Cane i Milo uklonili sve protivnike

(Blic, 12.08.2009)

Već sam jednom na vašim stranicama rekao da stojim iza svake svoje riječi koju sam izgovorio u razgovorima sa novinarima podgoričkih „Vijesti”, beogradskog „Blica” i NIN-a.

Bilo bi mi, još jednom moram reći, veliko zadovoljstvo susresti se i suočiti sa Stankom Subotićem na beogradskom, zagrebačkom ili londonskom sudu. Ova druga dva pominjem jer imam osjećaj da zbog nečega što on najbolje zna, gospodin Subotić izbjegava Beograd i pravosudni sistem Republike Srbije. Nadam se da ću se na nekom sudu, prije Suda istorije, naći i sa mojim bivšim prijateljem Milom Đukanovićem. Dosta toga bih ja imao obojici za reći.

Ovom mom javljanju dodao bih sledeće, ili pojasnio moje dosadašnje javne iskaze.

Biznis model „Stanko - Cane Subotić” smišljen je u mozgu Jovice Stanišića, unaprijeđen i skoro doveden do savršenstva u partnerstvu sa Milom Đukanovićem.

Model smislio Stanišić

Model se zasniva na:

a) Švercu ogromnih količina cigareta na, uglavnom, srpsko tržište (iako se jedan dio „izvozi” i u Bosnu, Republiku Srpsku i Hrvatsku), preko Crne Gore, uhodanim kanalima, bez ikakvih plaćanja carina, trošarina i poreza na promet. Od tog je posla samo u 1999. i 2000. godini zarađeno milijarda i trista miliona tadašnjih njemačkih maraka. Taj novac pripada budžetu i građanima Srbije, i djelimično budžetu i građanima Crne Gore. Tzv. „srpski” posao nema nikakve veze sa švercom cigareta prema Italiji. Subotić kao švercer u tom, „italijanskom” poslu nije učestvovao. U „italijanskom poslu” gospodin Subotić je korišten zato što ima avione, pilote, kurire i uhodanu mrežu za pranje novca na Kipru i u Lihtenštajnu. Sada samo lenjost državnih organa Republike Srbije i nedostatak političke volje može spriječiti da se taj novac blokira i vrati odakle je - otet!

b) Kontroli države ili država i samog političkog procesa. Na taj način ideja većine časnih rodoljuba crnogorskih, među kojima sam i ja, koji su raspadom Jugoslavije htjeli da povrate svoju državnost, jer smo na to imali sva istorijska prava, vratila se kao najgori mogući bumerang i Crnoj Gori i, što je samo na prvi pogled paradoksalno, samoj Srbiji. Htjeli mi to priznati ili ne, današnja je državnost Crne Gore rezultat predanog rada i „braka iz računa” srpske Službe bezbjednosti pod komandom mogućeg ratnog zločinca Jovice Stanišića, njegovog pulena Stanka Subotića Caneta i halapljivosti Mila Đukanovića i njegovog najužeg kruga prijatelja. Ta „mafijaško-udbaška” tvorevina stvorena je prljavim novcem ukradenim iz budžeta Srbije, Italije, i malim dijelom BiH i Hrvatske, a i građani Crne Gore ostali su bez svog dijela. Zbog toga danas u Crnoj Gori samo fiktivno postoje institucije: demokratija se tamo očituje poput Kineskog teatra sjenki. Dva čovjeka koja „vedre i oblače” Crnom Gorom partneri su u kriminalu: Milo Đukanović i Cane Subotić. Sramno je da je jedan kriminalac danas jači po uticaju u Crnoj Gori od predsjednika republike Vujanovića, predsjednika parlamenta ili državnog tužioca. Kako je Srbija od vitalnog značaja za opstanak i dalji poslovni progres ove bratije, ona je BILA i OSTALA njihovo „glavno lovište”. U Srbiji su pohranjeni dokazi njihove pljačke, njihovih zločina i bez srpskog tržišta ovom kartelu nema opstanka.

