Rat protiv na(t)cizma

24. februara 2022. zbilo se nešto što se već sada, bez sumnje, može smatrati najdalesežnijim istorijskim događajem dosad protekloga dijela dvadeset prvoga stoljeća – Rusija je napala Ukrajinu. Zašto je to uradila, da li je smjela i da li se to moglo/moralo izbjeći? Kao i kod nekih drugih epohalno-prelomnih događaja, za razumeijvanje redoslijeda dugo dozrijevajućih, sadašnjih događaja važno je valjano uobziriti slijed prethodnih zbivanja – ne samo po datumima već katkad i po satnicama. Sjetimo se u tom smislu samo Prvog svjetskog rata, kada ritam komuniciranje bijaše dosta sporiji.

A šta je od prethodno dogođenoga, do 24. februara rano ujutro, relavantno za kontekstualizovanje ruske odluke? 23. decembra, američki ministar spoljnih poslova Entoni Blinkin nije samo otkazao za naredni dan zakazni susret sa Sergejem Lavrovim nego je u pisanom obliku, u ime svoje zemlje, saopštio kako SAD nemaju (više) namjeru da vode bilo kakve razgovore, a kamoli pregovore, s Rusijom povodom njenog dokumenta iz decembra 2021. (kazano rječnikom stare diplomatije: Pro memoriae), u kojem je ona na najozibljniji način izrazila duboku zabrinutost za svoju bezbjednost i zatražila preispitivanje postojeće bezbjednosne arhitekture u Evropi, a u svjetlu nekontrolisanog širenja NATO put njenih granica. Neposredni povod otkazivanja susreta bilo je dva dana ranije izvršeno rusko priznanja Donjecke Narodne Republike (DNR) i Luganske Narodne Republike (LNR).

Ukratko Amerika je rusko priznanje DNR i LNR, dakle pravni čin, o čijoj se (ne)legalnosti, razumije se, može razgovarati, upotrebila za povlačenje prvorazrednog geopolitičkog poteza, kojim je Rusiji stavila do znanja da se, prema američkom mnijenju, Rusija ovim potezom disvalifikovala da iko, pa i SAD, uvažava njeno moralno pravo da bude zabrinuta za bezbjednost svoje države i svojeg naroda i da za to dobije odgovarajuća jemstva

Ako se sâm američki potez otkazivanja susreta može razumjeti kao neposredna diplomatska sankcija zbog ruskog pravljenja dramatičnog presedana sa suverenošću Ukrajine, tada je način na koji je to izvršeno odbacivanjem bilo kakve mogućnosti daljih razgovora o davanju bezbjednosnih garancija Rusiji – u čemu bi SAD, preko NATO, imale ključnu ulogu – bila dalekosežan, možda i sudbonosan istorijski događaj. Ukratko Amerika je rusko priznanje DNR i LNR, dakle pravni čin, o čijoj se (ne)legalnosti, razumije se, može razgovarati, upotrebila za povlačenje prvorazrednog geopolitičkog poteza, kojim je Rusiji stavila do znanja da se, prema američkom mnijenju, Rusija ovim potezom disvalifikovala da iko, pa i SAD, uvažava njeno moralno pravo da bude zabrinuta za bezbjednost svoje države i svojeg naroda i da za to dobije odgovarajuća jemstva. Naravno, ovaj diplomatska inscenacija ni najmanje ne isključuje mogućnost da SAD nijednoga trenutka nijesu uzimale ozbiljno u obzir ruske zebnje kao nešto čemu bi trebalo udovoljiti, što se, uostalom, može naslutiti i iz teksta njihovog zvaničnog odgovora.

Naime, odgovori SAD i NATO na rusko Pro memoriae koji su bili prispjeli u 27. januara samo su formalno uvažili duboku obespokojenost Rusije usljed višegodišnje strategije ovog dvojnog aktera. Najviše što je Rusima bilo ponuđeno u tim odgovorima jeste jednogodišnji moratorij na ulazak Ukrajine u NATO. Jedna godina obično brzo prođe, a – što je mnogo važnije – formalni ulazak Ukrajine u evro-atlantski vojni savez bio bi od maloga značaja – budući da NATO već jeste bio u Ukrajini. Ona je već bila djelovala kao kao njegov istureni prostor i, napokon, kao njegovo sredstvo, ne i saveznik, jer zaštitu, kao što vidimo, od njega nijesu dobili…

NATO je godinama u Ukrajini  sprovodi akciju koju su nekada, devedesetih, recimo, u bivšoj Jugoslaviji, zvala „opremi i obuči“, čija je suština da drugi, lokalni izvođači, ne saveznici, sprovode njihove geopolitičke ciljeve, tada protiv Srba. Potreban uslov za pravljenje ovakvog aranžmana jeste da je „topovsko meso“ koje natovci interumentalizuju ideološki i/ili kontekstualno konformno njihovim ciljevima, recimo tako što su omrzli njihove globalne geopolitičke protivnike ili lokalne „remetioce“. Rusofobija derusifikovanih Ukrajinaca pretpostavka je za opremanje i obučavanje, što znači da je ukrajinski, dubokom kulturnoidentitetskom frustracijom generisani šovinizam, koji u eskcesivnim, tamo trenutno široko zastupaljenim formama progredira do nacizma – prirodni saveznik geopolitičkog natizma Zapada, prije svih SAD i Britanije, budući da ponajbolje odgovora njihovoj, istorijski uhodanoj spoljnostrateškoj paradigmi.

