Kulturno-istorijski spomenici zapadne Slavonije

Istraživanje kulturno-istorijskih spomenika zapadne Slavonije, kraja koji je autor počeo istraživati još 2004. godine obilazeći spomenike oko Grubišnog Polja, zatim u vrijeme njegova rada u Spomen području Jasenovac između 2003. i 2006. godine spomenike u okolici Novske, Okučana, te virovitičkog, pakračkog, slatinskog, daruvarskog i novogradiškog područja, kako se u Predgovoru navodi, rezultiralo je iznenađujuće velikim brojem spomenika što se jasno pokazuje u katalogu s bilješkom čak 536 arheološka lokaliteta, srednjovjekovnih crkava, kula i utvrda, dvoraca, manastira, augustinskih, benetiktinskih, franjevačkih i pavlinskih samostana, katoličkih kapela, katoličkih i pravoslavnih zvonara, evangeličkih, grkokatoličkih, kalvinskih, katoličkih i pravoslavnih crkava. Antifašistički spomenici nisu obrađivani iz razloga što, kako se navodi, zaslužuju posebnu publikaciju. Također je spomenuto da su prilikom pisanja knjige autorovom radu pridonijeli lokalni muzeji, konzervatorski odjeli Ministarstva kulture i sami stanovnici zapadne Slavonije.

Iza predgovora, posebne napomene uz tekst kataloga, zamljopisnog okvira, pregleda povijesti zapadne Slavonije od prapovijesti do kraja 19. stoljeća, srednjeg vijeka i ranog novog vijeka (6-19. stoljeće), slijedi Katalog kulturno-historijskih spomenika zapadne Slavonije (26 općina i osam gradova): općina Vrbje, grad Nova Gradiška, općina Cernik, općina Okučani, općina Gornji Bogićevci, općina Dragalić, općina Stara Gradiška, općina Rešetari, općina Davor, općina Staro Petrovo Selo, općina Nova Kapela, grad Daruvar, općina Đulovac, općina Sirač, općina Dežanovac, općina Končanica, grad Lipik, grad Pakrac, grad Grubišno Polje, općina Veliki Grđevac, općina Lipovljani, općina Jasenovac, grad Novska, općina Voćin, općina Čađavica, općina Nova Bukovica, općina Mikleuš, općina Sopje, grad Slatina, općina Suhopolje, općina Gradina, općina Lukač, općina Špišić Bukovica, grad Virovitica, te Pojmovnik osoba, obitelji i manje poznatih pojmova i Popis literature.

Kulturno-istorijski spomenici zapadne Slavonije zasebno su prikazani slikama u boji i osnovnim podacima o nastanku, obnovama i stradanjima kroz povijest. Dodatna preglednost je omogućena kroz popratnu kartu.

U posebnoj napomeni uz tekst kataloga, autor objašnjava da su oštećenja, rušenja, devastacije i/ili pljačkanje sakralnih građevina na ovom području u ratnim prilikama bili česta pojava. Motivi napada na integritet vjerskih objekata, samo su iznimno bili vojne prirode. Mnogo češće su crkve razarane zbog svojih reprezentativnih i simboličkih funkcija, kao eminentan i najdomljiviji iskaz vjerske, pa u vezi s time i nacionalne pripadnosti, kao tradicionalne duhovne i materijalne vrednote, a ponekad kao umjetnička ostvarenja. Počinitelje razaranja sakralnih građevina autor klasificira u devet skupina. Izdvojeno je kako je u pripremama za rad poseban trud posvećen nastojanju da se u crkvenoj hijerarhiji, kod građanskih vlasti i posebno na terenu u izravnim kontaktima sazna nešto o stvarnim rušiteljima crkava. Gotovo nitko od autorovih sugovornika iz toga kraja nije otkrio nikakav podatak koji bi ga približio identificiranju skupina koje bi povijest mogla optužiti za izvršenje zločina. To je razlog zašto su se primijenile uobičajene formulacije: „počinitelj nepoznat“, „srušeno u vrijeme kada su područje kontrolirale hrvatske vlasti“ i slično.

 

Kulturno-istorijski spomenici zapadne Slavonije zasebno su prikazani slikama u boji i osnovnim podacima o nastanku, obnovama i stradanjima kroz povijest. Dodatna preglednost je omogućena kroz popratnu kartu. U posebnoj napomeni uz tekst kataloga, autor objašnjava da su oštećenja, rušenja, devastacije i/ili pljačkanje sakralnih građevina na ovom području u ratnim prilikama bili česta pojava.