Ništa bez srpskog tržišta

Zato je urađeno sve da se padom Miloševića koji je do kraja svog života bio kontrolisan od Stanišića, da se do današnjeg dana, „zajaše” opet srpska država, time i veliko srpsko tržište i ono najbitnije, srpska policija i srpsko sudstvo kako bi se krvni delikti izvršeni u ime i za račun kartela zaboravili. Tako decembra 2001. godine avion gospodina Subotića slijeće u Beograd sa, po njegovom i priznanju gospodina Kestnera, njegovog do tada ključnog poslovnog partnera, pet miliona eura keša. Avion su „dočekali” Vladimir - Beba Popović i Čedomir Jovanović, znalački iskorišćavajući svoju tadašnju poziciju. O tome koliko je Popović bio uključen u poslove duvanskog kartela najbolje govori njegovo vlastito pisanje o njegovom „učešću” u vraćanju Subotićevog duga istom Kestneru.

Smrt pokojnog premijera Đinđića, danas je jasno, nemojmo se više lagati, uslijedila je jer nije htio biti dio te „podjele plijena”.

Padom Bebe Popovića, na intervenciju američkog ambasadora, nesretnom pogibijom premijera Đinđića, i kasnije padom vlade Zorana Živkovića, Kartel kreće na Koštuničinu vlast svim sredstvima. Prvo im se nudi sva vrsta saradnje (otud i ponuda Tijaniću da preuzme vođenje WAZ-a u Srbiji, jer je koruptivni Hombah već odavno bio u Subotićevom „džepu”), a onda, pošto saradnje nema, počinje se ucjenama i prijetnjama. Zato se koristi Vojin Lazarević, beogradski poslovni čovjek, navodno blizak Koštunici. Lično sam vidio, na jednoj poslovnoj večeri u Austriji 5. aprila 2007. godine, uz prisustvo više svjedoka kojima je to pokazano, na displeju Lazarevićevog telefona prijetnju ubistvom njemu, Jociću i Nikitoviću ukoliko srpsko sudstvo ne odustane od akcije „Mreža” upućenu od samog Subotića. (Ovdje valja napomenuti da se nikada u svom životu nisam video, niti sreo, niti čuo sa gospodom Koštunicom, Jocićem i Nikitovićem. Gospodina Radeta Bulatovića znam iz studentskih dana i sada je tačno 28 godina da se on i ja nismo čuli, sreli i vidjeli. Gospodina Tijanića poznajem dobro, bio mi je glavni urednik u listu „Intervju”, poslednji put sam ga vidio u Crnoj Gori ljeta 1997. I nikada kasnije.) Nakon Koštunice, Subotić i Đukanović nastavljaju pritiske prema DS i Borisu Tadiću. Već sam rekao, javna je tajna, gospodin Tadić, izgleda, nema namjeru da vraća „kredite” koje su od Kartela uzeli Beba i Čeda. To sada Kartel čini nervoznim, jer bi moguća blokada imovine i računa Caneta Subotića u inostranstvu, te moguća presuda u sudskom predmetu „Mreža” doveli do raspleta srpsko-crnogorske kriminalne sage u poslednjih 15 godina. Zato, i samo zato, napušta se finansiranje manjih, sada već marginalizovanih igrača na političkoj sceni Srbije i kreće se na finansiranje u prvi mah Nikolićevog SRS, a kada im to nije uspjelo, Canetovim novcem i Nikolićevom političkom staturom formira se nova partija SNS, koja treba uz pomoć „naklonjenih medija”, te novoosnovanih („Pravda”) uzeti vlast u Srbiji. To je bila jedina, ponavljam jedina tačka dnevnog reda na sastanku Subotić/Đukanović - Nikolić/Vučić (prisustvovao Milomir Marić) u hotelu „Ric” u Parizu, u oktobru 2007, i na sastancima u Ženevi i Moskvi koji su kasnije uslijedili.

c) Fizičkoj likvidaciji svih potencijalnih protivnika uz angažman tog trenutka najjačeg „šefa podzemlja” u Beogradu, ko god to bio, i logistiku crnogorske Udbe. Po priznanju samog Mila Đukanovića kazanog meni u više navrata: kada se pojavila mogućnost da Radovan Stojičić Badža preuzme „bezbjednosni sistem” Srbije, a time i onaj dio u ovom lukrativnom poslu, uzeta je, mogu slobodno reći, „nevinost” jednom do tada finom momku koji je odrastao u nikšićkom predgrađu i u Podgorici, a sazrio po Centralnim komitetima - sinu časnih i poštenih roditelja Radovana i Stane - Milu Đukanoviću.

