Reisovi šejtanluci

(Pres za RS, 15. 11. 2011)

„Sa Mevludinom je šejtan kolo vodio u sred Sarajeva, okrećući ga tamo-amo sa kalašnjikovom u ruci, šireći nemir i strah u gradu i dovodeći u teško stanje jedan narod.” Eto tako je reis-efendija Mustafa Cerić u intervjuu beogradskoj „Politici“ objasnio rafal koji je Jašarević onomad ispalio na zgradu ambasade SAD u Sarajevu, uz povike Alahu ekber. Vrhovni poglavar bosanskih i sandžačkih muslimana, koji je donedavno pokazivao ambicije da predvodi i sve njihove ostale evropske istovjernike, smatra, dakle, da taj akt nema nikakve veze ni sa militantnim islamom, ni sa vehabijama, ni sa terorizmom. Naprosto ušao đavo u jednog muslimana, i to je sve.

Da je vehabija Mevlud u stvari dobar musliman, svjedoči podatak da se pozivao na Alaha, a što je usput i malo pripucao, to su već šejtanska ili đavolja posla. Što se pak tiče mete Jašarevićevih hitaca, odnosno pogođenog američkog diplomatskog predstavništva, jeste da u Teheranu Ameriku nazivaju “velikom satanom”, što je isto što i “veliki šejtan”, ali Homeini je bio šiit dok je Mevlud sunit, pa se ne mogu povezivati. Ako i mogu, jer su i šiiti i suniti ipak samo dvije “frakcije” unutar jedinstvene islamske zajednice, to onda znači da je onaj mali šejtan što je ušao u Mevluda udario na velikog šejtana odnosno Ameriku, pa je ishod u skladu sa odnosom snaga. Nekoliko rupa na fasadi ambasade SAD u Sarajevu, koje su već sutradan zakrpljene, i u nogu ranjeni Mevlud u ćuzi, oko kojeg su se saletili agenti FBI. Ali kako “velikom šejtanu”, koji je inače bosanskim muslimanima moćni prijatelj i pokrovitelj, objasniti da je Mevlud zapravo jedan izolovan slučaj, da je on samo “frustrirani roker” (Bakir Izetbegović) ili nenagodan musliman novog tipa (Mustafa Cerić), a nipošto terorista?

Spasonosna ideja je opet došla iz globalnih medija, koji su po inerciji antisrpske propagande još iz vremena rata, greškom objavili da je Mevlud – Srbin. Bilo je to dovoljno da se na Baščaršiji dosjete jadu da je Mevlud zaista porijeklom iz Raške te da je, dakle, Srbijanac i da su Jašarevići prije poturčenja sigurno bili i Srbi. Pošto, začudo, nikom nije palo na pamet da dometne da je Mevlud još i pravoslavac i tako rješi čitav problem, reis Cerić, koji je vjerski poglavar ne samo bosanskih nego i sandžačkih muslimana, zabrinuto je konstatovao da je šejtan koji je ušao Mevluda, vrtio ga sa kalašnjikovom i usmjerio rafal ka amabasadi “doveo u teško stanje jedan na rod”, a to su biće Bošnjaci. Umirio ga je akademik Muhamed-Tunjo Filipović izjavom da je malog šejtana Mevluda “kao Srbijanca i svog državljanina vjerovatno poslala državna bezbjednost Srbije da okrene SAD protiv Bosne” ali da “Amerikanci sigurno neće nasjesti jer dobro znaju da su im Bošnjaci iskreni prijatelji”. U priči o Mevludu kao marioneti DB-a Srbije, pridružio mu se kolega iz BANU (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti iz Pazara) akademik Zukorlić, ali je, naravno, dodao kako se vehabije okupljaju oko reisa Adema Zilkića, njegovog suparnika iz IVZ Srbije. A glodur najtiražnijeg sarajevskog političkog nedjeljnika postavio je naivno samosažaljivo pitanje: “Zašto nekoliko godina ranije, kada su hiljade nasilnika zapalile američku ambasadu u Beogradu, to niko nije okvalifikovao kao opasnost po sigurnost SAD, a kada je jedan neustrašivi idiot pripucao na amabasadu u Sarajevu, onda se to proglašava terorizmom?” Odgovor je vrlo jednostavan: dok su Amerikaci u intervalu od nekoliko godina Srbe dva puta bombardovali i oteli im dio države, Bošnjacima su, naprotiv, stvorili državu. Mevlud se, dakle, rafalom u ambasadu SAD i pozivanjem na Alaha, nije identifikovao sa svojim bošnjačkim sunarodnicima nego sa svojim terorističkim istovjernicima na Bliskom istoku koji Amerikance smatraju svojim neprijateljima.

Interesantno, kao što Cerić Mevludov akt objašnjava šejtanom, Avdić aktera proglašava “idiotom”, “kretenom”, “pomahnitalim strijelcem”, “ludakom koji je morao biti pod medicinskim nadzorom”, sa zajedničkim podtekstom da normalan Bošnjak i bosansko-sandžački musliman nikako ne može biti ni vehabija, a kamoli terorista. Ovaj potonji u tom pravcu nastavlja priču o tome kako vehabizam, jednako kao ni teorizam, nema nikakve veze sa tradicionalnim bosanskim islamom i kako su to sve uvezeni fenomeni. Sve je to zaista potpuno tačno i što se tiče tradicije i što se tiče uvoza, ali takođe je dobro poznato i kada i kako je importovano, i odakle je stiglo, od koga je i izvana i iznutra podržano, od koga je tolerisano i kako se širilo, a i da se jako dobro sve više prima u bošnjačkom dijelu Federacije. Ni sam islam u ovim krajevima nije samonikao fenomen, a ni vehabijske komune u Vozući, Pogorelici, Maoči i Bočinji nisu pale s Marsa. Zna se da je stari Izetbegović tokom rata u Bosnu pozvao islamske interbrigadiste iz cijelog svijeta, da su mnogi od njih bili aktivisti Al Kaide, da su Čengić i Alispahić, vojno i policijski prvi ljudi ratnog režima, po američkom nalogu trajno udaljeni iz politike. A nije nepoznato ni zašto je uložen ogroman novac u monumentalno zdanje džamije i islamskog centra nasred Sarajeva pod imenom kralja Fahda, kao i da njen radikalni i militantni imam Muderis nije Saudijac nego Bošnjak. Nije isključeno da je Mevlud samo jedan među hiljadama siromašnih bošnjačkih mladića koji je samo koju godinu ranije počeo tako što je pustio bradu i skratio pantole za redovnu mjesečnu apanažu od 200 KM.

Ne radi se, dakle, ni o šejtanima, ni o idiotima, ni o frustriranim rokerima, ni o nekim novim muslimanima, a ponajmanje o beogradskim agenturama, nego o mnogo ozbiljnijim stvarima, od kojih će ponajviše zaboljeti glava sam bošnjački narod. Opsjednuta mržnjom prema Dodiku i Čoviću, razapeta između straha od moćnih Amerikanaca i ljubavi prema nejakim Palestincima, bošnjačka politička elita kao da i ne primjećuje da gubi tlo pod vlastitim nogama.