 

 

Zemljopisni okvir zapadne Slavonije autor je odredio područjima bivših općina Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Novska, Nova Gradiška, Virovitica i Podravska Slatina, odnosno Požeškom kotlinom istočno, a rijekama Ilovom i Pakrom na zapadu, Dravom na sjeveru, rijekom Savom od utoka Trebeža (općina Jasenovac) do utoka Orljave (granica biših općina Nova Gradiška i Slavonski Brod) na jugu. Autor izdvaja da su granice zapadne Slavonije „vrlo rastezljive“ i ne baš sasvim jasne, kao i da su obrisi možda najjasniji na zapadu, iako i ondje postoje sporni teritoriji. „Najtvrđa“ granica zapadne Slavonije je na daruvarskom i pakračkom području, gdje je granica između Moslavine i Slavonije određena rijekama Ilovom i Pakrom. Već na području Novske postoje prijepori o tome je li područje uz rijeku Savu od Jasenovca prema istoku Posavina ili zapadna Slavonija. U tom području Hrvati će izjaviti da su Posavci, a pravoslavni Srbi da su Slavonci. Slično je i u prigorskim selima uz padine Kričkog brda, i u prostoru oko Lipovljana i Kraljeve Velike. Sjeverozapadna granica također nije sasvim jasno utvrđena. Područje Grubišnog Polja, koje se nalazi preko rijeke Ilove, neki smatraju bilogorskim prigorjem koje se vezuje uz bjelovarsku kotlinu, a drugi zapadnom Slavonijom. Etnička struktura općine Veliki Grđevac i grada Grubišnog Polja uvelike više sliči etničkoj strukturi daruvarskog kraja, negoli bjelovarskog područja. Na sjeveru je granica također upitna, ali znatno manje nego na istoku i sjeverozapadu. Jasna razlika štokavskog govora virovitičke Podravine i bilogorskog pobrđa (tzv. mikeški govor) i đurđevačko-pitomačke kajkavštine stvara prirodnu granicu između Podravine i Slavonije. Ta je granica također vrlo „tvrda“ zbog naglog prijelaza iz kajkavskog govornog područja na štokavsko govorno područje (Stari Gradac u općini Pitomača govori još kajkavskim dijalektom, a obližnji Lozan u općini Špišić Bukovica već ima štokavsko narječje). Na sjeveru je logična granica zapadne Slavonije rijeka Drava, a ne bila Bilogore. Istočna granica je vrlo pomična i najjasnija na sjeveru. Nekadašnja općina Podravska Slatina (današnje općine Sopje, Voćin, Čađavica, Nova Bukovica, Mikleuš i grad Slatina) logično bi ušla u zapadnu Slavoniju budući da se oslanja na zapadniji prostor Virovitice, dok Orahovica, kako i sami mještani kažu, nekako više gravitira Osijeku i Našicama nego Virovitici. Na prostoru Pakraca i Požege, kaže autor, stanje je već znatno zamršenije, te navodi da Požešku kotlinu, bez obzira što se Požežani smatraju zapadnim Slavoncima, treba smatrati zasebnim prostorom koji se ne bi smio dijeliti na dva dijela (zapadna i „srednja Slavonija“). Južna i jugoistočna granica je također vrlo pomična. Logično je, ukazuje autor, da se stanovnici područja uz Savu smatraju slavonskim Posavcima, ali njihov istureni položaj prema sjeverozapadnoj Hrvatskoj, točnije prema Moslavini (kutinskom kraju), svakako ih uvrštava u zapadnu Slavoniju.

Pregled povijesti zapadne Slavonije od prapovijesti do kraja 19. stoljeća, autor je razvrstao na: prapovijesni period, rimski period, te srednji vijek i rani novi vijek (6-19. stoljeće).