Hteo sam da pomognem Milu

Tog trenutka „pukla je pogibija” i Đukanoviću i projektu demokratije u Crnoj Gori. Sam će se Đukanović sjetiti kako mi je novembra 1999. na rođendanu njegovog sina Blaža u salonu hotela „Crna Gora” upravo sam, nadugo i naširoko, lamentirao nad „zlom sudbinom” koja ga je spojila sa Stanišićem i Subotićem. (Bog mi je svjedok, sve sam uradio da ga izvučem iz tog „smrtnog zagrljaja”. Kao što se vidi, nisam uspio!) Kako je Raspopovićeva „ekipa” sastavljena od paramilitarnih struktura tadašnje crnogorske Udbe „završila” za račun Stanišića i Subotića ovo ubistvo, a Đukanović sve odobrio i naložio - povratka više nije bilo!

Tako su Stanišić, Subotić i Đukanović postali braća „po krvi” i to „ljigavo bratstvo” (termin Milana Kundere) niko do danas nije, niti smije da napusti. Novi slučajevi su tu vezu samo jačali: u avgustu 1998. na rođendanu kćerke Canetovog „poslušnika” u Crnoj Gori, a Đukanovićevog prijatelja Željka Mihailovića, pomalo alkoholiziran, pred više gostiju među kojima sam bio i ja, Subotić je govorio, citiram: „Rekao sam Arkanu da Bokana pomete njegov vetar vrlo brzo”. Canetove planove malo su odložili događaji, i smrt njegovog tadašnjeg „supkontraktora” Željka Ražnatovića Arkana: Bokana je u Atini ubio niko drugi nego Baja Sekulić, koristeći lažni švajcarski pasoš, i takozvanu „medenu klopku”, a svu logistiku odradio je sada novi policijski pulen - Goran Žugić. Kako je Beli Raspopović sa svojim „komandosima” bio sklonjen, te nije više učestvovao u dobiti i nije imao naklonost „šefova”, odlučio je likvidirati i Žugića i Sekulića. Uspjelo mu je za Žugića, ali je onda Sekulić bio brži. Javna je tajna u Crnoj Gori, a Crna Gora je mala, vox populi je jak, nezaobilazan, u svakom podgoričkom ili budvanskom kafiću ova se priča zna: isti plaćenik iz Republike Srpske koji je svojevremeno osvetio ranije u jednoj svađi ubijenog Sekulićevog oca, ubio je Belog Raspopovića na glavnom Podgoričkom trgu. Policija Vuka Boškovića i Vukašina Maraša, dotadašnjih Raspopovićevih kolega, omogućila je „Slobodan prolaz” ubici, a za ovu operaciju Subotić je „nagradio” Sekulića sa 25-metarskom jahtom „Sunseeker”. Na odgovor se nije dugo čekalo. Najbolji Raspopovićevi prijatelji, neki i danas zaposleni u DB Crne Gore, a neki pušteni na „odmor u tišini” do sledeće akcije, osvetili su Raspopovića pucajući u džip Baje Sekulića u Budvi. Interesantno, na sve je tri sahrane, i Žugića, i Raspopovića i Sekulića, Milo Đukanović uredno plakao. (Nametati meni bilo kakvu pomisao na učešće u ubistvu Sekulića je zadnje „dno dna” jednog kriminalnog kartela koji je suočen sa istragama koje se vode na više nivoa i u više zemalja svijeta, i nemogućnošću da se fizički dopre do mene lično kako bih bio likvidiran. Moje jedino oružje čitavog mog radnog i životnog vijeka bio je moj IQ, moja edukacija i moje pero. To ponajbolje zna Milo Đukanović koji je moje talente i moje vrijeme i te kako iskoristio za svoj lični probitak i uspjeh.)