Istorijski posmatrano, dovršetkom akcionog objedinjavanja NATO i Ukrajine bio bi dovršen proces opoziva istorijskih tekovina ruske države počevši od XVIII (tačno – OSAMNAESTOGA!) stoljeća na njenom južno strateškom smjeru, čime je Rusija svojevremeno prestala biti, doduše, prostrana, ali zabačena kneževina, postavši respektabilna evropska država i regionalna sila. Uzgred, to ne bi bio prvi put da je Zapad preduzeo reviziju ruske istorije – in vivo; Krimski rat, da parafraziramo anglo-američku retoriku posljednja tri dana, bio je „neizazvan i neopravdan“ rat protiv Rusije, poveden, formalno, u ime vrhunskog „moralnog“ cilja, zaštite i dalje poluvarvarskog Osmanskog carstva, a suštinski, radi geopolitičkog sakaćenja Rusije, čije se već i sâmo jačanje tada (kao i sada) smatralo opasnim (po Britaniju, prije svih). Istu cilj Amerikanci su slijedili putem Ukrajine i u njoj organizovanog državnog udara počevši od 2013. Vrhunac i prava svrha geopolitičkog satjerivanja Rusije u ugao bilo bi, već najavljivano, postavljanje američkog raketnog sistema u istočnu Ukrajinu – po ugledu na one već postojeće u (rusofobnoj) Poljskoj i (rusofobnoj) Rumuniji. Tada bi, primjera radi, Moskva bila udaljena svega 4–5 minuta leta raketā s nuklearnim bojevim glavama. To bi, u boljem slučaju, bio kraj kao relevantne evropske države, budući da bi joj, u gorem slučaju, gola egzistencija zavisila od nečije tuđe (američke) „dobre volje“, bez obzira na sav napredak u strateškom naoružanju koji je Rusija ostvarila posljednjih godina. Time bi naprosto bila faktički obesmišljena ruska defanzivna taktika asimtričnog obuzdavanja američkih agresivnih geopolitičkih prodora primicanjem udarnih sistema Vašingtona na smrtno opasnu blizinu.

Za Zapad je ovo zamešateljstvo s Ukrajinom geopolitička igra, a za Rusiju, pored bolne neophodnosti oktroisanog obračuna s ideološki otuđenim ljudima vlastitog etnosa – i pitanje života i smrti

Riječju, za Zapad je ovo zamešateljstvo s Ukrajinom geopolitička igra, a za Rusiju, pored bolne neophodnosti oktroisanog obračuna s ideološki otuđenim ljudima vlastitog etnosa – i pitanje života i smrti. Doduše, postoje mnijenja, koja prima faciae djeluju makar istinoliko, da su zatočnici anglo-američkog paraimperijalizma, u nastojanju da preokrenu globalni geopolitički trend, čiju neminovnost možda još jedino oni ne žele da priznaju, dramatično povisili ulog globalne geopolitičke igre, ne bi li u slučaju ruskog napuštanja svojih strateških pozicija, ili pak po njih povoljnog eventualnog sukoba NATO i Rusije, zadržali mjesto svjetskog hegemona. Koliko ta igra može biti opasna na to ne treba trošiti riječi. No jedva da je nešto manje opasno primoravanje Rusije na stratešku samoodbranu jednim ovako radikalnim potezom, jer to, nažalost, može eskalirati u globalni nuklearni obračun NATO s Rusijom.

U svakom slučaju, širenje NATO na istok – u to, valjda, više nikoga ne moramo uvjeravati – SVE VRIJEME, pa i kada je Rusija, prije ranih dvijehiljaditih, još bila preslaba, geopolitički gotovo nepostojeća, bilo je usmjereno protiv Rusije. Završetkom konsolidovanjem NATO u Ukrajini Rusiji bi, nesumnjivo, bila navučena omča oko vrata. Utoliko, ruski napad na Ukrajinu nije bio tek nekakav predohranski udar izazvan nesigurnom anticipacijom daleke potencijalne opasnosti po rusku državu i narod, već, naprotiv, čin nužne samoodbrane egzistencije velike države (i civilizacije) koja se našla u smrtnoj opasnosti.

No i sama, faktički-strukturno marionetska Ukrajina imala je svoju računicu u služenju isturenim mostobranom i udarnom pesnicom NATO protiv Rusije. Savezništvo sa zapadnjačkim vojnim savezom trebalo je da joj omogući povraćanje onoga što ona doživljava kao svoju teritorijalnu cjelovitost, a što uključuje ne samo do 24. Februara neokupirana područja DNR i LNR nego i ruski Krim, kojem je Rusija, u prvom činu geopolitičke nužne odbrane, shodno plebiscitarno izjavljenoj volji građana Autonomne republike Krim, dopustila da se vrati u Rusiju, od koje je neprirodno otrgnut samovoljnom odlukom totalitarnih komunističkih vlasti 1954. Važno je podvući da je prema odbrambenoj doktrini Ukrajine Rusija je neprijatelj od kojega se, poželjno je i uz podršku NATO – silom treba povratiti Krim.

Ukrajina je Americi trebalo da posluži kao sredstvo geopolitičke egzekucije Rusije kojim bi ona izgubila mjesto regionalne evropske sile, budući redukovane da geopolitčke performanse dokatarininske, ili čak dopetrovske Rusije. Suština tog plana je, dakle, da pokuša da Rusiji „ukrade“ trista godina njene istorije

NATO, dakle, treba da pomogne Ukrajini da uspostavi svoju teritorijalnu cjelovitost – koju je ona izgubila upravo usljed američkog režiranja državnog udara, kojim su na vlast došle pronatovske marionete, koje su imale ideološko nadahnuće u pronacističko-rusožderskoj (nije bilo riječi „samo“ o rusofobiji) prošlosti Ukrajine iz vremena Drugog svjetskog rata. A Ukrajina je Americi trebalo da posluži kao sredstvo geopolitičke egzekucije Rusije kojim bi ona izgubila mjesto regionalne evropske sile, budući redukovane da geopolitčke performanse dokatarininske, ili čak dopetrovske Rusije. Suština tog plana je, dakle, da pokuša da Rusiji „ukrade“ trista godina njene istorije…