Kao potencijalno paleolitski lokalitet autor navodi da su arheolozi izdvojili špilju Grižinu istočno od Sirača. Iz vremena neolitika postoje znatno bogatiji nalazi na području zapadne Slavonije. Uz starčevičansku kulturu (Cernička Šagovina, nedaleko od Nove Gradiške, i u Pepelani kod Virovitice), autor opisuje karakteristike sopotske kulture (lokalitet Slavča u novogradiškom kraju), korenovske kulture (najznačajniji lokaliteti u bjelovarskom i kutinskom kraju), lasinjske kulture (rasprostranjena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj; djelomično istraženo naselje u Jasenašu između Đulovca i Virovitice), badenske kulture (nema niti jedan istraženi lokalitet na ovom području), te kulture polja sa žarama (virovitička grupa) i horizont ostava (uz Savu kod Nove Gradiške: Dolina, Mačkovac i Siče). S nastupom željeznog doba naselja na prostoru savsko-dravskog međurječja dobivaju gradinski karakter. U starije željezno doba prisutna je grupa Martijanec-Kaptol, a u mlađe željezno doba između Daruvara i Varždinskih Toplica obitavali su Iasi, koji su tada koristili termalne vode oko današnjih Lipika i Daruvara. Njihovo etničko ime, kako izdvaja autor, prema indoeuropskom korijenu ies- značilo bi Topličani, ali ujedno i vračevi (liječnici). Oko Virovitice arheološki nalazi potvrdili su prisutnost Kelta.

 

Pregled povijesti zapadne Slavonije od prapovijesti do kraja 19. stoljeća, autor je razvrstao na: prapovijesni period, rimski period, te srednji vijek i rani novi vijek (6-19. stoljeće).

 

