Politika racionalnog holokausta

Prijeteća politika holokausta u svjetskim razmjerima vezana je za postmodernizam koji je suton, početak kraja „zlatnog perioda“ modernizma Za­pada (naravno, radi se o pogoršanju situacije običnih građana, a ne vladajućih slojeva čija se bogatstva uvećavaju). Nauka tehnika i tehnologija, posebno in­formatika i automatizacija, su se toliko razvile, da su mase ljudi, dobrim dijelom pripadnici srednjih klasa, postali „suvišni“ unutar tržišnih odnosa. Razvoj informatike i servisnih usluga ne mogu kompenzirati odstranjivanje radne snage iz industrije i poljoprivrede.

„Uzmimo, da je proizvodnost industrije toliko uznapredovala da, umjesto dvije tre­ćine stanovništva kao ranije, sada samo jedna trećina sudjeluje u materijalnoj proizvod­nji...Ove dvije trećine koje više ne rade, sastoje se dijelom od posjednika profita i rente, dijelom od neproizvodnih radnika (posebno) neproizvodnih političkih radnika. Moglo bi se pretpostaviti da se, sa izuzetkom služinčadi, vojnika, mornara, nižih činovnika, metresa, konjušara, klovnova i žonglera, ovi proizvodni radnici nalaze uglavnom na višem stup­nju obrazovanja nego raniji neproizvodni radnici i, naročito, da su se namnožili loše plačeni umjetnici, muzičari advokati, ljekari, učitelji, pronalazači, itd“. (K. Marx, Teorije o višku vrednosti, I, p. 152., Prosveta, Beograd, 1970)

Porast nezaposlenosti uslijed prebrzog razvitka nauke, tehnike i tehnologije i delokalizacija, moralno i materijalno obezvrjeđuje stanovništvo Zapada koje gube identitet i nadu. Sve veći broj živi od „socijale“ koja je sve restriktivnija. Rastu ksenofobija, rasizam i kriminal.

Strukture na vlasti, ne želeći ikakve radikalne promjene, pokušavaju preko palijativnih politika održati status quo pogubnih tržišnih odnosa, ali im to sve teže ide od ruke. Policijske snage i represija rastu, informatizacija društva i sa­blasna kontrola elektronskih komunikacija degradira čovjekovu sudbinu.

Sve u svemu, pokazuje se da tržište nije više u stanju regulirati cjelokupnu proizvodnju života i njegovo odvijanje. Iako se u čitavom svijetu budi svijest o mračnjaštvu neo-liberalizma i protesti rastu, za sada još nema neke velike kohe­rentne ideje kao što su bili kršćanstvo i marksizam, ni adekvatnog socijal­nog pokreta, koji bi radikalno poveli Zapad prema ljudskijoj budućnosti.

Politički procesi koji prate ove trendove su, također, za većinu ljudi zas­trašujući. Vlast se koncentrira u rukama svjetske oligar­hije sastavljene od vrhova (supra)nacionalnih institucija i transnacionalnih korporacija koja je na orve­lovsko-hakslijevski način u stanju kontrolirati većinu čovječanstva. Očito je, da se u slijedećih nekoliko stoljeća aktuelni, smišljeni holokaust, čije su žrtve u ovom času najvećim dijelom stanovnici zemalja u razvoju, znatno učvrstiti kao metod i uzrokovati pogibiju sve većeg broja proletariziranih masa koje će prak­tično biti nezaposlene i ovisit će o milosti političih, vojnih, administrativnih, ideologijskih, financijskih i policijskih moćnika. Jedino će vrhunska nauka biti slobodna, ali će broj ljudi u tom domenu biti sve manji a pristup sve ekskluziv­niji.

Što se tiče nasilja, ono će, u okviru rečenog, planiranog holokausta, po­pri­miti krajnje drastične oblike na nivou individualnog i grupnog sukobljavanja. Ali za razliku od dosadašnje historije gdje je ljudska vrsta tražila najadekvatniji put za samorazvitak dovodeći sebe često na ivicu samouništenja (na primjer, pri­jetnjom nuklearnog sukoba), ova vrst nasilja bit će, u tom smislu, bezopasna, dok će institucionalne forme nasilja vladajućeg svjetskog poretka biti krajnje ra­cionalne. To znači da neće biti ratova koji će dovoditi čovječanstvo u pitanje ali će zato „lokalni ratovi“ i kriminal biti stimulirani, a istovremeno i brutalno spriječavani. Najvjerojatnije je, da će se aranžirati oni vojni sukobi koji će ukupnu populaciju održavati na brojčano prihvatljivom nivou dok će individu­alni i grupni zločini, u ovakvoj perspektivi, činiti dodatne korekcije službenoj zločinačkoj politici. Tako će razvitak sve iracionalnije racionalnosti i dalje ubirati svoj krvavi danak ali, od sada, bez strasti, krajnje smišljeno i programirano.

(Iz knjige: Emil Vlajki, Međunarodni odnosi postmodernizma, Littera, Banja Luka, 2010.)