Izvinjenja i pomirenja, ili ko kome stvarno duguje

(Press)

Da izvinjenja ne završavaju neminovno u pomirenjima, nego postaju povod zaoštravanja već postojećih sukoba, pokazalo je obilježavanje dvadesete i sedamdesete godišnjica značajnih datuma u istoriji naroda na Zapadnom Balkanu. Usljed brojnih lokalnih i međunarodnih političkih manipulacija, Srebrenica je poslužila kao detonator.

Premijer Srbije kamenovan je od Bošnjaka u Potočarima. Na hrvatskoj proslavi "Oluje" nije se čulo izvinjenje Srbima prognanim iz zavičaja. U Prebilovcima nije bilo nikog od pozvanih hrvatskih i bošnjačkih zvaničnika. Dan kasnije hrvatski premijer je odbio predlog beogradskog kolege da se utvrdi datum zajedničke žalosti zbog svih žrtava.  “Ne ide nam nekako sa izvinjenjima i pomirenjima”, rekao je lider Srpske u Prebilovcima, iako je podržao ili nije osporavao mirovne inicijative premijera u matici.      

A zašto nam ne ide ? Prema jedinstvenoj stručnoj ocjeni mirovnjaka i mirologa, nema izvinjenje i pomirenja ako se akteri ne vrate na početak priče. Kao što nema ratnih zločina bez rata, tako nema ni rata bez prethodnih političkog sukoba. U konkretnom BiH slučaju, neposredan uzrok građanskog rata, pa i zločina leži u muslimansko-hrvatskom negiranju suverenosti i ravnopravnosti srpskog naroda po vitalnom nacionalnom pitanju budućeg statusa BiH. Dakle, izvinjavanje bi moralo da prati uzročno-posljedični lanac i počne sa druge strane zbog ponižavanja Srpskog naroda prvih 90-ih. 

Prema savremenim studijama mira, ne bi, takođe, smijela da se zanemari ni dalja prošlost fašističke NDH, u čijem programu za “konačno rješenje srpskog pitanja” je do `43. aktivno ili pasivno participirala većina muslimana. Pa čak ni daleko dalja prošlost osmanskog uništenja hrišćanske Kraljevine Bosne, vjekovne okupacije zemlje i konverzija dijela hrišćana na vjeru okupatora zbog ekonomskih i političkih privilegija.

To je, prema stručnjacima, najteži dio puta do pomirenja, a da je tako, svjedoči činjenica da su se istoričari uprkos bratstvu-jedinstvu i zajedništvu i u socijalističkoj BiH sporili da li je osmanski period bio okupacija ili samo “turska uprava”.

Zatim, mirotvorci i mirolozi kažu da je, ma koliko to bilo teško, neophodno egzaktno utvrditi činjenice i “istinom doći do pomirenja”. Komunistička vlast je od 1945. u ime pomirenja i zajedničke budućnosti mnogo toga gurala pod tepih, proizvodila vještačke simetrije u nacionalnim žrtvama i zaslugama i glorifikovala primjere međunacionalne solidarnosti. Aktuelne demokratske vlasti čine suprotno. Primjer mladića Srđana Aleksića iz Trebinja, koji je ubijen od nacionalno svojih jer je zaštitio svoga druga Muslimana, dostojno je zabilježen kao jedinstven, iako sigurno nije bio jedini.

Dalje, struka kaže da posrednici ne mogu da budu istorijske ili savremene velike sile, opterećene vlastitim kolonizatorskim i neokolonizatorskim hipotetakama za koje se ni same nikom nisu izvinile. Pogotovo ako su još involvirane u lokalne sukobe, kao Holanđani koji za dežurstva u demilitarizovanoj zoni nit su sprečili kaznene ekpedicije Nasera Orića po okolnim srpskim selima, nit su zaštitili muslimane u enklavi.

Pa onda, često se ističe Vili Brant, iako je tek izuzetak koji potvrđuje suprotno pravilo, a takvih kao on u BiH bi trebalo čak trojica. Političari generalno, sem izuzetni, u odredjenom periodu i posthumno, ne uživaju za života dugo i stabilno povjerenje naroda. Pripisuju im se demagogija, nedosljednost i neiskrenost čak i kada se radi o izvinjenjima, pa nisu najbolji promotori pomirenja i mnogo je bolje da to ide odozdo. Majke Srebrenice sa majkama Bratunca koje su, takođe, vrlo brojne i majkama Vozuće koje u medijima i danas gledaju odrubljene glave svojih sinova, sigurno bi se najbolje razumjele.

Napokon, u studijama mira uvijek se ističe da izvinjenja ne vode pomirenju ako ne dolaze iznutra, spontano i postepeno nego su pod spoljnim pritiskom i spoljnim razlogom. Brisel pritišće Srbiju na izvinjenje Hrvatima i Bošnjacima jer je normalizacija odnosa sa susjedima proglašena za uslov napredovanja ka EU. Ali, Hrvatima to ne treba jer su već tamo, a Bošnjaci su uvjereni da su apsolutni pravednici kojima su svi krivi i dužni. Vašington, koji je od Alije “naručio” spektakularnu žrtvu od najmanje pet hiljada Muslimana kako bi animirao javno mnjenje za intervenciju i zato je i blokirao podršku avijacije holandskom bataljonu, hoće srpskim izvinjavanjem da zapečati sva dalja istraživanja o “genocidu u Srebrenici”.   

Najbolje bi bilo da Bošnjaci, Hrvati i Srbi, i prije međusobnog izvinjavanja i mirenja, zajedno temeljito istraže ulogu “međunarodne zajednice” u izbijanju i dugom trajanju rata u BiH. Vjerovatno bi otkrili da se sve događalo po prastarom sistemu “Zavadi pa vladaj”.  Tako bi ne samo saznali cijelu istinu, nego bi se i lakše međusobno izmirili kada bi pravog krivca identifikovali u nekom četvrtom.