Vezano za rimski period, autor ukazuje da Rimljani zauzimaju Slavoniju u 1. stoljeću pr.Kr. Prema podacima iz Tabule Peutingeriane, postojala je cesta koja se djelomično poklapala s današnjom podravskom magistralom. Na virovitičkom području putne postaje su Cocconae (Špišić Bukovica), Serota (današnja Borova kod Virovitice), Bolentium (Orešec) a na latinskom Maurianae (Slatina). Uz Savu i Unu također je prolazila rimska cesta. Istraživanjem putnog vodiča Itinerarium Antonini, koji je uz Peutingerovu kartu najvažniji materijalni izvor za proučavanje rimske topografije, znanstvenici su zaključili kako je rimska cesta vodila od Siscije preko današnje Kraljeve Velike do postaje na mjestu današnjeg Daruvara, koja se u rimsko vrijeme nazivala Aquae Balissae. S mjesta današnjeg Lipika odvajala se prometnica dolinom Pakre i Orljave do današnje Požege. Berislav Schejbal smatra da je rimska Mannieana bila na mjestu današnjeg Pakraca. O prisutnosti Rimljana na ovom području govore stela carskog gardista pronađena u Rimu (rođen u selu Cocconae, današnja Špišić Bukovica na virovitičkom području), ostaci rimskog Servitiuma (šuma Prašnik kod sela Pivare), villa rustica kod Pakraca u selu Brusnik, prijelaz preko rijeke Save kod Jasenovca, rimski podni mozaik iz Caga kod Okučana. Za kasnoantički period karakteristični su veliki sarkofazi iz Velikih Bastaja između Daruvara i Virovitice koji se nalaze u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Srednjovjekovni period u Slavoniji obilježava uništavanje rimskih civilizacijskih tekovina i dolazak slavenskog i avarskog stanovništva tijekom 7. stoljeća. Iz ranog srednjeg vijeka u zapadnoj Slavoniji do sada su pronađena tek ranoslavenska groblja bjelobrdske kulture (Zvonimirovo i Josipovo). Područje zapadne Slavonije u srednjem vijeku bilo je granični kraj između Zagrebačke i Pečujske biskupije. Na zapadno-slavonskom dijelu Zagrebačke biskupije bila su dva arhiđakonata: Gušće (područje današnjih Grubišnog Polja, Virovitice, Bjelovara i Đurđevca) i Svetačje (područje Daruvara, Pakraca i Novske). Prema demografskim i povijesnim istraživanjima u 16. stoljeću na području današnjeg Pakraca i Daruvara bilo je između 16000 i 20000 stanovnika. Stari crkveni redovi djelovali su u Bijeli i Siraču (benediktinci), Čaklovcu kod Pakraca (templari), Donjoj Vrijesci kod Velikih Bastaja (pavlini) i Četvrtkovcu, današnji Daruvar (franjevci). Od istočnog dijela župe Gušće, koju je u 12. stoljeću Koloman podijelio na dva dijela, ustanovljena je Virovitička županija koja je postala kraljičin posjed. Takvo stanje se zadržava do 15. stoljeća, kada je županija pripadala dvorskom plemstvu. Od svog osnutka, ova županija je bila najmanja slavonska županija. Pripadalo joj je svega desetak sela. Središnji dio stare župe Svetačje nazivao se Pakar, a sjeverni Toplica (prvi put se spominje 1334. godine, a najveći ondašnji veleposjednici bili su Tiboltovići). Požeška županija spominje se već 1210. godine. Prije osmanlijske provale na ova područja u virovitičkoj i požeškoj županiji živili su starosjedioci koji su govorili kajkavskim narječjem. Kao važan događaj na grubišnopoljskom području u srednjem vijeku treba spomeniti zasjedanje Hrvatskog sabora 1478. godine u Zdencima. Sačuvana originalna isprava koja je donesena na tome saboru najstariji je spis koji govori o potrebi borbe protiv Osmanlija. Između ostalog, spominje se kako su velikaši dužni davati ljudstvo za rat protiv Osmanlija, kako se protiv Osmanlija ratuje samo do rijeke Save, a nikako preko rijeke, kako se u vojnu polazi samo ako ban Ladislav o tome obavijesti. Prvi podatak o osmanlijskom upadu na područje zapadne Slavonije bilježi se 1422. godine kada je djelomično opljačkana benediktinska opatija Bijela. U prvoj polovici 16. stoljeća relativno velik broj stanovnika počeo se seliti prema sigurnijim područjima. Prema zapisu iz 1474. godine vlastelinstvo Dobra Kuća imalo je 189 ili 41% napuštenih seljačkih posjeda. Odlasku kmetova s posjeda pogodovala su i nevjerojata zvjerstva koja su činili plemići iskaljujući se međusobno na podanicima susjeda. Ostatak starosjedilačkog stanovništva dolaskom Osmanlija u ove krajeve (1543. godine) prešao je uglavnom na islam. Nakon zauzimanja ovih prostora Osmanlije su dovele pravoslavno stanovništvo u područje današnjih Okučana (tadašnjeg Dijanovca). U Cerniku su ustanovili sjedište sandžaka, a u Gradiški na Savi imali su veliku utvrdu. Okončanjem najtežih borbi oko Kamengrada, utvrde smještene na Papuku, na požeškom području bilo je naseljeno posebno mnogo muslimana. Nakon zauzimanja Kamengrada Turcima je bio otvoren put prema Svetačju. Zato su nakon 1543. godine vrlo lako zauzeli najzapadnije