Brzopleto spremljen atentat

Na bazi ovih indicija, na bazi dokumentovanih prijetnji pokojnom Ivu Pukaniću i meni, tokom trajanja afere „Nacional”, sklon sam povjerovati da je istim metodom angažovana „ekipa” Joce Amsterdama. Čudno je da je samo devet dana nakon Đukanovićevog svjedočenja u Bariju pokušan prvi atentat na Pukanića, koji je bio očigledno brzopleto spremljen, da mu je u avgustu 2008. ponuđeno „gostovanje” na jahti tajkuna bliskog kartelu koje je Pukanić odbio, jer je dobio signal da bi upravo tom jahtom bio otet i prebačen u Crnu Goru. Čudno je da se u vili „Montenegro” na Svetom Stefanu 23. oktobra prošle godine slavilo do jutarnjih sati, uz šampanjac i „chivas” kada su stigle vijesti da je Pukanić mrtav. Čudan splet indicija, zar ne? Takođe, samo bi nam svima, a pogotovu policijsko-pravosudnim organima Republike Srbije, Subotić mogao reći o čijoj pogibiji on u „diskreciji” priča sa svojih telefona, među svojim prijateljima zadnjih mjeseci? Koga je trebao ubiti Željko Milovanović-Gavra, vraćen, vrlo rizično, iz svog crnogorskog skrovišta na beogradski asfalt, nekoliko mjeseci nakon „odrađenog” posla u Zagrebu? Mislim da odgovor na ovo pitanje ne znam samo ja i, što je najbitinije, dokaze imaju zvanični organi. To je to što „svrbi” gospodina Subotića i gospodina Đukanovića, koji preplašen, prvo na jahti u Francuskoj, a sada u Podgorici ćuti kao sfinga, i pušta u vatru, za sada, samo Subotića.

Telefonski poziv

Takođe koristim ovu priliku da razjasnim moje famozno „ucjenjivanje” Subotića za navodnih milion i šesto hiljada njemačkih maraka. Kao što sam rekao i dokumentovao javnom tužiocu za Antimafijaške istrage u Bariju, gospodinu Đuzepu Šelziju, u mom svjedočenju aprila 2002. godine, odmah nakon prvih pominjanja Subotića u Pukanićevim novinama uslijedile su tihe, indirektne prijetnje prema meni. Nakon mog pisma Đukanoviću, u kojem sam ga obavijestio o tome, uslijedio je dokumentovan telefonski razgovor između Subotića i mene iz koga, za ilustraciju, donosim samo jedan dio.

Subotić: „Slušaj, ovo je pisanje daleko otišlo. Pričao sam sa Šefom (Šef je Milo Đukanović - prim. R.K.), trebali bi se naći u šest očiju, nas tri, i riješiti to između nas jednom za svagda…”

Knežević: „A zašto bi se nalazili u šest očiju? Ja nemam ništa sa tobom, tebe površno znam, Đukanović je bio moj prijatelj, moj kum, saradnik... ja se samo mogu naći sa njim..?”

Subotić: „Kako hoćeš, ali ja sa mojim ljudima mogu biti i opasan, znaš…”

Knežević: „Znam vrlo dobro... ‘Pozabavio’ sam se malo sa tobom... Zaista si opasan...”

Subotić: „Šta si ti, neka istražna agencija... neka policija?”

Knežević: „Nisam, ali bih možda mogao da budem…”

Nakon tog razgovora i mog odbijanja da se nađem sa njim uslijedila je priča o mojoj ucjeni i Subotićeva PRIVATNA krivična prijava za klevetu i ucjenu podnesena Drugom opštinskom sudu u Beogradu. Brže-bolje je policija Vuka Boškovića potvrdila beogradskom sudu da se ja ne odazivam na sudske pozive (iako tada već dvije godine nisam živio u Podgorici već u Londonu i Zagrebu) i za mnom je po automatizmu raspisana potraga suda u Beogradu, nikako i potjernica, jer se, koliko ja poznajem pravo, međunarodna potjernica ne može raspisati po privatnoj tužbi.

Kada sam, putem međunarodne pravne pomoći, u prisustvu mog advokata Rajka Danilovića, saslušan u Zagrebu po ovom predmetu, Drugi opštinski sud u Beogradu je u redovnom postupku odbacio tu tužbu kao neosnovanu. Ucjene i priče o njoj nikada nije ni bilo. Sve ostalo je laž i podvala Stanka Subotića i njegovog medijskog savjetnika Bebe Popovića.

I da se ne ponavljam više: kao što sam već rekao, za sva moguća razjašnjenja stojim na raspolaganju svim institucionalnim subjektima i državnim agencijama za zaštitu zakona koje su zainteresovane u ovom slučaju.

Ratko M. Knežević,

London