Savremeni svet | |||
Moćno oružje kao garant mira zemljama „trećeg sveta“ |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 05. april 2011. | |||||||||||||||||||||||||
Venecuela kao tvrd orah Zemlje trećeg sveta se, i u ovome moramo posebno da istaknemo Venecuelu, pre svega oslanjaju na savremeno rusko naoružanje koje bi im omogućilo odgovarajući faktor odvraćanja kao preventivu protiv eventualnih američkih vojnih intervencija, koje će moramo da konstatujemo biti sve teže izvodive s obzirom da su borbene efektive SAD već angažovane na nekoliko neuralgičnih tačaka u svetu što bi moglo i da objasni povlačenje vazdušnih snaga SAD iz operacija nad Libijom. Naravno, Ruska Federacija odnosno njena industrija naoružanja samo može profitirati od navedene činjenice naročito ukoliko uzmemo u obzir i tesnu vojnu saradnju, pre svega u pogledu razvoja najsavremenijih vazduhoplova, sa Indijom i Kinom. Venecuela raspolaže sa respektabilnim snagama čiji se kvalitet pre svega ispoljava u najsavremenijim aparatima ruske proizvodnje SU-30[2]. Karakas raspolaže sa 24 aparata ovog tipa koji ipak ne mogu značajno da promene situaciju u vazdušnom prostoru u slučaju masovne intervencije snaga SAD[3].
Ukoliko, pak, vazduhoplovstvo Venecuele bude raspolagalo kineskim avionima J-10[6] to će svakako u znatnoj meri povećati borbene i operativne sposobnosti njenog ratnog vazduhoplovstva ali bez obzira na to što vazdušne snage Venecuele raspolažu sa 24 super moderna Ruska borbena aviona “Su-30” koji su na osnovu simulacija u mnogim aspektima znatno kvalitetniji od američkih pandana tipa “F-15”, to svakako nije dovoljan broj borbenih aviona čega je Čaves[7] veliki borac protiv globalne hegemonije SAD i bivši pripadnik padobranskih jedinica svakako svestan, i zato je Venecueli kao faktor odvraćanja prevashodno potreban savremeni i kvalitetni sistem PVO poput ruskog sistema dugog dometa S-300. Od 2005. Venecuela je od Rusije nabavila oružje u vrednosti od 4 milijarde dolara. Pomenuta nabavka uključuje borbene avione, helikoptere kao i automatke puške “Kalašnjikov”.[8] Faktor odvraćanja počiva u savremenom ruskom naoružanju U ovom kontekstu spekuliše se da Čaves navodno nabavlja i najnoviji ruski sistem pvo “S-400 Trijumf”[9] koji predstavlja još savršeniju verziju sistema “S-300”. Modifikacije se odnose na povećanje dometa projektila kao i na primenu daleko sofisticiranije elektronske opreme koja je otpornija na ometanja. “S-300” se nalazii na dva tipa lansera.
Čaves je svakako svestan činjenice da mu je preko potreban jak sistem pvo i to pre svega radi odbrane vazdušnog prostora kako se ne bi ponovila situacija sa Libijom, ali naravno kako bi faktor odvraćanja bio potpun, Venecuela osim sistema “S-300” mora da nabavi i pomenute sisteme kraćeg dometa.
