Pravo i moral na strani članstva Rusije u Savetu bezbednosti

Koliko nastojanje zvanične Ukrajine da se Rusiji oduzmu statusi člana Ujedinjenih nacija (UN) i stalnog člana Savjeta bezbjednosti UN (SB UN) nema osnova ne samo u međunarodnom pravu nego ni u moralu, pokazuje nešto što se ne tiče Ukrajine per se i njene inicijative koju je u tom pravcu uputila u UN 26. decembra 2022. godine, već se odnosi na države Litvaniju, Letoniju, Estoniju i Gruziju.

Ove države navodim zbog činjenice da su bile republike bivšeg SSSR-a, ali nisu potpisale Odluku Savjeta šefova država Zajednice Nezavisnih Država (ZND), koju su u Alma-Ati 21.12.1991. godine potpisali šefovi svih ostalih država članica bivšeg SSSR-a (Azerbejdžan, Bjelorusija, Jermenija, Kazahstan, Kirgistan, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan i Ukrajina). Tom Odlukom, treba to ponoviti, propisano je (tačka 1. Odluke) da države članice ZND-a, dakle i Ukrajina, “podržavaju rusko nastavljanje članstva umjesto SSSR-a u UN-u, uključujući i stalno članstvo u SB UN i ostalim međunarodnim organizacijama”.

Ukrajina, koja je zvanično pokrenula inicijativu da se "Rusiji oduzme status stalnog člana SB UN" je pre više od 30 godina, potpisom Leonida Kravčuka, pristala i ugovorila da je saglasna da "samo Rusija bude država koja umesto bivšeg SSSR-a nastavlja članstvo bivšeg SSSR-a kao stalna članica SB UN

Ovim je Ukrajina, koju apostrofiram jer je samo ona zvanično pokrenula inicijativu s početka ovog teksta, jasno već tada, prije više od 30 godina, potpisom svog predsjednika Leonida Kravčuka, pristala i ugovorila da je saglasna da samo Rusija bude država koja umjesto bivšeg SSSR-a nastavlja članstvo bivšeg SSSR-a ne samo u UN nego i kao stalna članica SB UN. Nije zgoreg podsjetiti da je Ukrajina već tada bila član UN-a, još kao republika članica bivšeg SSSR-a (što je osim nje bila i Bjelorusija), tako da je Ukrajina putem svog predsjednika Leonida Kravčuka Odluku Savjeta šefova država ZND od 21.12.1991. godine potpisala i kao članica UN-a te je i u tom svojstvu dala svoj pristanak da Rusija i samo Rusija nastavi članstvo umjesto SSSR-a u UN-u, uključujući i stalno članstvo u SB UN.  

Taj pristanak je pravno valjan sa stanovišta međunarodnog prava, jer je dat od strane predsjednika Ukrajine kao nadležnog organa. S tim u vezi treba imati u vidu član 27. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora. Naime, ovaj član propisuje da se, kad njen nadležni organ (u ovom slučaju predsjednik Ukrajine) potpiše međunarodni ugovor, a navedena Odluka od 21.12.1991. je takav ugovor po svojoj pravnoj prirodi, država potpisnica ne može pozivati na odredbe svog unutrašnjeg prava, pa ni na odredbe o ratifikaciji, da bi opravdala neizvršavanje ugovora.

Ostale republike koje su potpisale Odluku Savjeta šefova država ZND od 21.12.1991. godine su tek nakon toga, i nakon što je Rusija nastavila da umjesto SSSR-a bude član UN-a i stalni član SB UN, postale članovi UN-a.

A šta je sa državama Litvanijom, Letonijom, Estonijom i Gruzijom, jer su i one, reći će poznavaoci ustavnog uređenja bivšeg SSSR-a, bile republike članice tog saveza, a nisu potpisale Odluku Savjeta šefova država ZND od 21.12.1991. godine?