dijelove današnje zapadne Slavonije. Nizinski granični kraj uz Ilovu ostao je tijekom 143 godine nenaseljen i obrastao šumom. Osmanlije su na osvojenom području uspostavili prvo sandžak Začasnu, čije je središte bilo u Čazmi, a slabljenjem osmanlijske moći sjedište sandžaka pomicalo se prema istoku. Prvo je sjedište od 1565. godine bilo u Pakracu, a zatim od 1570. godine u Cerniku. Pakrački sandžak je bio podjeljen na nahije Pakrac, Bijela Stijena, Šagovina, Sirač, Podborje, Dobra Kuća, Čaklovac, Sređani, Stupčanica, Podvrško, Katinovac i Drenovac. O razmjerama etničkog čišćenja na ovim prostorima dosta govori činjenica da je za vrijeme osmanlijskih osvajanja samo na daruvarskom području nestalo čak 25 crkava, četiri samostana i bar 12 utvrda. Katoličko stanovništvo koje nije izbjeglo pred Osmanlijama sačuvalo je svoj identitet zahvaljujući franjevcima u Pakracu koji su u napola srušenim srednjovjekovnim crkvama održavali obrede. Habsburška Monarhija od kraja 16. stoljeća uspostavlja Vojnu krajinu na teritoriju današnje zapadne Slavonije i Moslavine. Pred kraj Osmanlijske vladavine na području današnjih Daruvara, Pakraca i Slatine moglo je biti oko 8.000 muslimana, 500 katolika i 422 kuće pravoslavnih naseljenika. Nakon odlaska Osmanlija iz Slavonije, na opustjela selišta naseljavaju se pravoslavni stanovnici. Autor navodi da je do 1710. godine njihov broj na području današnje Novske, Pakraca i Daruvara mogao iznositi oko 10.000. Zbog toga je čitav kraj dobio ime Mala Vlaška. Nakon karlovačkog mira stanovnici posavskih mjesta postali su graničari, a svaka je kuća morala dati jednog vojnika u krajišku vojsku, dok su zadružne kuće morale dati po dva čovjeka. Ostali su morali raditi za potrebe vojske. Prema popisu koji su provele vlasti radi ubiranja poreza, na području Virovitice 1698. godine bile su naseljene 143 kuće, a na području čitavog kotara 39 sela od kojih je jedan dio bio nenastanjen. Karlo IV je počeo ovdašnju zemlju prodavati stranim velikašima budući je odmah nakon oslobođenja od osmanske vlasti na ovom području bilo vrlo malo stanovnika. Virovitički posjed kupio je od kralja knez Josip Cordona kojim je upravljao sve do 1749. godine. Nakon Cordone imanjem su upravljali Pejačevići. Prema popisu o stanju objekata koji je Komora napravila 1702. godine, u rubrici koja navodi gospodara određenih teritorija prije Osmanlija na području Daruvara na svim je imanjima navedeno da je gospodar nepoznat, tako da je Komora dobila pravo raspolaganja svim imanjima. Podborje je tada bilo jedino veće naseljeno mjesto u čitavom daruvarskom kraju, a u njemu je bila 51 kuća s pravoslavnim žiteljima. U vrijeme Arsenija Crnojevića (oko 1700. godine) pravoslavno stanovništvo dolazi u Uljanik i Daruvarski Brestovac. Kako je Komora dobila pravo rasapolaganja svim posjedima u krajevima koji su prije bili pod osmanlijskom vlasti, dijelila ih je. Podborje je 1745. godine imalo 78 i ½ selišta i nalazilo se u posjedu Mihajla baruna de Szlavnicza. Kao trgovište Daruvar nastaje između 1760. i 1777. godine. Već tada je u njemu 60 kuća koje su mahom pripadale trgovcima među kojima je bilo Mađara, Njemaca, Talijana i Srba. Pod imenom Daruvar spominje se u diplomi Antuna Jankovića kao castrum Podborje, aliter Daruvar. Julije Janković 1861. godine prodaje Pakrac, a 1876. godine i posjed u Stražemanu (Požega). Od dotadašnjih komorskih kotara 1745. godine stvorene su virovitička, požeška i srijemska županija. Zadnje mjesto Vojne krajine bili su Veliki Zdenci, a preko Ilove se, u tadašnjoj Banskoj Hrvatskoj, nalazilo naselje Končanica (Daruvar), koje je ime dobilo po kraju (koncu) imanja grofa Jankovića čije je sjedište bilo u Daruvaru. Prvi Česi se doseljavaju u prvoj četvrtini 19. stoljeća na područje Grubišnog Polja. Pejačevići su virovitičko vlastelinstvo prodali 1841. godine njemačkoj kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe. Ukidanjem Vojne krajine 1871. godine, uspostavljena je Bjelovarska županija koja je bila podijeljena na osam kotareva. Iste godine težak požar je uništio pola grada Virovitice. Virovitička županija je uznapredovala izgradnjom željezničke pruge 1884. godine koja je od Barcsa preko Virovitice vodila do Pakraca. Pruga prema Osijeku je završena 1895. godine, a njezin spoj s Bjelovarom i Zagrebom završen je 1900. godine. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća manja naselja poput Grubišnog Polja, Novske i Slatine postaju gradovi, kotarska sjedišta i administrativno-prometni centri zapadne Slavonije. Veći gradovi poput Virovitice, Daruvara, Pakraca i Nove Gradiške razvijaju se u znatnija regionalna središta, centre kulturnog i društvenog života istočne Hrvatske.