Uspješna pobuna na Krimu, u Donjeckoj i Luganskoj oblasti – sjetimo se ovom prilikom i nasilno, jednim dijelom i u krvi, u nacističkom stilu, ugušenih pobuna u Harkovskoj, Dnjepropetrovskoj, Zaporoškoj, Nikolajevskoj, Hersonskoj i Odeskoj oblasti, u kojima se većinsko, ruskojezično stanovništvo ni najmanje nije bilo oduševljavalo nacističko-rusofobnim sklonostima novih „vlasti“ – unekoliko je pokvarila (anglo-)američki račun, odgodivši i usporivši natovsko prisvajanje Ukrajine. Dakle, Ukrajina je 2014. bila prostorno okrnjena zbog svoje jasne natovske intrumentalizacije, s otvoreno rusofobnom ideološkom inspiracijom. Ovo, neznatno redukovanje prostorno ogromne države samo je usporilo već zacrtani proces dovođenja nove Ukrajine u operativno stanje antiruskog oruđa-mostobrana. No i to je Rusiji dalo vremena za predah i pripremu za odbranu od nedvosmisleno nadirućeg natovskog hegemona. Nijesu, dakle, secesija Krima i pobuna u potonjim DNR i LNR antagonizovale spram Rusije novoinstalisane kijevske marionetske samozvance, već su, naprotiv, od strane natoamerikanaca bile izabrane kolovođe prevrata kojima je Rusija već bila „kriva“ – zato što je Rusija. Poslije prevrata to, nažalost, postaje i zvanična politika Ukrajine.

No bez obzira na to, i ovako, samo donekle geopolitički okrnjena, marionetska Ukrajina, kao sredstvo NATO, bila je uistinu ozbiljna egzistencijalna prijetnja Rusiji. Suvišno je i naglasiti da je na daljem antiruskom instrumentalizovanju anglofonocentrični Zapad radio sve vrijeme od nasilnog, krvavog prevrata 2013. Rusija je, dakako, sve što se dešavalo u Ukrajini budno pratila – do trenutka kada je ocijenila da se više ne smije samo posmatrati, upozoravati, katkad i preklinjati, već da se odlučno mora izaći za zahtjevom za dobijanje vjerodostojnih, pravno obavezujućih jemstava, ili, ako od toga ne bude ništa (što je postalo jasno 23. februara 2022) – jednostranom akcijom zaštititi svoju bezbjednost.

Nema nikakve sumnje da su ruski vojnostrateški planovi bili ranije spremljeni, da je i ruska vojska na terenu danima unazad bila spremna, jer se, s pravom, predviđalo da onaj ko je preuzeo kolosalnu antirusku inicijativu u Ukrajini – na tome neće zaustaviti

Postavlja se pitanje zašto je Rusija tako brzo reagovala na Blinkinovo (američko/natovsko) sudbonosno Ne ruskim vapajima na uobzirenje i pravno ovaploćenje njenih uveliko legitimnih zahtjeva za zaštitu sopstvenih egzistencijalnih interesa? Nije li mogla malo pričekati i, makar iz taktičkih razloga, medijski eksploatisati Blinkinov potez? U propagandnoj zavjesi podignutoj na Zapadu ruskim priznanjem DNR i LNR, taj ruski glas više niko ne bi htio da čuje, a kamoli da sasluša. Drugo, valja pretpostaviti da je munjevita ruska reakcija, da se poslije konačnog prekida bilo kakvih razgovora o davanju bezbjednosnih jemstava Rusiji, odmah sjutradan preduzme akcija protiv pronatovske Ukrajine, bila uslovljena i nekim saznanjima obavještajne naravi, koja, po prirodi stvari, još ne mogu biti objelodanjena. Pritom, nema nikakve sumnje da su ruski vojnostrateški planovi bili ranije spremljeni, da je i ruska vojska na terenu danima unazad bila spremna, jer se, s pravom, predviđalo da onaj ko je preuzeo kolosalnu antirusku inicijativu u Ukrajini – na tome neće zaustaviti. Tako je i bilo.

Da je ruska akcija u Ukrajini bila iznuđena, vidi se, naizgled paradoksalno, i po njenom toku u prvim časovima. Naime, ruska vojska se iz sjevernog smjera, iz Bjelorusije, uputila ka Kijevu ne samo stoga što je, po svoj prilici, procijenjeno da bi zauzimanje prestonice obezglavilo oružani otpor i simbolički snažno djelovalo na ukrajinske naciste i suvereniste nego i zato što je taj put išao preko Černobilja, tragičnog mjesta sovjetske i evropske prošlosti, na kojem je uskladišteno mnoštvo atomskog otpada, koji je mogao biti iskorišćen za pravljenje tzv. „prljave atomske bombe“. Zašto je to važno? Budimpeštanskim sporazumom iz 1994. Ukrajina se odrekla nuklearnog naoružanja zarad dobijanja bezbjednosnih jemstava od SAD, Rusije i Britanije (?!) za svoje tadašnje granice. Formalno posmatrano, Rusija je dvadeset godina kasnije prekršila taj sporazum. Suštinski posmatrano, tadašnja, preslaba Rusija dala je svoje garancije jednoj sasvim drugačijoj, takođe slaboj, pritom korumpiranoj, postkomunističkoj, „nesnađenoj“, ali ne i nacistoidnoj Ukrajini, čiji je raison d’être – i unutrašnji (kulturnoidentitetski) i spoljašnji (geopolitički) – od 2013. postala antiruskost. Istini za volju, kada dajete garancije državi – ne dajete garancije režimu, ideologiji itd. – ali teško da je iko u Rusiji 1994. mogao naslutiti u kakvog će se monstruma izroditi njihov prostorno veliki susjed.

