U zmijskoj koži

(Večernje novosti)

Reditelj odgovara na optužbe koje stižu iz Trebinja: Učinilo mi se da je bolje kamenu sa raspale karaule da bude na vratima grada našeg jedinog nobelovca i svojom patinom ulepša atmosferu

Ja sam bio uvjeren da u Hercegovini ima kamena napretek. Ovih dana je ustanovljeno da je ta stvar na terenu drukčija! Tamo fali kamena! Mnogi Hercegovci, bez obzira na to da li je kamen pod vodom ili u nedođiji, prema kamenim tvorevinama gaje intimna osjećanja! Zbog toga ovakvima kao ja, dakle koji ne žive na teritoriji Hercegovine, kamen se pričinjava kao fatamorgana. Ima ga, ali i nema! Čak su imena tvorevina promijenjena! Kažeš kula a ono ispada da je kasarna. Nije mala razlika! Onda kažeš karaula a ono zid zarastao u korov. Čovjek bi pomislio da tamo mnogi doživljavaju kamen kao majka dijete. Kao krava odojče! Kao dio svoga tijela. Iako, kada se trezveno razmisli to je nešto drugo.

Porijeklo zabune je u različitim doživljajima svrhe kamenja. Kada sam jednom pokušao da kameni most potopljen u trebinjskom jezeru za potrebe tamošnje hidrocentrale, uz pomoć drugova, premjestim na kopno, digao se protiv mene slobodoumni narod Hercegovine. Rekli su - ne damo mi naš kamen. Moja ideja je bila da je most bolji kada ljudi prelaze preko njega nego kada je pod vodom. Nije pomoglo što sam i sam iz Hercegovine. Ovaj put se između mene i mojih zemljaka ispriječila logika. Jer, taj most čami pod vodom i nema svrhu. Ne damo, kažu slobodoumni ljudi, neka čami, mi ga vidimo svakih sedam godina, sedam dana kada se čisti brana, nama je i to dosta! Iako nezavršenog posla bio sam dirnut kako ljubav zna da bude beskrajna. Ni majka ocvale ljepote nije posesivna prema lijepoj kćeri kao ovi ljudi prema mostu pod vodom. Nema veze što most nije privatno vlasništvo! Nije bilo druge nego da se odustane od mosta koji je trebalo, poslije premještanja, da spaja Andrićev grad preko Rzava sa Višegradom. Nastavio sam graditeljske pothvate, ali mi je često misao bježala pod vodu, ka mostu koga zaljubljeni ljudi drže potopopljenim. Tješilo me jedino što vjerujem da se i most čudio kao i ja.

Sa kamenom je kao i sa jezikom, reče mi Matija Bećković. Kada sam ga pitao kako piše svoje pjesme, on mi je odgovorio: „Lijepo! Zamisli da šetaš Hercegovinom ili Crnom Gorom! Po vrletima gdje svako malo nailaziš na napuštene i poluraspadnute kamene kuće ti vratiš kamen tamo gdje je nekada stajao. Tako ja pišem!“

Tako sam ja napravio drven grad. Drvene kuće koje su uhvaćene u trenutku raspadanja, demontirane i odnesene, ponovo sklopljene, dobile su u Drvengradu još jedan život. Tu sam svašta naučio. Najviše o drvenim kućama po dinarskim zemljama, ima u bilježnicama austrijskih špijuna koji su se spremali za Prvi svjetski rat.

Oni su mnogo prije pucnja Gavrila Principa tajnim putevima upadali na našu teritoriju i pomno pratili sve što će im za rat biti neophodno. Skice naših staništa, dimenzije drvenih kuća i način na koji se vajati dižu, to je sve zapisano u knjigama.

Prvi svjetski rat je bio najveće iskušenje našeg naroda i njegova najslavnija pobjeda u novijoj istoriji, ali i najveći gubitak. Izgubili smo dva miliona muških glava. Naša slavna vojska se izborila sa Austrijom iza koje nije ostalo mnogo. U tadašnjoj Bosni i Hercegovini, uskotračna pruga, dvije-tri mračne upravne zgrade u Sarajevu i nekolicina karaula koja su nas kao vampirske utvrde podsjećale na okupaciju i najveće ljudske gubitke. Ništa Austrija nije izgradila što je zavrijedilo zaštitu. Ništa kao most na Drini koga je, na kraju, zaštitio Unesko!

Prateći ideju Matije Bećkovića i način na koji on piše svoju poeziju, ja sam odlučio da izgradim Andrićev grad. Iako se ovaj postupak razlikuje od njegovih pjesama. Ovdje se kamen vraća tamo gdje nikada nije bio. Ipak, mogao je da bude ili je bio u literaturi Ive Andrića! Više razloga je uslovilo ovaj projekat koji će 28. juna doživjeti svoju prvu proslavu! Prva polovina grada je gotova i tada će biti otkriven spomenik Ivi Andriću. Istorijska pojava Milorada Dodika je omogućila čitav projekat, ali i moje uvjerenje da je Andrić jedan od najvećih pisaca svijeta i istina da su njegovi romani jednako važni kao „Rat i mir“, „Maestro i Margarita“, „Budenbrokovi“! Lični razlozi za ovu akciju nisu pokrenuti samo onom porukom koju smo dobili kada je jula 1991. bistu nobelovca macolom srušio Murat Šabanović i zbog toga što, kasnije, nikome nije palo na um da obnovi tu bistu!

