Srbi i Hrvati: Uvijek smo se voljeli i poštivali, ali ipak više mrzili

Naš odnos prema Hrvatima je uvijek ispunjavao javni prostor u nedostatku političkih dešavanja regiona. Što je najgore, uvijek jedni postanu jaki primitivci i upecaju se na prvu, a drugi likuju i slave pogrešan potez koji je povukla ona prva strana.

Doduše, apsurdno je govoriti da su Srbi na komšijama odnosno „braći Hrvatima“ nekada poentirali jer i da jesu, vremenom ili kroz istoriju Hrvati su svoje pozicije ili vraćali ili napredovali kroz otvorenu podršku Zapada. Međunarodni hrvatski lobij je toliko jak i upečatljiv da mu cijeli Balkan na tome može zavidjeti. Moderna pozicija Hrvata i Hrvatske bazira se na ekstremnom nacionalizmu koji se ispoljava na „domovinskom ratu“ koji je označio Srbe kao agresore, a tamošnje srpsko stanovništvo u ondašnjoj RSK kao separatiste i rušiocima ustavnog poretka Nezavisne Države Hrvatske. To je ujedno i razlog da se prema Srbima uvijek osjeća trajna netrpeljivost i nakon 16 godina od završetka rata.

Apostrofiram na državni vrh Hrvatske kojeg je međunarodni krivični sud u Hagu optužio za udruženi zločinački poduhvat kao i njihov glavni projekat „Oluja“ koja je etnički očistila Hrvatsku od srpske manjine. Tuđman, Šušak, Bobetko, Gotovina, Markač... individualna krivica je u ovom slučaju nebitna jer se cijela stvar svodi na to da je jedna međunarodna institucija rekla svoj stav u vezi pogroma 250.000 Srba i stvaranju međunarodno priznate države u svijetu. Problemi srpskih povratnika u Hrvatsku su jako izraženi kroz povrat svoje imovine ali i izgubljenih stanarskih prava koju im je država Hrvatska prisilno oduzela. Ove tzv. inicijative iz Srbije koje dolaze radi popisivanja prognanih i onih koji žele da se vrate na svoja ognjišta, nije ništa drugo do politika Hrvatske kako bi vidjela i razvila strategiju prema Srbima u narednom periodu. To je razvoj strategije čija bi se politika naslanjala na proces indoktrinacije manjine.

Nezaobilazno je napomenuti jako burno reagovanje hrvatskog društva na presude hrvatskim generalima u Hagu kada su se ponovo uzburkali duhovi prošlosti i standardno prateća pojava nacionalizma. Pored svakolikih parola, išlo se do toga da se jedan „branitelj“ iskasapio po licu zbog ovakve odluke... Svi imaju nešto sveto, ali to sveto nikako ne može biti general koji je osuđen, a povrh svega koji nije bio u stanju da spriječi ratne zločine i dalje maltretiranje civila. Ovo se odnosi na sve generale koji su svojim individualnim propustima odgovorni za različite oblike kršenja običaja ratovanja. Stjepan Mesić koji je izjavio „da je presuda Gotovini i Markaču ustvari presuda Tuđmanu, Šušku i ostalim operaterima zločinačkog poduhvata“ je razljutila hrvatsku javnost, a Mesić postao meta ekstremne desnice. Ostao sam u čudu kada je Mesićeva bila zadnja izjava u kontekstu smirivanja hajke i havarije poslije presude hrvatskim generalima. Možda zato što sam to od njega najmanje očekivao...

Svijest naroda je vrlo teško promjeniti ako ne postoji moralni osnov da se neke stvari promjene. Tako i u vezi Gojka Šuška kome hrvatski estabilišment želi da organizuje trčanje maratona od Širokog Brijega do Zagreba, valjda zbog zasluga iz rata. Zamislite samo kakve bi tek reakcije bile kada bi neka srpska organizacija odlučila da napravi maraton za nekog srpskog generala... pa kiptala bi cijela međunarodna zajednica, a pritisci za „otkazivanjem svečanosti“ bi bile svakodnevne. Zato treba shvatiti da ne živimo u vremenu mitova i hrabrih vitezova nego u vremenu u kome međunarodni lobij ima važnu i presudnu ulogu za popravljanje ili formiranje imidža države i nacije. Kod nas Srba takav lobij je nužan, ali naše političke vođe kao da toga nisu svjesne.

No te naše političke vođe iz Beograda su spremne da idu tako daleko da hapse jednog Božidara Vučurevića koji nije imao nadležnost da komanduje vojskom, a kao odgovoran je za granatiranje Dubrovnika, dok s druge strane odustaju od gonjenja Purde kao i od Jovana Divjaka. Što se bar ne provede istraga ? Čega se srpsko Tužilaštvo boji i plaši ? Reakcije Zagreba i Sarajeva?! Smiješno i žalosno, ali povrh svega sasvim jasan odnos demokratske vlasti Borisa Tadića i njegovih satelita koji su za status kandidata u EU spremni svašta da urade, pa i da na taj način pravdu učine komičnom da komičnija ne može biti. No kakve prisne odnose Tadić ima sa Josipovićem sasvim je evidentno da nikakvi skupovi SDS-a u Trebinju niti SRS u Srbiji ne pomažu da izraze volju naroda koji kaže da Vučurević nije ratni zločinac. Kao što su mnogi rekli, pa i ja ću, ovakva Srbija Republici Srpskoj nije majka već maćeha i ovakva Srbija nije iskren partner Republici Srpskoj. Srbija kao najznačajniji regionalni faktor mora da ima čvrste stavove po mnogim pitanjima na Balkanu, međutim ona je pion gdje vlast EU smatra za Božjim rajem.

Nedavno održavanje HNS-a u Mostaru umjesto da se kolektivno osudi i odbaci kao antidejtonski čin i raspakivanje onoga što se zove disolucija zemlje, ona se od jednog djela RS prihvata i podržava. Zbog čega takva politika? Da li opet želimo nejedinstvo i da nas ono košta kao što nas je koštalo tokom Drugog svijetskog rata ali i ovog zadnjeg ? Želimo li da RS teritorijalno bude dovedena u pitanje? Nije nju problem dovesti u pitanje za one druge dvije strane, ali je problem u tome što je naši političari, svojim sopstvenim postupcima dovode ili je žele dovesti u pitanje. Nedopustivo je takvo ponašanje, jer mi po tim stvarima i pitanjima moramo da nastupamo zajedno i organizovano, a ne kao nekakve „političke stranke“. Krupna je to stvar za jednu političku stranku ali i za jednu ideologiju.

Još uvijek neki imaju animozitet prema Reublici Srpskoj, nije ni to problem ako je opravdano. Ali šta ćemo sa jednom krupnom izjavom Ljube Rojsa koji otvoreno kaže šta misli o Republici Srpskoj i Banja Luci? Vidim da ta izjava i nije nešto zainteresovala Republiku Srpsku, a posebno ne Srbiju, tako da „povijesno“ ili ćemo se organizovati i stvoriti svoje nacionalne prioritete i ciljeve ili ćemo zarad pojedinačnih interesa različitih političkih faktora biti na velikom i jakom udaru onih koji nas ovdje ne žele.