Vučićeva tvrdnja da je „proglašenje okupacije KiM priznanje da je to teritorija druge države“ je ne samo pravno neutemeljena, već i pokvarena

Reći, kao što u večernjim satima u petak 13. septembra 2024. godine učini Aleksandar Vučić, da odluka da se proglasi okupacija dijela teritorije svoje države znači da time taj dio navodno priznajemo kao teritoriju druge države, je ne samo pravno neutemeljeno, contradictio in adjecto, pravna ludost, već je i pokvareno, neljudski. Istina, Vučić se, rekavši da: "Nismo doneli odluku o proglašenju okupacije Kosova i Metohije", odmah ogradio, navevši da je tako odlučeno "jer su pravni eksperti bili protiv toga".

Međutim, ne reče Vučić javnosti imena tih eksperata pa je veoma upitno da li je to istinski razlog.

Kako god, ova Vučićeva tvrdnja je još jedan u nizu dokaza jadnog, tačnije rečeno bolesnog stanja kako Srbije tako i vaskolikog srpstva.

Naime, bilo da zaista među Srbima postoje pravni eksperti spremni da brane Vučićevu tvrdnju s početka ovog teksta zato što zaista misle da je ona pravno i zdravorazumski utemeljena, ili pak to čine zato što tako misli vođa, a oni u svemu, pa i u onome u čemu su eksperti, misle vođinom a ne svojom glavom, i jedna i druga od tih mogućnosti dokazuju koliko smo mi Srbi, naša inteligencija, a sa njom i kritična masa naroda, pali. I to ne samo pravno nego i duhovno i karakterno.

Sada će narod, kao i u svemu drugom do sada, da prihvati i ovu vođinu priču, iako je stvarnost sasvim drugačija.

Bombardovanje SR Jugoslavije 1999. godine od strane NATO-a bilo je flagrantni vid agresije i rata koji je ta vojna alijansa vodila protiv Jugoslavije, što se završilo okupacijom Kosmeta kao dijela teritorije Republike Srbije

Naime, bombardovanje SR Jugoslavije 1999. godine od strane NATO-a bilo je flagrantni vid agresije i rata koji je ta vojna alijansa vodila protiv Jugoslavije, što se završilo okupacijom Kosmeta kao dijela teritorije Republike Srbije. Dakle, radilo se i radi se o ratnoj okupaciji, čiji ratni karakter samo pojačava činjenica da je NATO sve to učinio bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN.

Takva okupacija u međunarodnom pravu predstavlja faktičko, a nikako pravno stanje. Momentom takve okupacije, kako se ističe u međunarodno-pravnoj nauci, "okupaciona teritorija ne postaje sastavni deo teritorije okupatora, okupator ne stiče suverenitet nad okupiranom teritorijom, već samo vrši vremenski ograničenu vlast". Još za vrijeme Prvog svjetskog rata savezničke sile (sile Antante) su 18. novembra 1916. godine izdale Deklaraciju u kojoj su izjavile da je "Opšte i prihvaćeno načelo savremenog međunarodnog prava da ratna okupacija koja proizlazi iz ratnih operacija, zbog svog neizvjesnog i de facto karaktera zaposjedanja ne znači prenos suvereniteta nad okupiranom teritorijom i, dosljedno tome, ne uključuje pravo raspolaganja tom teritorijom i u korist ma koga".

Priština nakon NATO bombardovanja 1999. godine

U tom pogledu ništa se do danas, suštinski gledano, nije promijenilo u međunarodnom pravu, jer ono nije odstupilo od svega citiranog.

Zbog svega toga je ratna okupacija samo jedno faktičko stanje, usljed čega međunarodno pravo ne spori narodu i državi čija teritorija je okupirana pravo da se digne na ustanak i da oružanim putem protjera okupatora sa svoje teritorije, pod uslovima propisanim u članu 42. Haške konvencije o zakonima i običajima suvozemnog rata, od 1907. godine.

Onaj koji progakašava okupaciju time potvrđuje da je to i dalje njegova teritorija. Stoga ne samo po pravu nego i po prirodi stvari, zdravoj logici, odnosno pameti, to nikako ne može značiti da se tim činom priznaje da je ono što je okupirano postala teritorija okupatora

Taj član kaže, i odgovara stvarnom stanju stvari na Kosovu i Metohiji: "Teritorija se smatra okupiranom kad je stvarno potčinjena vlasti neprijateljske vojske. Okupacija se prostire samo na teritorije gdje je ta vlast uspostavljena i u stanju je da se održava".

Prema tome, tvrdnja Aleksandra Vučića s početka ovog teksta i eksperata na koje se poziva nema uporište u međunarodnom pravu.

Stoga proglašenje okupacije može, osim tog čina, čina proglašenja, značiti u isto vrijeme ne ono što iznosi Vučić, već samo još nešto sasvim drugo, a to je da onaj koji to čini time potvrđuje da je to i dalje njegova teritorija. Zato ne samo po pravu nego i po prirodi stvari, zdravoj logici, odnosno pameti, to nikako ne može značiti da se tim činom priznaje da je ono što je okupirano postala teritorija okupatora.

(Autor je profesor ustavnog prava)

(NSPM)