Komentar dana | |||
Kirgizija i sudbina "obojenih revolucija" |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 13. april 2010. | |
„Revolucija lala“ je istovremeno najupečatljivija i najneuglednija od „obojenih revolucija“. U njen uspeh se sumnjalo od samog početka, pa je medijska i logistička podrška sa zapada bila neuporedivo blaža i suzdržanija od naširoko razvikanih i slavljenih „revolucija“ u Ukrajini i Gruziji (ili Srbiji). Revolucija u Biškeku kao da je predstavljala daleki eho događaja u Gruziji i Ukrajini, gde je samo narodna euforija i nezadovoljstvo bilo dovoljno da izdejstvuje promene, dok su zapadni mediji iz tih događaja prosto pokušali da izvuku neki ideološki ili propagandni „poen“. Istovremeno, „pravo lice“ ovih revolucija, uspešno prikrivano nacionalnim zaoštravanjem u Ukrajini, odnosno političkim represalijama i ratom u Gruziji, nigde se nije tako jasno pokazalo kao u Kirgiziji. „Tranzicija“ se pokazala kao najobičnije razgrabljivanje prirodnih i privrednih resursa među ljudima koji predstavljaju rodbinu i prijatelje predsednika Bakijeva, „demokratija“ kao beskonačno izigravanje ustavnog i pravnog poretka kako bi se ljudima na vlasti obezbedilo još više vlasti, a „reforme“ kao prazna priča, što za narod, što za „strane partnere“ sa kojima se potpisuju „povoljni ugovori“ od kojih novac uglavnom ide u džepove saradnika vlasti, tj. predsednika lično. Zakonske manipulacije, falsifikovanje političkih procesa, instrumentalizacija parlamenta, gomilanje ličnog autoriteta pojedinačnih političara, nasilje nad građanima, kriminalizacija društva, sve veći značaj vanpolitičkih pojmova kao što su „srodstvo“, „kumstvo“ i „prijateljstvo“, osnivanje novih partija radi uzurpacije vlasti, sve su to događaji koji su itekako poznati i u Srbiji. Još jedna poražavajuća sličnost leži u tome što je vlada Kurmanbeka Bakijeva skoro celi svoj mandat obeležila upravo onom vrstom lažnog pragmatizma, neiskrene „otvorenosti prema svima“ i trulih političkih kompromisa, u koje se vlast u Srbiji otvoreno upustila nakon prvih udara finansijske krize. Da ne govorimo o neprijatnoj paraleli između dvoraca, čardaka i utvrđenja kojima novokomponovana „elita“ podjednako pretrpava luksuzne kvartove Beograda i Biškeka, a koji su pali kao prve žrtve sedmoaprilskih nemira.
Najbahatija „obojena revolucija“ ostavila je za sobom opustošenu kasu države, prestonicu u plamenu i potencijalni građanski rat između severa i juga zemlje. Prirodno se postavlja pitanje – ko je sledeći? Možda baš zato domaći i svetski mediji nisu naročito skloni da događajima u Kirgiziji posvete pažnju koju zaslužuju. |