Monografija koja je pred nama pruža i mogućnost sagledavanja vrijednosti sada većim dijelom oštećenih rasadnika kulture (neovisno koje provenijencije), a čijim oživljavanjem se pružaju mogućnosti nastavka njihove kulturno povijesne misije. Samo postojanje kulturno-istorijskih znamenitosti jeste veliko bogatstvo, kao što je neizmjerno značajno ohrabriti susrete ljudi budući da živi govor povezuje ljude.

Uloga i značaj crkava, samostana i manastira važna je za proučavanje narodne kulturne povijesti. Istraživanje nastanka, obnove i razaranja sakralnih građevina na određenom području pokazuje između ostaloga čovjekovo povijesno stvaralaštvo u određenom društvu, kao i samo kulturno naslijeđe. Saznanja se stječu iz brojnih nijansi istraživačkog pristupa: narodne umjetnosti, književnosti, glazbene i likovne umjetnosti, graditeljstva i sl. Ne tako davno dr. Dušan Kašić (1971.) je primjerice izdvojio da su srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji bili ne samo centri crkvenog života, već i rasadnici pismenosti i prosvjete, kolijevke umjetnosti i najbolje galerije, mjesta narodnih zborova i dogovora. Ne može se zanemariti činjenica da su osnivači manastira vodili računa da se manastiri podignu na lijepim položajima. Prijatnost dojma pojačavali su brdoviti predjeli, gdje su manastiri podizani obično na izvorima ili počecima toka malih brdskih rijeka sa visokim brdima u zaleđu i otvorom kroz dolinu rječice u pitomiju oblast obradive zemlje, njiva i livada. Time se i na simboličkoj duhovnoj ravni pokazivalo kako se u svoj prirodnoj raznolikosti iz pustih, neobrađenih i nekultiviranih krajeva, kroz manastire kao ustave, izlijevala pismenost njegovana u njima i širila u narod. Stoga, bilo da promatramo, bilo da istražujemo stvaralački kontinuitet u dugom vremenskom razdoblju vezano uz određeno naslijeđe, red je da se neovisno o prilikama s naklonoću odnosimo prema materijalnim i duhovnim dobrima koja nasljeđuju buduće generacije. Osobito ako barem dijelom možemo na njih utjecati. Ne samo da se radovi umjetnika mogu natjecati u ljepoti boja i sklada kompozicija nego neizravno mogu potaknuti majstorske vještine, kreativnost, napose interes za proučavanje baštine, stare arhitekture, likovne i primjenjene umjetnosti. Naime, kada ljudi krenu s voljom graditi i obnavljati ono što u prvi mah ne znači mnogo po vrijednosti, tada će upotrebljena snaga izraza pokazati i svjedočiti nastanak velikih djela.

Monografija koja je pred nama pruža i mogućnost sagledavanja vrijednosti sada većim dijelom oštećenih rasadnika kulture (neovisno koje provenijencije), a čijim oživljavanjem se pružaju mogućnosti nastavka njihove kulturno povijesne misije. Samo postojanje kulturno-istorijskih znamenitosti jeste veliko bogatstvo, kao što je neizmjerno značajno ohrabriti susrete ljudi budući da živi govor povezuje ljude. A znalačko bi obraćanje pažnje ljudima na raskoš interijera crkava, lijepih galerija freski, ikonostasa i ikona u manastirima, koji se oku nude u raznolikosti i ljepoti, bilo jasan izraz otvaranja puteva kulture i duhovnosti zapadne Slavonije.

Kulturno-istorijski spomenici zapadne Slavonije, poslije kulturno-istorijskih spomenika Korduna (2007.) i Banije (2008.), treća je u nizu monografija kojima dr. sc. Filip Škiljan predstavlja kulturno-povijesnu baštinu određenih geografskih područja. Posebna vrijednost Škiljanovog rada sagledava se u tome što predstavlja primarni izvor za naredna istraživanja slavonske povijesti i kulture. Kako je autor konkretnim istraživanjem potaknuo praktični problem, aktivnim i kritičkim odnosom prema predmetu istraživanja, tražeći odgovore tamo gdje ih nema, postavljajući pitanja koja još nisu postavljena, držim da je potrebno izdvojiti kako je predmetno istraživanje postiglo i društveni i znanstveni cilj.

Autor je bio voditelj Arhiva Srba u Hrvatskoj. Sada radi u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu. Spomenut ću da je dr.sc. Filip Škiljan izravan potomak velike hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić. Knjiga se u cjelosti može pregledati na stranicama SNV-a Hrvatska (multimedija i izdavaštvo), odnosno na stranici Arhiv Srba u RH (izdavaštvo), na elektronskoj adresi: http://www.snv.hr/pdf/Kulturno_istorijski_spomenici_u_Zapadnoj_Slavoniji.pdf