Dokle će da nas gnjave sa "jedinstvenom Bih"?

(Pres za RS, 4. 10. 2011)

Često se pitam dokle li će još ovi iz Vašigtona i Brisela, koji sebe zovu „međunarodna zajednica“, izdržati u jalovim nastojanjima da od BiH naprave jedinstvenu ili, kako u Sarajevu vole da kažu, „normalnu“ državu. Neće je ni Srbi ni Hrvati, ni milom ni silom, a ne bi je htjeli ni Bošnjaci ukoliko u njoj ne bi bili vladajuća većina.

Ne može se zamjeriti toj kobajagi međunarodnoj zajednici da njeni visoki i zakulisni predstavnici nisu sve i svašta pokušavali i isprobavali. Najprije su neposredno poslije rata u Bosnu skrkali ogromna sredstva pomoći za obnovu, veća po glavi stanovnika nego i u jednu zemlju do sada, računajući da će se tri naroda okrenuti ekonomskom razvoju - pa ništa. Zatim su okrenuli ćurak i zavrnuli slavinu, i nikom nisu davali gotovo ništa ne bi li kod podjednako osiromašenih Bošnjaka, Srba i Hrvata probudili klasnu solidarnost preko etničkih i entitetskih podjela - a ono opet ništa. Onda su izgleda pomislili da se tri ovdašnja naroda u stvari potajno vole samo im svadljivi političari ne daju da uzajamnu ljubav iskažu, pa su zato svake dvije umjesto svake četiri godine raspisivali izbore, ne bi li konačno bili izabrani neki koji više vole komšije nego braću. No i to je ostalo bez rezultata. Poslije toga su prgave političare jednostavno smjenjivali, a one miroljubive udruživali i namještali im izbore - ali ponovo ćorak. Unazad nekoliko godina su preuzeli da sami mijenjaju zakone i nameću ustavne amandmane, ali su se i tu brzo spotakli o nacionalni otpor. Napokon, nadošli su na ideju da samim Srbima, Hrvatima i Bošnjacima prepuste da ravnopravno dogovore funkcionalniju državu, a ispostavilo se da oni većinom i ne žele da žive u njoj. Ni najnovija ponuda evroatlantskih integracija nije toliko impresionirala tri ovdašnja naroda da bi ih objedinila kao „Bosance i Hercegovce“, a sve dok su jedna, makar kakva država, u dijelovima im ne daju niti u EU niti u NATO, niti im se, pravo govoreći, tamo baš mnogo žuri.

Poslije dvadeset godina, poslije toliko pokušaja, poslije nikakvih rezultata, postavlja se logično pitanje koliko će „međunarodna zajednica“ još istrajavati u toj jalovoj politici. Da li će biti dovoljno samo narednih dvadeset godina, ili će trebati i duže da shvate da treba nešto da promijene u pristupu „bosanskom pitanju“? Odnosno, šta ih poslije tako dugog i bogatog negativnog iskustva u BiH još uvijek ohrabruje da guraju po starom? Mislim da je to, pored ostalog, ideja obnove predratne BiH, koja je, kao i ostale eks ju republike, imala značajne atribute državnosti unutar kon/federacije na izdisaju i u kojoj su tri konstitutivna naroda živjela u miru i relativnoj harmoniji. A kako je izgledala „Jugoslavija u malom“ i „zajedništvo naroda i narodnosti“, dočaravaju im malobrojna već omatorjela djeca „djece komunizma“ i njihova još relativno mlada djeca, koja se okupljaju po sarajevskim intelektualnim klubovima, krugovima, uglovima i drugim mišjim rupama u centru grada, koji još ni su zaposjeli bahati tajkuni i prodorne izbjeglice iz provincije. Na diplomatskim prijemima u zapadnim ambasadama oni atašeima i trećim sekretarima pričaju priče o tome kako se prije rata u Sarajevu nije znalo šta je ko po nacionalnosti, kako je bilo više mješovitih nego jednonacionalnih brakova i kako bi, ako žele da obnove tu idiličnu trokomponentnu alhemiju, trebalo samo odlučnije da podrže njihove male, ali perspektivne kružoke građanskog duha.

U čemu je problem? Prije svega u tome što Bosna nikada nije ni bila takva kako je opisuju današnji NVO inženjeri bolje prošlosti, izuzev u referatima na sjednicama CK SK BiH. Kao i u tome što bi „međunarodna zajednica“ htjela da obnovi komunističku Bosnu, ali bez komunizma, kao što bi njihovi lokalni NVO saveznici htjeli da stvore građansku Bosnu ali bez građana. A nijedno, naravno, nije moguće. Integralna BiH postojala je kao komunistička diktatura, a čim je došla demokratija, Muslimani su listom krenuli za SDA, Hrvati za HDZ-om i Srbi za SDS-om. Osim toga, predratna integralna BiH funkcionisala je makar i u sve labavijem bliskom okruženju Srbije i Hrvatske unutar kakve-takve savezne države. Lokalnim Srbima i Hrvatima teško su pale novouspostavljene državne granice prema „maticama“, a kada nisu mogli zajedno u velikoj Jugoslaviji kako bi tek mogli u maloj BiH. Sa Muslimanima, pride, tek im je postalo nepodnošljivo tijesno. A Bošnjacima pak njihova ljubljena „međunarodna zajednica“ ne da ni pedalj samostalne nacionalne teritorije „da ne bi postali baza islamskog terorizma“.

Ako na kraju i postanu teroristi, to neće biti zbog toga što hoće za sebe cijelu BiH, niti zato što, alternativno, hoće svoju Bošnjačku republiku simetričnu Republici Srpskoj i „Republici Herceg-Bosni“, nego iz očajanja što ne mogu da ostvare ni jedno ni drugo, niti bilo šta treće. Svjesno ili nesvjesno, „međunarodna zajednica“ priprema upravo takav ishod. Naivno je kada ih drug Lagumdžija i efendija Cerić na to prijeteći upozoravaju, jer Amerikancima budžet jeste u bilionskom deficitu, ali oružja imaju na pretek i dobro bi im došle nove mete na Balkanu u okviru globalne antiterorističke kampanje. A kada raspale po Zlatkovim „ludim radikalima“ i Mustafinim „novim muslimanima“ ne bih se kladio da će i njih dvojicu mimoići, bar kao kolateralnu štetu.

Poslije dvije decenije uhodavanja dejtonske BiH, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, evo već godinu dana, ne mogu da formiraju zajedničku vladu, ali je sigurno da bi bez problema mogli da formiraju tri. Ne bi li to bilo bolje za sve nego da nas stranci još dvadeset godina gnjave sa neodoljivim izazovom dalekih i neizvjesnih evroatlantskih perspektiva, u koje sve manje vjeruju - oni kao i mi.