Dakle, jedino jake i dobro poremljene vojne snage predstavljaju efikasan faktor odvraćanja što predstavlja neospornu činjenicu i što je nužno da bi se predupredila svaka agresija “humanitarnog” tipa poput one u Libiji. Dakle, Ugo Čaves svojom politikom nacionalizacije naftnih postrojenja i verbalnom agresivnom retorikom predstavlja velikog protivnika SAD. U ovom svetlu, SAD bi veoma lako mogle da iskoriste i svog velikog saveznika u regionu Kolumbiju čiji su odnosi sa Venecuelom veoma zetegnuti što predstavlja činjenicu koju bi SAD mogle itekako da iskoriste tako da sukobi predstavljaju sasvim realnu mogućnost. Međutim, činjenica je takođe da Rusija veoma brižljivo analizira sve opcije koje uključuju kako pozitivne tako i negativne posledice koje se tiču prodaje oružja određenim zemljama. Npr Rusija je odbila da isporuči pomenuti sistem pvo “S-300” režimu Mohameda Ahmadinedžada ali je gotovo sigurno odlučila da taj tip oružja isporuči Venecueli.,[10] nakon što su dogovori na kratko stopirani. Agencija RIA Novosti je prenela informaciju da su dogovori u toku o prodaji pomenutih sistema Karakasu.[11] Osim toga, Venecuela planira i nabavku tenkova iz Rusije[12] što je potvrdio i premijer Putin koji je izjavio da Venecuela predstavlja “pouzdanog partnera Rusije” Sirija kao naredna meta? Američka državna sekretarka Hilari Klinton izjavila je kako SAD ne planiraju intervenciju u Siriji. U intervjuu za mrežu Si-Bi-Es Klintonova je rekla da SAD užasnute nasiljem u Siriji, ali da su okolnosti drugačije nego u Libiji, gde je Moamer Gadafi upotrebio avijaciju i teško naoružanje protiv civila.” Svaka pobuna u arapskom svetu je drugačija i priča za sebe. Mi osuđujemo nasilje u Siriji, mi pozivamo ovu, kao i druge vlade, da odgovore na zahteve naroda, da ne pribegavaju nasilju, dozvole mirne proteste i počnu proces ekonomskih i političkih reformi”.[13]
Sirija je parlamentarna republika kao i zemlja poznata po verskoj toleranciji jer u njoj živi 11% hrišćana. Kritičari Sirije, pre svega oni sa Zapada, međutim, da je sirijski režim autoritaran koji samo na površini pokazuje demokratsko uređenje. Međutim, smatraju da je Sirija autoritarni režim koji samo na površini prikazuje demokratski sistem iako građani Sirije imaju mogućnost da putem glasanja izaberu predsednika i članove parlamenta. Sirijska armija i njeni odbrambeni kapaciteti Sirija je kao i Libija sekularna zemlja koja ne primenjuje radikalne islamske zakone i poštuje prava žena[17]. Međutim, činjenica je da SAD ne odgovaraju sekularni režimi jer bi radikalni islamski režimi u arapskim zemljama samo mogli da posluže kao povod za buduće intervencije. Stoga je Siriji kao i Venecueli neophodna jaka armija koja bi takođe poslužila kao faktor odvraćanja od eventualne agresije u cilju “ zaštite ljudskih prava”.
Izrael se sa svoje strane očajnički trudi da Sirija ne nabavi pomenute sisteme i ne ojača svoje odbrambene kapacitete jer bi Izrael samim tim izgubio prednost koju ima zahvaljujući vazdušnim udarima. Svojevremeno se Turska takođe oštro protivila nameri Kipra da na ostrvi instalira sisteme S-300. Umesto toga date sisteme su Kiprani predali Grcima. Dakle, po svim stručnim analizama jednoj zemlji poput Venecuele iili Sirije najpotrebniji su sistemi PVO koji bi predstavljali jedini pravi faktor odvraćanja od eventualnih napada vazdušnih snaga SAD. U svakom slučaju planeri Pentagona znaju da se eventualna intervencija nikako ne bi isplatila ukoliko bi gubici prevazišli planirane i procenjene. Ovo je glavni uzrok zašto Gadafi nije uspeo da izbegne jednu takvu intervenciju iako se ona ne odvija u potpunosti po planu. Naravno, ključnu ulogu u ovome imaju upravo ruski nacionalni interesi koji se sastoje od prodaje naoružanja kao i utvrđivanja svoje pozicije u Venecueli koja je jedan od najvećih svetskih proizvođaća crnog zlata. |