U vezi sa ovim pitanjem treba naglasiti da kada je riječ o formi međunarodnih ugovora ne postoji u međunarodnom pravu propis koji naređuje da međudržavni ugovor mora biti u pisanoj formi da bi bio pravno valjan. U nauci međunarodnog prava ističe se da:

„međunarodno pravo ne predviđa poseban oblik kroz koji volja mora biti izražena. Drugim rečima, ugovor može biti zaključen u pismenoj ili usmenoj formi, pa čak i prećutno. ... U članu 2. Konvencije o ugovornom pravu zahteva se izričito pismeni oblik.“ Međutim, kako se odmah dodaje, „Ovo rešenje usvojeno je u interesu jasnoće, a ne da bi se osporila pravna snaga usmenih sporazuma, što je posebno istaknuto u toku pripremnog rada“ – pripremnog rada na izradi navedene konvencije, moja opaska.

(Citirano prema Smilja Avramov, Milenko Kreća: Međunarodno javno pravo, osamnaesto izmenjeno i dopunjeno izdanje, IŠP „Savremena administracija“ a.d. Beograd, 2003, str. 463)

Sve prethodno rečeno je važno za odgovor na pitanje o odnosu Litvanije, Letonije, Estonije i Gruzije spram članstva Rusije u UN i njenog stalnog članstva u SB UN. Litvanija, Letonija i Estonija su postale članice UN-a u septembru 1991. godine, dakle prije nego što će Rusija na osnovu Odluke Savjeta šefova država ZND od 21.12.1991. godine nastaviti članstvo umjesto SSSR-a u UN i stalno članstvo takođe umjesto SSSR-a u SB UN. Imajući u vidu da je Boris Jeljcin kao tadašnji predsjednik Rusije 24. decembra 1991. godine u tom svojstvu uputio zvanično pismo generalnom sekretaru UN, kojim ga obavještava da na mjestu bivšeg SSSR-a, koji je prestao da postoji, Rusija produžava članstvo u UN umjesto SSSR-a, uključujući i stalno članstvo u SB UN, to znači da su Litvanija, Letonija i Estonija, koje su u tom trenutku već države članice UN-a, ne usprotivivši se tome kako tada, tako ni poslije u protekle tri decenije, dale svoj pristanak da Rusija bude ne samo član UN-a umjesto SSSR-a već i da samo Rusija stupi na mjesto SSSR-a i nastavi da umjesto njega bude stalni član SB UN.

Litvanija, Letonija i Estonija potvrdile u bezbroj navrata tokom protekle tri decenije prihvatajući ne samo glasanje Rusije kao članice UN-a, već i odlučivanje Rusije kao stalne članice u SB UN-a, to nesumnjivo znači da su se i one, kao zainteresovane države članice bivšeg SSSR-a, sporazumele da samo Rusija nastavi članstvo umjesto SSSR-a u UN, uključujući i stalno članstvo u SB UN