Čega sve ne želim da se odreknem, pitao sam se dok se svijet mijenjao posljednjih dvadeset godina?! Nisam želio ali ni mogao da se odreknem vlastitog djetinjstva. Rođen sam deset koraka od stopa Gavrila Principa i kao petogodišnji dječak najmanje sto puta pucao iz nevidljivog pištolja u zamišljenog cara, navijao sam u košarci za Mladu Bosnu i Davorina Popovića. Kada sam u gimnaziji otkrivao Ivu Andrića njegova umjetnost me očarala, ali je njegova pripadnost oslobodilačkoj organizaciji Mlada Bosna kod mene probudila uzvišena osjećanja!

Danas, mnogo godina kasnije, ništa se nije promjenilo. Dapače, grad kojeg gradim je ishodište svih mojih umjetničkih djelovanja, ali i ideje odbrane mog djetinjstva!

Ako je naš nobelovac bio član Mlade Bosne i robijao zbog te pripadnosti, a Gavrilo nije pucao u cara u Beču nego na okupiranoj teritoriji, i ako u mom rodnom gradu danas Principov most zovu Ferdinandov, a stope više nisu tamo gdje su bile, sve se tu promjenilo. Neko hoće da promijeni moju istoriju, poništi moja uvjerenja?! Utoliko je Andrić povezao mnoge stvari iz moga, ali i naših života. Između ostalog i sudbinu Trebinja, gdje su austrijski vojnici potrčali iz karaula koje današnji Trebinjci čuvaju i usred grada potjerali najuglednije građane. Učinili su to kao odmazdu za atentat na Ferdinanda. Pod krovove tog grada ugrađujemo motive koji će biti i sudbinska odbrana našeg naroda! Učinilo mi se da je bolje kamenu sa raspale karaule da bude na vratima grada našeg nobelovca i svojom patinom uljepša atmosferu u kojoj će boraviti velikani muzike, filma, filozofije, ali i obični građani?!

Ali, tu je izgleda greška. Nisam shvatio da je stanje stvari u našem narodu takvo da se i raspale karaule nazivaju spomenicima kulture!? Iako zvanične institucije tvrde obrnuto. U slučaju ove o kojoj je riječ radi se o jednom zidu pošto su upravo neki od ovih demostranata godinama odvlačili kamen sebi za vlastite poslove!? Sigurno je da ovdje nije bilo ljubavi kao kod onog potopljenog mosta. Ako ljudi vjeruju da je mostu bolje pod vodom, pa makar i nevidljiv on je njihov, onda je pitanje zašto bi isti ljudi vjerovali da pod krov Andrićevog grada treba smjestiti sve one motive koji, nema sumnje, brane budućnost njihove djece?! Na tom skupu koji je obilježio početak izborne kampanje u Republici Srpskoj, gdje je slobodoumni svijet stao u odbranu istorijskih vrijednosti, čitaj zida, okupili su se stanovnici Trebinja kojima smeta odluka načelnika Ćuka da Andrićevom gradu pokloni kamen sa kule. Jedan od njih nas je posjetio na dugogodišnju dostavljačku tradiciju koja je uvijek postojala u našem narodu i stajala naspram junačkih djela. Taj čovjek je rekao: „Braćo Hercegovci, najbolje je da mi obavjestimo austrijsku ambasadu o ovom vandalskom aktu.“

Kada 2014. godine kroz Trijumfalnu kapiju u Parizu budu marširale pobjedničke vojske iz Prvog svjetskog rata, biće otvoren Andrićev grad kao jedinstvena kulturna utvrda. Tada će u Parizu marširati i srpska počasna četa, uz njih će biti sjene naših boraca koji su zajedno sa saveznicima 1914. tukli najveću silu svijeta, a u hladovini političke scene Hercegovine, i tada će, kao i danas, tamošnji političari braniti vampirske građevine austrijskih kasarni i ako im zatreba nazvaće ih „kulturnim spomenicima“!

Volio bih da me vrijeme demantuje, ali šanse za obrt su mršave. Obećanje načelnika opštine Trebinje da će on lično i njegova opština tim kamenom pomoći izgradnju Andrićevog grada već je doživjela krah. Pod pritiskom i političkih rivala i straha da ne izgubi izbornu trku sa suparnicima on je popustio. Šta god sada pričao on zna šta je meni obećao. A ja mu to neću ponavljati. Nadam se da se neće ponašati kao većina opštinskih političara koji svoje odluke uglavnom donose pod pritiskom male ili velike nužde!

P. S.

Ako se ova situacija bude dramatizovala, komplikovala, ja pristajem da pregovaram o naknadi za kamen sa austrijskim generalštabom direktno, nikako sa čuvarima raspale monarhije.