Muke po Srbiji

(Fokus, 31.07.2011)

Već više od deset godina nova, "demokratska"  Srbija doživljava pravu Golgotu: teritorijalnu, političku, mentalnu, moralnu, duhovnu i ekonomsku. Otkidaju joj se teritoriji, ubjeđuje se da je njen narod genocidan, njene su političke i kulturne elite postale sluge zapadnog imperijalizma, Pravoslavna crkva snažno naginje katolicizmu, a povrh svega, narod je nezaposlen i gladan.

Srbijanci moraju svakodnevno posmatrati kako su njihova braća na Kosmetu gažena okupatorskom čizmom "međunarodne zajednice", dok vlasti u Srbiji, osim isprazne retorike, ni prstom da mrdnu kako bi se suprotstavile ovom međunarodno pravnom nasilju. Tragikomična strana toga je šminkersko pokazivanje nekoliko desetina džipova srbijanske policije koji su, navodno, na "liniji razgraničenja" s okupiranom južnom srbijanskom teritorijom kako bi, eto, pomogli svojoj braći s druge strane silom uspostavljene granice.

I dok se ta farsa odvija pred TV kamerama, srbijanski Predsjednik patetično uzvikuje kako se Srbija neće dati isprovocirati i kako ona neće ratovati ni zbog Kosova i Metohije, ni zbog Srba koji tamo žive kao u tamnici, pošto se drugačije ne može u Evropu. A njegov Premijer ne govori o nelegalnoj vladi u Prištini, već o privremenoj vladi. Istodobno, ovaj posljednji cinično izjavljuje kako ova vlada nikada neće priznati nezavisno Kosovo. Pa i neće, pošto su joj dani odbrojani. Srbija, dakle, ne misli upotrijebiti nasilna već mirna rješenja za saniranje kosmetske krize. Sve skupa ispada kao da su tamošnji Albanci zavladali milom Kosovom i Metohijom.

Kao da Srbija nije bila bombardirana od strane NATO, kao da potom NATO nije okupirao KiM, kao da se nakon toga nije desio izgon i pomor tisuća preostalih Srba, kao da tamo Srbi nisu bili ubijani radi rasprodaje njihovih organa, kao da 2004. godine nije došlo do brutalnog istrebljenja i progona Srba na pojedinim lokalitetima južno od Ibra i paljenja njihovih domova od strane Albanaca a uz pomoć NATO snaga, kao da je rušenje 200 srpskih samostana rađeno nenasilno, kao da se sadašnje slamanje Srba na sjevernom dijelu KiM ne događa nasilno združenim snagama NATO i specijalaca policije kosovskih Albanaca, i da ne nabrajamo. Sve je to nevažno i nedovoljno da bi se za to ratovalo. Kako bi netko uopće mogao biti isprovociran i suprotstavio se ovim neljudskim postupcima silom. Sjetimo se samo Malvina, nekoliko ostrvskih kamenjara uz obalu Argentine, tada kolonije Velike Britanije, a koje su Argentinci pokušali, s pravom, zaposjesti. Velika Britanija nije ni trenutka oklijevala, iako se ta ostrva nalaze hiljadama milja daleko od njih, te je zaratila s Argentinom i vratila svoju koloniju.

Ali, tragediji Srbije nikad kraja. Još jedna donijeta patetična, "nenasilna" rezolucija u Skupštini o aktualnoj kosmetskoj krizi iskazuje njenu totalnu nemoć. Svi su joj se počeli rugati i potcjenjivati je. Tako Jovan Divjak dolazi prije par dana trijumfalno u Sarajevo iz pritvora u Austriji i izjavljuje kako mu je drago što je druga strana, Srbija, izgubila sudski proces protiv njega. Jer, nastavlja Divjak, Srbi su u ovih dvadeset godina sve izgubili: teritorije, čast i kredibilitet. Frojd je pred kraj svog života iznio teoriju kako pojedinac i narodi imaju u sebi ukomponiran nagon samodestrukcije, a na sadašnju Srbiju se ta teorija savršeno može primijeniti.