Zapadna rusofobija i treći svetski rat

Napokon je jedan predsjednik Vlade Srbije izgovorio, historijski, krajnje apsurdnu rečenicu: „Potreban nam je NATO kao saveznik da zaštiti Srbe na Kosovu.“ Narodski rečeno: „Potrebna nam je lisica da čuva kokoši“, ili „Potreban nam je vuk da čuva jagnjad“.

Pošto mi je majka bila Jevrejka, meni se odmah nametnula misao: „Potrebna nam je SS organizacija i koncentracioni logori da bi se sačuvali Jevreji.“ Sve u svemu, čini se da je, u ovoj luđačkoj reinterpretaciji historije NATO 1999. izvršio agresiju na Srbiju, bombama raznio nekoliko hiljada ljudi, razrušio zemlju, uništio privredu, otkinuo joj 15% teritorije i stvorio drugu albansku državu kako bi sačuvao Srbe na Kosovu! Ovo ni Orvel ne bi smislio!

Ali ostavimo se moraliziranja. Jasno je da onaj ko je takvu apsurdnu rečenicu izgovorio da nije imao izbora, da je bio prisiljen da upravo to kaže! I to ne (jedino) zbog faktičkog prepuštanja Kosmeta neprijatelju. Ulog je mnogo veći. Zapad testira Putinovu odlučnost i priprema ograničeni (?) treći svjetski rat u Siriji, okupljajući jasno deklarirane saveznike na svim dijelovima planete.

Izraz "treći svjetski rat", koji kao da potječe iz nekog petparačkog tabloida, stravična je i realna mogućnost i rezultat je zapadne smrtonosne geopolitike koja se u ovom času sprovodi na planetarnom nivou. Već šezdesetih godina prošlog stoljeća, treći svjetski rat zamalo je bio započeo i nije se desio samo zahvaljujući mudrosti bivšeg sovjetskog čelnika Hruščova, koji je odustao od instaliranja raketnog sistema na Kubi, mada su u Turskoj, na granici sa SSSR, bile instalirane rakete sličnog tipa. Nakon toga, u dva navrata, rat dvaju blokova izbjegnut je za dlaku kada su američki računari povezani sa radarima zamijenili jata ptica sa ruskim raketama.

Nakon što se Rusija povukla u toku kubanske krize, Zapad, sa SAD na čelu, priglupo je to shvatio kao svoju pobjedu i za čitavo vrijeme Hladnog rata nastavio je zveckati oružjem, smatrajući da se Rusija (s pravom) boji nuklearne konfrontacije, gdje ne bi bilo pobjednika i gdje bi čovječanstvo bilo uništeno.

Smrtonosna prepotencija Zapada posebno je narasla u doba raspada socijalističkog bloka kojeg je izazvao zasigurno najnesposobniji političar u svjetskoj historiji: Gorbačov. U tim trenucima, Buš – otac, tadašnji predsjednik SAD, pobjedonosno je najavio „novi svjetski, američki, poredak“, koji mediokriteti i plaćenici Zapada, u pozitivnom smislu, nazivaju „globalizacijom“.

Misleći da vladaju svijetom i da im niko ništa ne može, Amerikanci su uništili međunarodno pravo svojom samovoljom i bahatošću, sijući teror po svijetu vojnim, političkim i ekonomskim intervencijama. Pri tom su imali tri prioritetna cilja: staviti pod kontrolu najvažnije energetske i mineralne resurse planete, dominirati glavnim geostrateškim područjima i nuklearno opkoliti Rusiju, implantirajući se u njenim susjednim državama.

U svojim akcijama, najviše su, posebno preko „arapskog proljeća“  uništavali muslimane na Bliskom i Srednjem istoku, imajući za obrazac Hantingtonovu teoriju o sukobu kršćanske i islamske civilizacije. Međutim, „da se Vlasi ne dosjete“, oni su uništavanje i okupaciju islamskih država „kompenzirali“ podrškom muslimanskim entitetima na Balkanu: u Srbiji, BiH, Makedoniji i CG.

Krajnje makijavelistički, SAD su prije nekoliko godina natjerale neke istočnoevropske zemlje, posebno Poljsku i Češku, da prihvate instaliranje američkog nuklearnog potencijala, koji je eufemistički nazvan „antibalističkim štitom“ i službeno se sastoji od radarskih sistema i raketa za presretanje neprijateljskih projektila, a (tajno) uključuje dodatni nuklearni arsenal, što je ravno stavljanju noža pod grlo Rusiji.

Američka priča o tome da taj „antiraketni štit“ služi kao prevencija protiv prijetnji koje dolaze iz Sjeverne Koreje, smiješna je. Ta zemlja ne posjeduje ni vrijedno pažnje nuklearno naoružanje, ni adekvatan logistički sistem, ni ikakvu dalekometnu raketnu tehnologiju koja bi iole bila ravna zapadnoj. A i kad bi je i imala, eventualne fantomske rakete morale bi preletjeti Rusiju da bi stigle do Zapadne Europe, pa onda do Amerike. Ta je konstrukcija minhauzenska i apsurdna u toj mjeri, da liči na osobu koja lijevom rukom češe desno uho!

Ali, ovoga puta na čelu Rusije nisu ni priglupi Gorbačov, ni alkoholičar Jeljcin, već jedan od najvećih ruskih državnika svih vremena, Putin. On je, kao i predsjednik Kenedi šezdesetih, koji je povodom kubanske krize natjerao SSSR da ustukne, rekao Zapadu: „Dosta“, a upozorio je u više navrata Poljsku, Češku i ostale, da se od sada nalaze na nišanu ruskih raketa.

Zajedno sa ovim, a vidjevši situaciju u Iranu koji je na putu da proizvede nuklearno oružje i spreman je da se bori na ruskoj strani, situaciju u Ukrajini u kojoj se vodi građanski rat, migrantsku krizu svjetskih razmjera, intervenciju, na poziv sirijske vlade, ruskih vojnih snaga koje se bore protiv 'Islamske države', a gdje već nelegalno djeluju SAD, oružani sukobi u spomenutim neuralgičnim točkama prijete da se pretvorite u nuklearni rat Zapada i Rusije.

Neposredni ratni scenarij je slijedeći. Vojne snage Turske i Saudijske Arabije nelegalno interveniraju u Siriji. Rusija, kao saveznica te zemlje se ovoj intervenciji suprotstavlja zajedno sa Iranom i u suradnji sa Kinom. NATO intervenira u korist Turske, i tako dalje.

U stvari, nadajmo se da neće biti onog „ i tako dalje“. Nadajmo se, također, da će razum prevladati i da se ovaj konflikt uopće neće odigrati. A ako se on desi, da će se, ma koliko je tragično kazati tako nešto, ograničiti samo na Siriju. Dalje od toga ni ne valja razmišljati, jer niti će više biti ljudi na Zemlji, niti, konsekventno tome, ikakvih razmišljanja!

Sve u svemu, čak i u najboljoj varijanti, Srbija je ovim svrstavanjem uz NATO, nepopravljivo krenula putem duhovnog uništenja (uništenja pravoslavlja koje će se utopiti u zapadni papinski ekumenizam), kao i putem moralne i teritorijalne dezintegracije. Sve u svemu, krenula je putem „humanog“ uništenja svekolikog srpstva.