilo jasno ni šta je supersila dobila sličnim operacijama u Iraku, Libiji, Siriji, sem haosa unutrašnjih plemenskih sukoba koji joj samo otežavaju izvlačenje nafte. No, i to mi se razbistrilo kada je poslije koraka A izvela i korak B. U međuvrememu, tamo nije bilo glumatanja sa demokratijom, ali jeste cirkusanja sa IS. Horde islamski terorista, koje sijeku glave evropskim humanitarcima, uništavaju svjetsku baštinu i stalno vojno napreduju na po naftom bogatom terenu tobože su samoorganizovane, finansirane niotkuda, naoružane ni od koga i bajagi toliko moćne da im jedina supersila ništa ne može.

Ta farsa je izazvala dobro isplanirani masovni egzodus, što mediteranskim morem, što balkanskim gudurama put Evrope. Neće valjda neko povjerovati da se to događa spontano?!

Pa bilo je i ranije građanskih vjerskih ratova na Bliskom istoku. U Libanu je npr. trajao 13 godina, pa su ljudi ili ostajali ili se sklanjali u susjedne zemlje i među srodne arapske narode. Tu „spontanost“ u masi nije teško izazvati. Dovoljno jedna dobro osmišljena zastrašujuća priča šta se u susjednom selu dogodilo, pa da se uspaničeni narod pokrene kao lavina i još samo treba da im neko došapne kuda i kako. I te zemlje će se isprazniti od ljudi.  

A šta će to supersili? Zemlje sa najvećim zalihama „crnog zlata“ postaće puste zemlje na kojima će ostati samo naftaši iz Teksaka, Standard oila, Britiš petrola isl. i neće ih više ometati ni islamski teroristi, ni umišljeni  i prebogati arapski lideri, ni posvađana plemena, kao ni sa siromašni narodi. 

Ako se ovaj projekat nekome čini suviše morbidan, treba samo da se prisjeti da je sve počelo u naftonosnom Iraku koji je razoren i okupiran zbog nepostojećeg „hemijskog oružja za masovno uništavanje“.

Da neokolonijalna supersila nema milosti prema narodima „trećeg svijeta“, to je opštepoznato, ali zašto je Evropa izabrana za kolateralnu žrtvu koja usred recesije treba da prihvati enorman broj izbjeglica koji stižu u talasima?  Nosači aviona američke Šeste flote, koji inače drežde na Mediteranu, bili bi dovoljni da ih sve prebace i udome u inače slabo naseljenim predjelima useljeničke Australije, Kanade ili samih SAD. Ne bi bilo masovnih davljenja u potopljenim čamcima, smrzavanja u autohladnjačama, kuvanja u rezervoarima cisterni, žičanih zidova na granicama EU i sličnih poniženja ovih očajnika.

Konkurent i nepouzdani saveznik Evropa markirana je kao druga žrtva na putu za ostvarenja „američkog 21. vijeka“. Stavljena u sendvič između bauka Putinove Rusije i izbjegličkog stampeda biće toliko ekonomski oslabljena i politički i bezbjednosno destabilizovana da će joj, kao poslije Drugog svjetskog rata, postati neophodni ne samo ojačani NATO nego i novi Maršalov plan. U nedostatku svježih ideja da se zaustavi „opadanje američke moći“ dobra su i već isprobana rješenja. Uz savremene tehnike prisluškivanja Merkelove i Olanda, te krticu Kameruna, nadzor nad EU i nije neki problem.

Brisel reaguje sporo, ali članice pojedinačno djeluju brže. Pošto su ih SAD već ekonomski opekle inscenacijom prevrata u Ukrajini i sukoba sa Rusijom, Merkelova je odustala od Dablinskog sporazuma i pritvorila vrata za izbjeglice, Orban je pred njima podigao „mađarski zid“, Kolinda je već prve izbjegličke laste sa Bliskog istoka iz formalnih razloga vratila u tranzitnu Srbiju koja se, kao i BiH, jedino brine kako da ih u tolikom broju prime i zbrinu. Lijepo i može da posluži kao primjer kako kandidati za EU njeguju evropske vrijednosti.  

Ali, šta poslije? Ako im vrata pritvara Mađarska, Austrija, Hrvatska, a vratiti se u haos iz koga su pobjegli sigurno neće, šta bi drugo nego da ostanu na Zapadnom Balkanu gdje su zaustavljeni. Tu već počinje naša priča ...