Ruska predohransko-odbrambena intervencija protiv ukrajinskog prvog, nastupajućeg vojnopolitičkog ešalona NATO, bila je i moralno opravdana, a hronološko-dinamički iznuđena

Pritom su se postprevratnički ukrajinski suverenisti nacističke provenijencije nejednom vajkali kako niko ne bi smio posegnuti na njihovu Ukrajinu da je ona bila zadržala nuklearno naoružanje, ili da makar pribavi pomenutu prljavu atomsku bombu. Ta okolnost ne bi imalo neki veliki značaj da se nedavno u krugovima ukrajinskih vlasti nije pojavila zamisao da bi Ukrajina trebalo da povrati status nuklearne sile – prije svega radi zaštite od Rusije i uspostavljanja svoje teritorijalne cjelovitosti. To da hipernestabilna, bezmalo evropska „banana-država“ od preko četrdeset miliona stanovnika, čija se politička vrhuška povija pod talasima uticaja zapadnjačkih upravljača, brojnih i moćnih nacističkih snaga, kojima nelegalne vlasti sve vrijeme od 2014. povlađuju, te ukrajinskih oligarha – zaista bi predstavljalo geopolitičku noćnu moru, ne samo za Rusiju. Ipak, podrška za ovaj projekt došla je – valjda zbog griže „savjesti“ zbog „izdane“ Ukrajine – od zvaničnika s britanskih ostrva, gdje, kao i odnedavno u Ukrajini, rusofobija, već tradicionalno, već treće stoljeće, u pravilnim intervalima, djelimično pomućuje razum donosiocima odluka. Dakle, i iz toga razloga, ruska predohransko-odbrambena intervencija protiv ukrajinskog prvog, nastupajućeg vojnopolitičkog ešalona NATO, bila je i moralno opravdana, a hronološko-dinamički iznuđena.

***

Ovim smo zaokružili analizu značenja i značaja tekuće ruske akcije u Ukrajini. Sada bismo pokušali da osvijetlimo dublji okvir, uračunavajući i neke okolnosti, sasvim skorašnje, ali i srazmjerno davnašnje, koje mogu biti od pomoći za suštinsko razumijevanje ovoga, vjerujemo da nećemo pretjerati ako ustvrdimo, svjetskoistorijskog događaja.

Prvo, kako je uopšte došlo do ovakvog zaokreta u ruskoj vojnopolitičkoj strategiji? Zaokreta, međutim, nije bilo, već su Rusi s riječi dubokog nezadovoljstva geopolitičkim trendovima (sjetimo se samo znamenitog Putinovog govora na bezbjednosnom forumu u Minhenu 2007, mnogo prije „Majdana“) – samo, napokon prešli na djela. Podsjetićemo da je, kada je riječ o Ukrajinskoj krizi, potpisan sporazum o njenom rješenju („Minsk II“), koji, kao ni „Minsk I“, Kijev nije poštovao. Zapravo, to mu nijedndoga trenutka nije bilo ni na kraj pameti, iako joj je on jamčio vraćanje čitavog prostor DNR i LNR, što je sirotim pobunjenicima s istoka bivše Ukrajine jako teško padalo, ali se protiv stava svoje zaštitnice nije moglo. Pritom je Rusija, kao nepotpisnica sporazuma, a učesnik pregovaračkog procesa, sve vrijeme bila izložena sankcijama Zapada zbog njegovog „neispunjavanja“ od strane Ukrajine, u čemu ju je sve vvrijeme ohrabrivao upravo Zapad! Nije li to bilo uvredljivo i za inteligenciju i za dostojanstvo? Na kraju je, kada su bile potrošene sve mogućnosti i kada je isteklo vrijema, uslijedila je ruska kazna Ukrajini (i političkom Zapadu) za ponižavajuće vučenje Rusije za nos – u vidu prelaska na djela. Rusija, ipak, nije Srbija niti Srpska, s kojima možete da favorizujete protipravno ponašanje svojih miljenika, da mnogo puta prepravljate potpisane sporazume („Dejton“), da ne sprovedete u cjelosti Kumanovski sporazum, Rezoluciju 1244…

Zašto je Zapad iznenađen prekidom ruskog vječitog gunđanja? Je li održivo da se godinama ignoriše ubjedljiva pozivanja na pravo, zdrav razum, opšteljuski osjećaj morala… – ne na posljednjem mjestu, jer to je, napokon, „realnost“ – jedne velike države? Zašto su Anglo-Amerikanci, a u ovom slučaju zajedno s njima i potčinjeni im Kijev, koji je godinama drsko izazivao Rusiju, vjerovali da ona nikada neće nadverbalno reagovati? Zato što su Britanci izumjeli, a, na njihovom tragu, Amerikanci usavršili taktiku nasilničkog licemjerja, koja se sastoji u tome da se s pozicije jačega, godinama, nizom malih koraka koji idu u smjeru čiji je cilj svima očigledan, stvori takva nova situacija da slabiji – makar to bila i Rusija – u jednom trenutku mora da je prizna kao neminovnost, i da se (dodatno) povuče. To je kao da imate samo naizgled uljuđenog siledžiju koji računa da vi, kao „fina“ osoba, nećete praviti problem, da se nećete suprotstavljati – jer je povod svakog tog malog koraka naizgled nedovoljan za „tuču“ (za koju je nasilnik, inače, spremniji). A u jednom trenutku, kumulativnim učinkom svih tih malih koraka-popuštanja (propuštanja da se primjereno reaguje), nastaje takva situacija da slabijoj strani nikakvo suprostavljanje više nije moguće, tako da ona samo može da se ukloni i prizna tzv. „realnost“ (omiljena riječ zapadnjaka kada je riječ o otmici KiM).

