Psihologija kriminala

Evo već petnaestak godina razni oponenti gospodina Đukanovića, kako u samoj Crnoj Gori tako i izvan nje, istrajavaju u političkoj, medijskoj, etičkoj pa i u svakoj drugoj borbi, u legitimnom pokušaju njegove političke diskreditacije. Uporno, ali sa uporištem u zdravoj logici i humanizmu, uglavnom se fokusiraju na samo jedan društveno problematični i kompromitujući argument, pretpostavljajući da je on, sam po sebi, više nego dovoljan za politički slom i smjenu đukanovićevskog principa vladanja.

Jasno je, naravno, da se radi o kriminalu koji je, sada već nesumnjivo, postao „osmi putnik“ i dekadentna kob crnogorskog modernog društva u svim svojim različitim metamorfoznim oblicima tipa: šverca, špekulativnog kapitala, sumnjive privatizacije...pa sve do eksplicitnih i najbrutalnijih metastazirajućih oblika tog nadirućeg zla predatorske prirode, koje je nekako spontano i simbioski sraslo sa političkom i poslovnom pseudoelitom koju reprezentuje i suvereno predvodi gospodin Đukanović.

Međutim, što češće politički protivnici gospodina Đukanovića kritički ukazuju na više nego očigledno i tragično jedinstvo vrha vlasti i organizovanog kriminala, to je popularnost našeg premijera i njegovih sve veća i snažnija!

Da li ćemo nekoga uzdići i glorifikovati ili ga moralno diskreditovati, ako ga neoborivim dokazima povežemo sa kriminalom, u Crnoj Gori nije nimalo lako pitanje. Ipak, svi izborni rezultati nam daju jasan odgovor na ovo čudno pitanje. O čemu se ovdje radi? Otkud ova neshvatljiva kontradikcija i zbunjujuća antilogika?

Da li su se Đukanovićevi protivnici ikada zapitali kakvo vrednosno i lokalno-semantičko značenje riječ „kriminal“ ili „kriminalac“ ima u Crnoj Gori? Kakvu percepciju, doživljaj i asocijaciju pokreće riječ „mafijaš“ kod dobrog dijela građana Crne Gore? Čini mi se da se ta kolokvijalna kvalifikacija, jeziva i ponižavajuća za civilizovani svijet, kod nas izuzetno cijeni i respektuje uz nezaobilazna opravdanja u stilu: “drzak“, “čvrst“, “bezobrazan“, “moćan“, “basta mu’’, “snašao se“, “takav nam treba“... što sve čini prepoznatljivu strukturu najčešćih rečenica kod Crnogoraca kada opisuju svog neprikosnovenog gurua. Kao da se radi o nekom sicilijanskom ili korzikanskom „bosu“ (pa čak i oni posjeduju više mimikrijske suptilnosti) a ne o Predsjedniku Vlade.

Sva hipokrizija i izopačenost naše zabludjele kolektivne svijesti možda se najjasnije ogleda u omalovažavanju i posprdavanju sa apsolutnim i univerzalnim vrijednostima, koje onoga koji krade imenuju lopovom, onoga koji laže, lažovom... Na primjer, neko ko je pošten, tih, pomirljiv, tolerantan, trpeljiv, neko ko nije sposoban (čitaj voljan) da partijskom konkurentu „skine glavu“, samim tim je i naivni gubitnik! Kakvo moralno posrnuće!

Jedna drevna arapska mudrost iz predislamskog perioda kaže „Sve treba da ima mjeru, čak i ljepota preko mijere više nije lijepa“. Tako je i sa moralisanjem. Ne smijemo ga idealizovati, posebno ako smo na tragu kultnog njemačkog sociologa Maksa Vebera, koji nas upozorava da „politika podrazumjeva i igru sa demonskim silama“. Ali igra sa demonima kriminala, koja je nekad neizbježna, ne smije da postane nit vodilja, konstanta jednog društva, što se nažalost u Crnoj Gori dešava.To je veliki i katastrofalan poraz, ali „poraz ostaje izazov za slobodne duhove: jer onoliko smo slobodni u duhu koliko smo spremni da se egzistencijalno približimo porazu, da ga presretnemo na putu na kojem on već odavno korača ka nama“.