Cerić u Sandžaku, RS u Srbiji?

Kada je u predvečerje raspada Jugoslavije "Stranka muslimanskog kulturno-povijesnog kruga" primitivnim foklorno-vjerskim skupovima raspirivala demokratiju i vjersko-nacionalni identitet u Sandžaku, u lidera tamošnjih Bošnjaka i potpredsjednika cijele Stranke demokratske akcije promovirala je Sulejmana Ugljanina. Svaki misleći Bošnjak imao je tim povodom razloga za duboki stid. Nekadašnji bokser se kao u ringu borio sa svakom prostoproširenom rečenicom, ali je tadašnjoj bošnjačkoj vjersko-političkoj oligarhiji u formiranju Ugljanin odgovarao kao dokaz da "i mi konja za trku (u ekstremizmu) imamo". Tadašnji sandžački lider se uživio u dodijeljenu ulogu i svojski je prebacivao normu: najavljivao je pripajanje Sandžaka Bosni, a svoje uspaljene sljedbenike hrabrio je tvrdnjama da u Turskoj 300 pilota turske avijacije drži upaljene motore borbenih aviona koji čekaju njegov znak za bombardiranje Srbije. Epilog je poznat: Miloševiću je Ugljaninova najava referenduma o otcjepljenju bila izgovor da zavede teror nad bošnjačkim narodom u Sandžaku, vjerno su ga slijedile i crnogorske vlasti, ali u zatvorima, u užasnim torturama, nije završio Ugljanin, nego njegove najvjernije pristalice. Debelo potkožen milionima koji su mu s raznih strana stizali za potlačene muslimane Sandžaka, Ugljanin je godinama boravio u Turskoj, da bi se preko Surčina, na poziv Miloševića (tada već "ključnog faktora stabilnosti na Balkanu") vratio u Sandžak.

A u Sandžaku se historija ne ponavlja kao farsa, nego kao još veća tragedija. Pripremama za novu, prijeteću, svjedočimo posljednjih sedmica otkad mediji sve češće izvještavaju o ponovnim prijetnjama otcjepljenja Sandžaka i to ne više od jedne države, nego i od Srbije i od Crne Gore. Zajednička nit svih bombastičnih izjava je da one više ne dolaze od Sulejmana Ugljanina, sada već ministra bez ikakvih ovlasti i zaduženja u Vladi Srbije, već od bliskih suradnika sandžačkog muftije Muamera Zukorlića. Nakon što je uspješno spriječio nedavni Ugljaninov pokušaj da se kao politički lider ustoliči i kao vjerski arbitar, Zukorlić je s pozicije vjerskog autoriteta krenuo u osvajanje i trona političkog liderstva među sandžačkim muslimanima. Ako nekome zaista nije jasno kakvu zloupotrebu vjere predstavljaju političke ambicije vjerskih prvaka, treba obratiti pažnju na ono što radi muftija Zukorlić: na nedavnim izborima za savjete nacionalnih manjina u Srbiji, pored listi koje su imale podršku Ugljaninove i stranke Rasima Ljajića, pojavila se i Zukorlićeva lista. Tokom kampanje uoči izbora Zukorlić je ponavljao da su svi koji ne glasaju za njegovu listu otpadnici od islama: ako i dalje stoji iza svojih riječi, njegov potencijalni džemat u Sandžaku smanjio se za 51 posto, to jest broj onih koji nisu glasali za njega.

U Zukorlićevu predizbornu kampanju aktivno se uključio i reis Mustafa Cerić, čije su snimljene videoporuke podrške muftiji i glasačkih instrukcija sandžačkim Bošnjacima emitirane na skupovima Zukorlićeve liste. Cerićev angažman može čuditi samo neupućene: Zukorlićev pohod na objedinjavanje vjerske i političke vlasti predstavlja neostvarivu viziju njegove Bosne i Hercegovine i sebe u njoj. Poziv Zukorliću da bude u njegovoj delegaciji na različitim konferencijama organizacija islamskih zemalja, na kojima se traži internacionalizacija položaja muslimana u Sandžaku uz zalaganje za priznavanje nezavisnosti Kosova od arapskih zemalja, u Srbiji proizvodi očekivane reakcije. Doduše, još uvijek ne u onoj mjeri u kojoj će ih vlasti iskoristiti kada im bude potrebno otvaranje kriznog žarišta u Sandžaku, ali je već sada izvjesno da cijenu neće platiti Zukorlić sa svom ergelom svojih skupocjenih BMW-a, nego sandžački Bošnjaci.

Razlika između Zukorlića i Ugljanina je u tome što je prvi puno obrazovaniji, lukaviji i vispreniji. Svojim i ekstremizmom svojih suradnika provocira nacionalističke reakcije Beograda. One mu idu u prilog, jer kud ćeš boljeg dokaza da je on pravi bošnjački lider od toga da ga "Beograd napada", a reis Cerić ga bezrezervno podržava. Tvrdnje da će se Sandžak otcijepiti od Srbije samo ako se Republika Srpska otcijepi od Bosne i Hercegovine svjedoče ne samo o političkom idiotizmu kruga iz kojeg potječu, sve kad bi i jedno i drugo i bilo moguće. Nesretnici, ne znaju da, osim reisa Cerića koji više ne bi morao da kuka što "jedino Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu", nema previše onih koji bi kompenzaciju prihvatili, a još manje onih koji bi joj se obradovali.

Politika je, kao što znamo, i previše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena samo političarima. Gore od te mogućnosti je prepuštanje politike imamima. Ako je Alija Izetbegović i u čemu imao pravo, onda je to bilo u stavu da Islamsku zajednicu treba prepustiti samo ulemi. Važi i za Bosnu i Hercegovinu, a pogotovo za Sandžak.