Anglofonocentrični Zapad, sa svoje strane, u svojem rezidualno kolonijalnom mentalitetu, i dalje ne može da shvati da je tako, odnosno ne može da prihvati da se s mišljenjem Rusije ubuduće ima ozbiljno računati – makar onako i onoliko kako bijaše slučaj u doba SSSR

No od 21, a zatim i 24. Februara postalo je očigledno da je došao kraj takve, verbalno principijelne, a stvarno neaktivne, katkad i komične Rusije. Anglofonocentrični Zapad, sa svoje strane, u svojem rezidualno kolonijalnom mentalitetu, i dalje ne može da shvati da je tako, odnosno ne može da prihvati da se s mišljenjem Rusije ubuduće ima ozbiljno računati – makar onako i onoliko kako bijaše slučaj u doba SSSR. Teško je, razumije se, sjećati se Hladnoga rata s nostalgijom, što, uostalom, ne činimo – ali u odnosu na situaciju unipolarnosti (gdje jedan nasilnik može da zlostavlja oko sebe koga poželi), tadašnja konstelacija bila je, ipak, dosta podnošljivija, ne samo za Moskvu. Doduše, ovo važi pod pretpostavkom da anglofonocentrični Zapad shvati da mora – ako već nema dijanoetički kapacitet da spozna da tako treba– da se vrati na stara, bipolarna, odnosno, uračunavši i Kinu, multilateralna „podešavanja“ globalne perspektive i globalnog djelovanja. U suprotnom, vrlo brzo Zapad može imati još ozbiljnije probleme s Rusijom, koja je, po svoj prilici, ostavila iza sebe ulogu onoga ko se vječito žali na svoju ucvijeljenost neshvaćenog pravednika okruženog gospodom sumnjive časti…

Drugi važan moment u ruskoj akciji u Ukrajini predstavlja opoziv nasljeđa komunističke unutrašnje političke kartografije SSSR, koje se potonjim razvojem istorijskih događaja u dosta slučajeva ispostavila kao predložak zlatentnog, poslije raspada „nerušivog Saveza“ često radikalno nacionalistički potpirivanog državotvorstvo, koje se izleglo iz totalitarnih inkubatora partijskih nomenklatura

Drugi važan moment u ruskoj akciji u Ukrajini predstavlja opoziv nasljeđa komunističke unutrašnje političke kartografije SSSR, koje se potonjim razvojem istorijskih događaja u dosta slučajeva ispostavila kao predložak zlatentnog, poslije raspada „nerušivog Saveza“ često radikalno nacionalistički potpirivanog državotvorstvo, koje se izleglo iz totalitarnih inkubatora partijskih nomenklatura. Upravo je o tome govorio Putin u svojem prvom istorijskom govoru povodom Ukrajine, kada je objavio i obrazložioo čin ruskog priznanja DNR i LNR. U tom obraćanju pomenuta je fraza koja ima istorijski značaj Ukraina imeni Lenina (otprilike: „Ukrajina Lenjinovog imena“). Tu nije riječ samo o tome da je Ukrajina (tj: Ukrajinska sovjetska socijalistička republika) bila jedna od saveznih republika unutar SSSR, koje je reprezentovale lenjinističko načelo rješavanja „nacionalnog pitanja“ shodno jedva ičim ograničenom pravu naroda na samoopredjeljenje. Osobenost USSR, čiji je idejni tvorac, ali i „crtač“, bio Lenjin, čovjek koji je rusko plemstvo nazvao „velikoruskim ološem“, bila je u tome da su u njen sastav bile utjerane brojne teritorije s izrazitom neukrajinskom većinom, koje nikada nijesu pripadale nečemu što bi se moglo smatrati „Ukrajinom“. Zapravo „Ukrajina“, kao USSR, i jeste bila vještačka tvorevina u koju su bili ugnani milioni Rusa, iz Harkova, Donbasa, Novorusije (čitave primorske teritorije, ne samo današnje crnomorske Ukrajine, koju je Ruska carevina izvojevala od Osmanskog carstva krajem XVIII stoljeća), koje nemaju ničeg zajedničkog s istorijskim pojmom Ukrajine, uz svu njenu istorijskogeografsku maglovitost… Ako se, naime, upitate gdje je bila Ukrajina u XVII, XVII, XIX stoljeću – teško će se dobiti jednoznačan odgovor.

Iz perspektive istorije samostalne Ukrajine od kasne 1991, može se reći ne samo da je u njoj, zahvaljujući obrazovnom sistemu i kulturnim ustanovama, stasalo novo, rusofobno pokoljenje nego i da je njen gepolitički smisao bio da bude protivteža Rusiji. Tom u nju unaprijed ugrađenom spoljnopolitičkom zadatku, tom smislu postojanja zasebne ukrajinske države, uprkos mnogostoljetnoj zajedničkoj istoriji s Rusijom, bilo je upodobljeno spolja pripravljeno, rusofobno ukrajinstvo, koje je novijeg datuma, a suštinski je različito nekadašnjeg, istorijskog „ukrajinstva“, kao etnografskog, sticajem nešto drugačijih istorijskih okolnosti obrazovanog varijeteta integralne ruskosti. Pritom je i geopolitičko i kulturnoidentitetsko konstruisanje antiruskog ukrajinstva sprovedeno spolja – prvo, nekada, od strane Kurije, Poljske i Austrougarske (u zapadnoj Ukrajini), a drugo posljednjih decenija, od strane SAD i NATO, kada se virus zapadnoukrajinske rusofobije proširio cijelom postsovjetskom „Ukrajinom“.

Priznanjem Donbasa, kojim je najavljena spremnost na djela, Rusija je poručila da je antirusko ukrajinstvo, u oba smisla, istorijski dovedeno do apsurda, i da mu zato mora doći kraj – tako što će, ako ne bude druge, ako ne bude razuma u zvaničnom Kijevu, Rusija djelatno opozvati antirusku geopolitiku Zapada u Ukrajini

Priznanjem Donbasa, kojim je najavljena spremnost na djela, Rusija je poručila da je antirusko ukrajinstvo, u oba smisla, istorijski dovedeno do apsurda, i da mu zato mora doći kraj – tako što će, ako ne bude druge, ako ne bude razuma u zvaničnom Kijevu, Rusija djelatno opozvati antirusku geopolitiku Zapada u Ukrajini. Upravo se to dešava od četvrtka 24. februara. Činom priznanja Donbasa Rusija je stavila do znanja da za nju ne samo granice nego i postojanje ovakve, po nju smrtno opasne Ukrajine nijesu neprikosnoveni. Nažalost, na Zapadu, ali ni na Krešćatiku, tu posljednju poruku upozorenja, saopštenu u obraćanju koje se već tada moglo razumjeti kao smrtna presuda današnjoj Ukrajini, nijesu uzeli zaozbiljno.