Kada se države ponašaju na takav način, a to su Litvanija, Letonija i Estonija potvrdile u bezbroj navrata tokom protekle tri decenije prihvatajući ne samo glasanje Rusije kao članice UN-a, već i odlučivanje Rusije kao stalne članice u SB UN-a, to nesumnjivo znači da su se i one, kao zainteresovane države članice bivšeg SSSR-a, sporazumjele da samo Rusija nastavi članstvo umjesto SSSR-a u UN, uključujući i stalno članstvo u SB UN. Drugim riječima, ove tri baltičke države su se takvim svojim višedecenijskim ponašanjem usmeno sporazumjele (kako međusobno, tako i sa Rusijom) da samo Rusija nastavi članstvo umjesto SSSR-a u UN, uključujući i stalno članstvo u SB UN. Valjanost takvog usmenog sporazuma, a u međunarodnom pravu se pod ugovorima podrazumijevaju ne samo akti koji nose naziv ugovora, već i naziv sporazuma, konvencije, pakta, potvrđuje i član 34. stav 2. Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore (Bečka konvencija). Naime, u stavu 1. tog člana je propisano da “kada se jedan ili više dijelova teritorije neke države odvoji da bi stvorili jednu ili više država, svaki ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi za cijelu teritoriju države prethodnice ostaje na snazi za svaku novostvorenu državu, bez obzira na to da li ranija država i dalje postoji”. Međutim, odmah zatim Bečka konvencija u članu 34. stav 2. propisuje da se prethodno citirani stav 1. tog člana ne primjenjuje “ako se zainteresovane države drukčije sporazumiju”. Propisujući to što je propisala u stavu 2. svog člana 34. Bečka konvencija, očigledno, insistira da se zainteresovane države sporazumiju o tome, što znači da Bečka konvencija nijednog trenutka ne zahtijeva da taj sporazum mora biti u pisanoj formi da bi bio pravno valjan niti zahtijeva istovremenost njegovog postizanja. Stoga i ovdje vidimo zašto se u nauci međunarodnog prava, s pravom uči da „međunarodno pravo ne predviđa poseban oblik kroz koji volja mora biti izražena. Drugim rečima, ugovor može biti zaključen u pismenoj ili usmenoj formi, pa čak i prećutno“.

Prema tome, uzimajući u obzir svu prethodno izloženu argumentaciju, jasno je da su se i Litvanija, Letonija i Estonija svojim ponašanjem u proteklih više od tri decenije time (kako međusobno, tako i sa Rusijom), u smislu člana 34. stav 2. Bečke konvencije, na pravno valjani način sporazumjele i o tome da se odredbe Povelje UN koje se odnose na stalno članstvo bivšeg SSSR-a u SB UN ne odnose na njih, već isključivo na Rusiju. Zato ne samo da bi poslije svega bilo pravno neosnovano i predstavljalo bi nasilje nad pravom da sada Litvanija, Letonija i Estonija osporavaju članstvo Rusije u UN i njeno stalno članstvo u SB UN, već bi taj njihov eventualni poduhvat bio i krajnje nemoralan.

Sve prethodno rečeno stoji i kada se radi o Gruziji, ali uz jedan i te kako važan dodatak. Naime, Gruzija je postala član UN-a 31. jula 1992. godine, dakle nakon što je Rusija 24. decembra 1991. produžila svoje članstvo u UN umjesto SSSR-a, uključujući i stalno članstvo u SB UN. Ovaj hronološki redoslijed u slučaju Gruzije je veoma važan, pošto on znači da Gruzija nije mogla 31. jula 1992. godine da postane član UN-a bez preporuke SB UN i glasa Rusije u tom pravcu. Jer, saglasno članu 4. stav 2. Povelje UN, prijem države u članstvo UN-a vrši se na osnovu odluke Generalne skupštine UN, ali tek ako u tom pravcu postoji i preporuka SB UN. A u SB UN je tada već dobrano bila Rusija kao država koja je na mjestu nekadašnjeg SSSR-a nastavila svoje stalno članstvo u SB UN.

To, drugim riječima, znači da se Gruzija, prihvatajući da i Rusija kao stalna članica SB UN glasa za preporuku o njenom prijemu u članstvo UN, time istovremeno sporazumjela i da Rusija i samo Rusija nastavi da umjesto bivšeg SSSR-a bude ne samo član UN-a nego i stalni član SB UN. I, kao i tri baltičke republike, ni Gruzija kako tada tako ni do danas nije to osporavala. Stoga kada bi Gruzija to sada učinila, to ne samo što bi bilo nasilje nad pravom nego bi time Gruzija osporila i sopstveno članstvo u UN, koje nije pravno valjano bez glasa „za“ datog od strane Rusije kao stalnog člana SB UN u julu 1992. godine. A sve to ne bi bilo ni moralno s gruzijske strane.

(Autor je redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke)