Hatifete ili Miloradi

(Pres za RS, 12. 4. 2011)

Vikiliks je svojevremeno izazvao megaincident kada je medijima otkrio sadržaj tajnih depeša koje su američki ambasadori redovno slali u vašingtonsku centralu. Bile se to uvrijedljive i ponižavajuće ocjene o zemljama domaćinima, njihovim režimima i političarima, savezničkim kao i onim koji to nisu. Kada su, evo, na red došle države zapadnog Balkana, nismo, nažalost, saznali baš ništo novo. Zašto? Pa zato što oni nama ništa ne govore iza leđa. Ono što od Britanaca, Nijemaca, Francuza, Rusa, Kineza i sl. ipak, barem iz protokolarne pristojnosti, sakrivaju u diplomatskoj pošti, američki amabasadori ovdje svima u oči i na sav glas kažu.|

Za nas naprosto ne važi uobičajeni postupak da američki ambasador o zbivanjima na domaćem terenu iz prve ruke, strogo povjerljivom kurirskom poštom, informiše Stejt department, a onda državni sekretar obavjesti predsjednika, pa onda ovaj na diskretan način upozori svoga inostranog kolegu. Nema potrebe jer u ambasadokratijama stvari idu obrnutim smjerom: Bjela kuća je još početokom mandata dala opšte smjernice za Balkan, Stejt department je dao konkretnije instrukcije za BiH, a ambasador u Sarajevu to naprosto sprovodi, ne obazirući se na prilike na terenu. Lokalni lideri koji ne sarađuju postaju remetilački faktor i loši momci, a oni kooperativni – dobre cure.

Čitam juče u beogradskom Danasu i kako su kosovski Albanci izabrali šeficu države. Imali su silne probleme pošto je prethodni izbor poništen, a sami nisu mogli da se dogovore. Onda je onaj trgovac ljudskim organima, sa još dva stranačka prvaka, otišao na konsultacije kod američkog ambasadora u Prištini i već sutradan je novi kandidat dobio 80 odsto glasova u parlamentu. „Hatifete Jahjagu juče se probudila i ne pomišljajući da će se njen život promijeniti“- izjavio je amabasador Kristofer Del. I čitalac taman pomisli „i ne našla se žena u čudu kada joj je prethodna funkcija bila zamjenik komandanta policije“, a onda slijede prave reference. Anonimna predsjednica je završila bezbjednosne kurseve u Americi, ima fotku sa Bušom jr, uživa naklonost Hilari Klinton, odlično je sarađivala sa američkim policajcima na Kosovu, a u inaugaralnom govoru rekla da joj je prijateljstvo sa SAD prioritet.

U istom listu istog dana, Vikiliks nam preko Rojtersa, otkriva da naš predsjednik Dodik nije nažalost uživao takve dirljive simpatije eks ambasadora SAD u BiH kao gospođa (po naški) Atifa aktuelnog na KiM. Nju je promovisao Del, a njega njegov narod. „Dodik postaje sve više i sve opasnije, prkosan i jedak …On je pojačao napore da unazadi reforme i potkopa državu. Njegov cilj je, u najmanju ruku, da obnovi nivo autonomije koji je RS imala na kraju rata 1992–1995.“ – piše u depeši Čarlsa Ingliša u junu 2009. U čemu je problem? Ambasador je u pravu, a Dodik i ne krije da hoće da vrati nadležnosti koje je RS imala prema izvornom Dejtonskom sporazumu. Ali, taj dokument je skrojio Holbruk (SAD), ponudio Kristofer (SAD) i potpisao Klinton (SAD) dok je Dodik u Laktašima slušao radio-vijesti iz Rajt Petersona.

I sad se Ingliš ljuti na Dodika što poštuje riječ i djelo njegovih američkih prethodnika i pretpostavljenih. Kada se Dodik požalio da je RS, zavrtanjem ruku, oteto oko 70 dejtonskih nadležnosti, američki diplomati su mu cinično odgovorili: „Pa vaši su to prihvatili …“ Na njegovom radnom stolu stoje uramljene dvije rečenice iz memoara Pedija Ešdauna: „Pošto su Srbi zatezali oko objedinjenja vojske BiH, pozvao sam evropskog komesara Patena da im to dopiše kao uslov uključenja u EU. Kris je kao i uvijek bio sjajan i odmah je to uradio.“ Ingliša jeste iritiralo, ali naš narod na takve stvari reaguje jetkošću i prkosom, pa makar dolazili iz Vašingtona i Brisela.

U depeši iz 2006. godine, uz „jetkost i prkos“, pominju se i „grubost, plahovitost i halabuka lidera SNSD-a, koji su opasni bez obzira na to kakav bio njegov cilj“. Dakle, očekuje se da i sam jezik prvog podanika ambasadokratije bude mekan, tih, sladak, ponizan i fleksibilan, kako bi, recimo, civilne žrtve u jednoj prilici označio „žrtvama genocida“, a u drugoj „kolateralnom štetom“. A tako nešto, Ingliš je bio u pravu, Dodiku zaista ne ide lako od ruke. U maju 2009. već se, navodno, prepoznaje i njegov cilj. „Još je opasnije što se stvara klima u kojoj Srbi vide državu kao neprijatelja, a javnosti u RS se ulivaju nade da će u izvjesnom trenutku Dodikovi ’legalni argumenti’ prevagnuti i da će na kraju osigurati razlaz.“ Tu je Igliš bio tek djelimično u pravu. Dodikovi argumenti za samoopredijeljenje nisu samo legalni nego i legitimni jer se srpski narod još na plebiscitu 1991. izjasnio protiv samostalne BiH. Ali taj antidržavni argument, on poteže isključivo kao reakciju na pritiske zvaničnog Sarajeva i najvećeg diplomatskog zdanja u tom gradu, da se ustavnim reformama marginalizuje RS.

Ima i jedna simpatična depeša iz 2007. u kojoj se, možete li zamisliti, američki ambasador poziva na obavještajne podatke ministra Selme Cikotića!? General vojske od tri nacionalne komponente koje se međusobno poprijeko gledaju i od kojih on ni onu jednu ne kontroliše, uspio je, eto, da otkrije da „Rusija i (ondašnji) premijer Srbije Koštunica ohrabruju Dodika da destabilizuje situaciju u BiH“. Kada ne bi bilo smješno, bilo bi normalno da Predsjedništvo BiH po kratkom postupku smjeni i do pritvori generalministra Selmu zbog dokazanog (kopije Inglišove depeše) neovlaštenog odavanja obavještajnih podataka inostranoj ambasadi. A ukoliko Selmo dokaže svoje navode, da uputi i protestne note Moskvi i Beogradu u zbog mješanja u unutrašnje stvari BiH. Da i ne govorimo o tome da bi Sven Alkalaj, povodom Vikiliksa treba lo zvanično da zatraži objašnjenje Ambasade SAD. Neće to, bogami, smjeti ni da pomisle a kamoli učine ni Sven, ni Željko, ni Bakir, a ni Zlatko i Suljo, a hoće od BiH da naprave suverenu državu. Moraće da izaberu: ili da budu američke Hatifete ili narodni Miloradi.