. Ovdje se može povući analogija između Ukrajine i Crne Gore. Poslije istorijskog ujedinjenja Crne Gore s ostalim srpskim zemljama, smisao biao kakve njene „nezavisnosti“ jeste pravljenje od nje „Antisrbije“, čemu bi, jasno, mora biti upodobljen antisrpski politički identitet novokonstruisanih dukljanskih, rasrbljenih Crnogoraca. Kao i s Ukrajinom, i geopolotičko i kulturnoidntitetsko antisrpsko crnogorstvo spolja je građeno. Mržnja Dukljana (i ostalih postjugoslovenskih „postsrba“) prema Srbima oružje je trajne geopolitičko-geokukulturne konstante Zapada – suzbijati Srbe, svuda i koliko god je moguće. Ukrajinski i dukljanski nacizam jesu paraistorijski fenomeni koji se mogu opisati kao bivanje tuđim oruđem koje govori – mržnju prema svojima, štaviše prema najrođenijima.

Indikativno je da su i antisrpska Crna Gora i antiruska Ukrajina preformirane u doba socijalizma, od strane nesrpskih/antisrpskih, odnosno neruskih/antiruskih elita. Pod maskom socijalne emancipacije potlačenih, koja je, valjda, trebalo biti nacionalno indiferentna, komunisti su povlačili međurepublike granice, kontruisali republičke-paranacionalne identitete, što je, sada je jasno, bio posebno perfidan oblik, da tako kažemo, unutrašnje protogeopolitike, koja je u određenom istorijskom trenutku poprimila karakter među-narodne realnosti. Indikativno je kako postjugoslovenski i postsovjetski, nacionalno „emancipatorski“ nastrojeni šovinisti, zajedno sa zapadnjačkim liberalima, ne dopuštaju mogućnost i najmanje revizije nekadašnjih komunističkih, „unutrašnjih“ granica.Kao da su ih crtali u dosluhu… I Pentagon i raznorazna šovinističke, nacističe, čak i islamskofundamentalističke bratije, stoje na braniku Lenjinovog, Staljinovog i Brozovog kartografskog nasljeđa… Ta solidarnost ovog ideološkog mnoštva ključna je pretpostavka za uspostavljanje modusaoperandi antiruske/antisrpske geopolitike: konstruisanje pseudonacionalnoga od geografsko-istorijski specifičnoga, odnosno od regionalnoga.

Oni koji svoje „identitet“ duguju drugima, drugima ima i da se odužuju, i to (dugo)trajno, jer im manjkavost u „krštenici“ obično stalno otežava konačnu nacionalnoidentitesku konsolidaciju

Oni koji svoje „identitet“ duguju drugima, drugima ima i da se odužuju, i to (dugo)trajno, jer im manjkavost u „krštenici“ obično stalno otežava konačnu nacionalnoidentitesku konsolidaciju. Oni stoga, prema potrebi, i služe (geopolitički) „značajnim drugima“ – makar to ne bili isti oni koji su im izvorno „kumovali“. To pritom ne važi samo za nedovršene ili konstruisane pseudoetničnosti nego i za ostale pogranično-marginalne narode. Na taj način transepohalna solidarnost imperijalnog mišljenja i djelanja – naročito na područjima marginalnih limesa – kao svoj političkomentalitetski pandan pronalazi spremnost na poslušnost tekućem geopolitičkom hegemonu, ko god on bio. Dovoljno je u tom pogledu vidjeti kontinuitet podložnost Njemcima u Drugom svjetskom ratu, te Amerikancima poslije Hladnog rata – kod Rumuna, Bugara, Albanaca, Hrvata, muslimana, triju pribaltičkih naroda i dijela Ukrajinaca, naročito onih iz njenog zapadnog dijela.

Tako je i moguće da ono što je nastalo kao „Ukrajina Lenjinovog imena“, danas, sve do 24. februara, postoji kao Ukrajina  anglo-američkog nauma. Uz sve istorijske, geopolitičke, kulturnotradicijske različitosti, ono što im je zajedničko jeste rusofobija, koja povezuje Lenjinovu rusofobnu namjeru i majdanovsku rusofobnu izvedbu. Savremena Ukrajina, ovakva kakva danas jeste, nije samo čudnovata stoga što počiva na negativnim identitetskim premisama, ili pak zato što se održava putem terora nad identitetski nesaglasnima. Pored geopolitičke opasnosti po Rusiju, koja je suštinska i najveća, ovakva Ukrajina može subverzivno djelovati prema ruskoj javnosti kao primjer „uzornih“ – makar u očima nekih ruskih „liberala“ (iako su ti odnosi zapravo lakejski). Naravno, ovaj moment je u najboljem slučaj drugostepen, i teško da je mogao uticati na rusku odluku za pravljenje radikalnog geopolitičkog presedana 24. februara.

No bilo kako bilo, primoravanje Rusije da napadne ukrajinsku marionetsku paradržavu predstavlja kapitalnu anglo-američku amoralnu pobjedu. Putem 2013/14. sprovedene, a onda u kontinutietu eksloatisane kolosalne geopolitičke provokacije Rusije– kojom je ona doslovno natjerana na rat protiv natovskoga nahočeta – Anglo-Amerikanci su ostvarili nekoliko prednosti: 1) u očima međunarodne javnosti kompromitovali su Rusiju kao državu-agresora koja se služi silom u rješavanju problema u međudržavnim odnosima; 2) Rusiju će „okovati“ sankcijama ne bi li je što duže susprezali i, koliko mogu, unazadili; 3) u očima evropskih saveznika legitimisali su „pravo“ NATO na dalje postojanje, koje je bilo pod znakom pitanja sve vrijeme od kraja Hladnog rata, zbog čega se, pored ostaloga, i pribjeglo natovskoj egzemplarnoj agresiji protiv SRJ 1999; 4) ovom iznuđenom akcijom Rusije milioni Ukrajinaca postaće, vrlo moguće, dugotrajno antiruski nastrojeni, ili će se još više utvrditi u svojoj ranijoj rusofobiji, što otvara mogućnost subverzivnog, antiruskog djelovanja Zapada na teritoriji (bivše) Ukrajine i kada ona bude vojnopolitički pacifikovana, što bi trebalo da se desi u sasvim dogledno vrijeme.

Na kraju, pokušaćemo nešto da kažemo i o „ukrajinskoj perspektivi“, posmatranoj s pozicije trećeg lica. Stanovnici današnje Ukrajine, pored manjinā, predstavljaju mješavina Malorusā, Rusā (tzv. „Velikorusâ“), Volinacā (koja se dobrim dijelom preklapa s drevnom Crvenom Rusi), Rusinā, a koji su svi, voljom boljševikā, potpali pod određenje „Ukrajinaca“, što s postsovjetskom nezavisnošću, postaje određenje mjesnog „političkog naroda“. Zbog toga, za dobar dio nih, pa čak i za neke etničke „Ruse“, Ukrajina i Ukrajinac postale su riječi njihove državno-nacionalne identifikacije. Nekoliko naraštaja života u sovjetskoj Ukrajini mnogima je bilo dovoljno da zaborave konstruisanost i nepovezanost mnogih dijelova i žitelja današnje Ukrajine s „istorijskom Ukrajinom“ – ako iko uopšte zna koje teritorije ona tačno obuhvata, budući da je Ukrajina bila dugotrajni provizorij čije su „granice“ bila određene negativno – odnosom triju sila (Rusa, Poljaka, Tatara/Osmanlija) – tako što je „ukrajinsko“ bilo ono što ne bijaše u ruskim, poljskim, taraskim/osmanlijskim rukama. A „Ukrajina“ znači krajina, međudržavni, odnosno međukulturalni prostor, dakle ništa čvrsto i stabilno, što je slabašna polazna pozicija za „nacijotvorstvo“. Odlučujuću ulogu u zaboravljanju da je USSR bila arbitrarni konstrukt imao je sistem obrazovanja putem kojega su se, jednim dijelom čak i doba SSSR, neutemeljene i bespredmetne istorijske konstrukcije ukrajinskog nacionalnog romantizma iz XIX stoljeća izdavale za istorijsku istinu. Tako je – a mi u bivšoj Jugoslaviji to dobro znamo – laž postala temelj identitetske realnosti novih Ukrajinaca.

Zaborav artificijelnosti Ukrajine, uz sistemsku indoktrinaciju koja se širila iz Volinije (s Galicijom), mnoge stanovnike Ukrajine ubijedio je ne samo da su oni („prava“) nego povrh toga još i drevna nacija, štaviše jedini istinski nasljednici drevne Rusi – nasuprot „azijatskim“ Rusima („Moskaljima“). I tako, na osnovu lažne ideološke konstrukcije nacionalnog ukrajinstva, a uz pomoć paradržavotvornog pozitivizma, čija je srž da je sve ono što ono što je zatečeno na teritoriji postsovjetske Ukrajine jeste njena neotuđiva, istorijska tekovina, oblikovao se savremeni, po emotivnom naboju nikako zanemarljivi ukrajinski patriotizam. Ako je, međutim, iskustvo pokazivalo da, prirodno, milioni stanovnika Ukrajine ne dijele takav doživljaj „svoje“ države, to je za ukrajinske državoljupce i „domoljube“, a naročito naciste, bio povod za odbojnost, pa i mržnju prema takvim sugrađanima, što će 2014. prerasti u mogućnost njihovog nekaažnjenog ubijanja, ne samo na frontu. Sve što je zatečeno u Ukrajini u njenim boljševičkim granicama ima u njoj da ostane, makar po cijenu terora, s elementima genocida (ne samo na području DNR i LNR nego u svim pobunjenim oblastima juga i istoka Ukrajine 2014) – nad državnoidentitetski nepodobnima. Takvim političkim Ukrajincima, kao i političkim Hrvatima i političkim Bosancima, trebaju samo teritorija USSR, odnosno Socijalističke republike Hrvatske, odnosno Socijalističke republike Bosne i Hercegovina – ali bez Rusa i nedomoljubnih Ukrajinaca, odnosno bez Srba.

I tako se, na koncu, ukrajinski nacizam primio u ukrajinskom društvu, i to ne samo kod nacista… Za ovih osam godina on je uveliko normalizovan, kao što je, u obrnutoj srazmjeri, stigmatizovana, nerijetko i demonizovana „prokremljovska“, „moskaljska“ pozicija

Paradoksalno, samo naizgled, oni koji toliko drže do svojeg („supstancijalnog“) identiteta, neodstupno brane tekovine nacionalnoidenitetskih nihilista (komunista). A možda se, ipak, iza nacionalne „nezainteresovanosti“ potonjih krila subverzivna ruso/srbofobija? U svakom slučaju, kartografsko praznoverje i izmaštanost drevnog nacionalnog identiteta kulturna su podloga današnje ukrajinske državnosti. Pored pošasti specifično ukrajinskog nacizma, te naviknutosti na državnoidentitetsku iregularnost ukrajinske državnosti, značajnu ulogu u sovjetsko-postsovjetskoj konsolidaciji političkog ukrajinstva – budući da je prije SSSR ono bilo marginalni fenomen kod malobrojne „nacionalno“ svjesne, mahom austrougarski podržavane vrhuške – u posljednjoj fazi savremene državnosti Ukrajine, odrigrao je još jedan moment. Riječ je o mirenje sa sveprisutnošću ukrajinskog nacizma od strane običnog, pristojnog ukrajinskog čovjeka, koji je pristao na razne vrste moralnih kompromisa, zatvaranja očiju pred brutalnim i raširenim činovima društveno svuda vidljivog nasilja, a sve zbog „ugroženosti Ukrajine“ od moskovskog „diktatora“. Umjesto da se aktivno suprotstavljaju nacizmu, često personalno-socijalno povezanom s raznim vidovima socijalne patologije, građanski uredni, „patriotski“ Ukrajinci krivicu za žalosno stanje u svojoja zelji svaljivali su na Moskvu, nadajući se da će sve to proći kada se riješi pitanje granica, usput nalazeći i dodatno opravdanje za ovakve pojave – jer „neko mora braniti Ukrajinu“. I tako se, na koncu, ukrajinski nacizam primio u ukrajinskom društvu, i to ne samo kod nacista… Za ovih osam godina on je uveliko normalizovan, kao što je, u obrnutoj srazmjeri, stigmatizovana, nerijetko i demonizovana „prokremljovska“, „moskaljska“ pozicija.

U postsovjetsko vrijeme jedan od najvećih geopolitičkih „grijehova“ – za dominenatni Zapad, a posebno za istočnoevropske i postosvjetske elite – bila je i ostala tvrdnja o štetnosti razbijanja SSSR. Predsjednik Rusije Putin nejednom je prestanak postojanja te države nazivao prvorazrednom istorijskom katastrofom. Ovih dana su savjetnici duhovno zanemoćalom Bajdenu upravo to stavili u usta. Svi ti negativni komentari Putinove „sovjetofilije“, po pravilu, „previđaju“ da „nostalgija“ za državom koja se, sticajem okolnosti, zvala „Sovjeski Savez“ ne znači nužnim načinom i nostalgiju za sovjetskim socijalizmom. Putin je mnogo puta, pa i u dvama ovosedmičnim istorijskim obraćanjima jasno iskazao svoj izrazito negativni stav prema komunističkom totalitarizmu. Drugim riječima, demontiranje komunističkog sistema nije moralo biti praćeno razbijanjem zajedničke, savezne države; makar teorijski nije moralo biti tako. Ova hipotetička mogućnost je vrijedno u najmanju ruku vrijedna razmatranja.

Ako se, povrh toga, pogleda kakva su „vrata pakla“ otvorena s automatskim dobijanjem neazvisnosti sovjetskih republika, uz mnoštvo proizvoljno/nepravedno povučenih međuetničkih granica, s neriješenim statusom i kolektivnim pravima mnogih etničkih i kulturnih skupina u novonatalim tvorevinama, postavlja se pitanje kome je zapravo odgovarala ovakva neodgovorna razgradnja SSSR? U svakom slučaju – republičkim elitama i njihovim nasljednicama iz doba višestranačja i naravno onom dijelu Zapada koji i poslije pobjede „slobodnog svijeta“ u Hladnom ratu nije prestao da svijet posmatra u geopolitičkim kategorijama, osjećajući sve jači apetitit. Da li je „Putinov rat“ u Ukrajini korak ka obnovi SSSR? To svakako ne može biti zato što bi se, poslije hipotetičkog nasilnog prisajedinjenja Ukrajine Rusiji, takav poduhvat na tome morao završiti, tj. ne bi se mogao nastaviti, a sasvim sigurno bi bio neodrživ.

Gledajući u smjeru dogledne perspektive, Rusija mora naći načina da na geopolitički (makar) zadovoljavajući način izađe iz Ukrajinske krize, u koju je bila uvučena i zbog neblagovremenosti svoje reakcije na zbivanja u Ukrajini 2013/14. godine. Za nju je od podjednake važnosti da poslije dobijanja rata protiv današnje NATO-Ukrajine, poželjno je za što kraće vrijeme, sa što manje svojih i neprijateljskih žrtava, pronađe održiv politički modalitet susjedskih odnosa s prostorom poslijenatovske Ukrajine

Nije, međutim, ovdje riječ o tome što Rusiji treba proširenje za Ukrajinu, već uklanjanje geopolitičko-egzistencijalne prijetnje po sebe iz ovakve Ukrajine. Proces razbijanja SSSR je nepovratan, zbog čega, opet, ne bismo smjeli izgubiti iz vida da stvarnost imperije uveliko predupređuje metastaze nedovršenih, „pogrešnih“, izmišljenih, zloćudnih istorija/identiteta nekih prigraničnih, postimperijalnih kolektivnih entiteta. Hipotetički govoreći, uspješno demokratizovani SSSR, odnosno SNG, preduprijedio bi otvaranje Pandorinu kutije sučeljavanja pogrešnih mapa, maloljetnih kolektivnih identiteta i svega zloćudnoga što je u njoj, kako se kasnije otkrilo, prebivalo. U to teško da može biti sumnje. Nikada nećemo saznati da li je nekadašnji SSSR mogao biti demokratizovan, jer to naprosto niko nije pokušao, a mogućnost naknadnog probanja nečega takvoga, po prirodi stvari, ne stoji na raspolaganju.

Gledajući u smjeru dogledne perspektive, Rusija mora naći načina da na geopolitički (makar) zadovoljavajući način izađe iz Ukrajinske krize, u koju je bila uvučena i zbog neblagovremenosti svoje reakcije na zbivanja u Ukrajini 2013/14. godine. Za nju je od podjednake važnosti da poslije dobijanja rata protiv današnje NATO-Ukrajine, poželjno je za što kraće vrijeme, sa što manje svojih i neprijateljskih žrtava, pronađe održiv politički modalitet susjedskih odnosa s prostorom poslijenatovske Ukrajine. No time se ne završava pitanje dostizanja minimalne formule sopstvene bezbjednosti. Iz Ukrajine joj je prijetila, najveća, ali nipošto jedina opasnost. Raketni sistemi u Poljskoj i Rumuniji i dalje su tu, a rusofobni, pripetrogradski Pribaltik uvijek može biti sposoban za slična iznenađenja. Rusija će morati još puno da razgovara i pregovara, ne samo s Amerikancima nego i s njihovim rusobofnim vazalima. Nadamo se da će razgovori biti dovoljni za dolazak do rješenja. To nije samo u interesu Rusije nego i svijeta.

(https://pokretzaodbranukosovaimetohije.rs)