Šta je EU donela Hrvatskoj

U vreme letnjih godišnjih odmora 2012. godine hrvatska vlada je objavila da će prodati najveće osiguravajuće društvo "Kroacija osiguranje" i jedinu preostalu banku u državnom vlasništvu "Hrvatsku poštansku banku".[1] Takođe, u septembru 2012. postalo je jasno da hrvatska vlada namerava da proda i Luku Rijeka i deo hrvatskih železnica (kao i da ustupi koncesiju na već izgrađene autoputeve). Nešto ranije, u martu 2012. godine, objavljeno je da je najstarije brodogradilište na istočnom Jadranu ''Kraljevici'', osnovano još 1729. godine, odlukom Vlade Hrvatske otišlo u stečaj (u ovom brodogradilištu je samo od 1946. do 2006. godine izgrađeno preko 200 brodova).[2]

Dakle, manje od godinu dana pre planiranog stupanja u EU (1. jul 2013), ili jedanaest godina nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Hrvatska se suočava sa ozbiljnim ekonomskim problemima koji su je naterali da prodaje (ili da zatvara) preduzeća i finansijske organizacije u državnom vlasništvu.

Ili, na kraju takozvanog evropskog puta Hrvatske, koji je faktički započet još 1999. godine kada je Evropska komisija predložila stvaranje Procesa za stabilizaciju i pridruživanje zemalja jugoistočne Evrope (i nakon što je iste godine usalaglašen Pakt stabilnosti koji važi za isti region), Hrvatska se suočila sa ozbiljnim ekonomskim problemima.

Tačnije, Hrvatska je već 2001. godine potpisala SSP sa EU (sledeće godine je na snagu stupio Privremeni trgovinski sporazum). Godine 2003. Hrvatska je uručila Briselu odgovore na Upitnik EK. Godine 2004. godine dobila je status kandidata za članstvo u EU kao i datum za početak pregovora o članstvu.[3] (Ili, može se tvrditi da je Hrvatska već pre 8 godina dobila ono što je Srbiji danas najvažniji državni i politički cilj).

Takođe, godine 2005. Hrvatska je otpočela pregovore sa EU u vezi sa 35 pravnih oblasti. Istovremeno, započet je proces analitičkog usklađivanja hrvatskih zakona sa pravom EU (ili screening, koji je završen 2006. godine). Konačno, pristupni pregovori između EU i Hrvatske su završeni 2011. godine (poslednje oblasti o kojima su vođeni pregovori su bile 8, 23, 33 i 35, ili tržišna konkurencija , budžetska pitanja, pravosuđe i takozvana ostala pitanja).

Na kraju, godine 2011. Hrvatska je potpisala Ugovor o pristupanju sa EU. Dakle, u roku od oko 10 godina Hrvatska je prešla čitav takozvani EU put. Od pristupanja Paktu za stabilnost, preko potpisivanja SSP-a, do zaključivanja Ugovora o pristupanju sa EU. Međutim, takav napredak u EU integracijama nije pratio i sličan proces u ekonomiji. Naprotiv, brojni ekonomski (ali i drugi) pokazatelji pokazuju da se u tom periodu desilo upravo suprotno.

Na primer,sledeća tabela pokazuje rast siromaštva u Hrvatskoj nakon pristupanja Procesu stabilizacije i priduživanja EU 1999. godine.

Rast siromaštva/ populacija ispod granice siromaštva u Hrvatskoj pre i posle pristupanja Procesu stabilizacije i priduživanja EU;

[4]

Dakle, siromaštvo u Hrvatskoj se nije smanjivalo (u deceniji u kojoj je Hrvatska zabeležila formalan napredak u evropskim integracijama). Naprotiv, što je Hrvatska bila bliže EU, to je sve veći broj stanovnika živeo ispod granice siromaštva.

Takođe, takozvani evropski put je Hrvatskoj doneo i rast spoljnog duga. Posebno je to bilo očigledno nakon potpisivanja SSP-a i primene Prelaznog trgovinskog sporazuma. Tačnije, od 2001. godine kada je Hrvatska potpisala SSP sa EU (EZ) spoljni dug ove države je porastao za nekoliko puta  nastavio je da raste i nakon dobijanja statusa kandidata za članstvo u EU 2004. godine.

Rast spoljnog duga Hrvatske u periodu od potpisivanja SSP do zaključivanja Ugovora o pristupanju sa EU;

Takođe, ukidanje (i smanjivanje) carina u trgovini sa EU nakon potpisivanja SSP-a i primene Prelaznog trgovinskog sporazuma dovelo je do velikog rasta spoljnotrgovinskog deficita u Hrvatskoj.

Rast spoljnotrgovinskog deficita Hrvatske u američkim dolarima od potpisivanja SSP-a do zaključivanja Ugovora o pristupanju sa EU;

Slično tome, u prethodno analiziranom periodu je porastao i budžetski deficit Hrvatske. Ili, sa 400 miliona dolara u 2001. godini, na 3,7 milijardi dolara u 2011. godini. Dakle, nakon potpisivanja SSP-a i dobijanja statusa kandidata za EU (i primene Prelaznog trgovinskog sporazuma) hrvatski budžetski deficit se povećao za nekoliko puta. Sledeća tabela to pokazuje.

Rast budžetskog deficita Hrvatske u američkim dolarima od potpisivanja SSP-a do zaključivanja Ugovora o pristupanju sa EU;

Takođe, 2012. godine je u hrvatskim medijima izneta procena analitičara Hrvatske narodne banke da će nakon ulaska u EU doći do pada carinskih prihoda od oko 70 do 100 miliona evra . Istovremeno, za oko 100 miliona evra će biti manji prihodi od hrvatskog izvoza u zemlje CEFTA. Analitičari HNB procenjuju i da će porasti uvoz poljoprivrednih proizvoda u Hrvatsku u vrednosti od oko 300 miliona evra u 2013. godini (i da će taj rast biti nastavljen i u 2014. godini) .

Takođe, pre očekivanog stupanja u EU Hrvatska se suočava sa još jednim velikim problemom. Evropska komisija traži rasprodaju (ili ukidanje) hrvatskih brodogradilišta pre 1. jula 2013. Tu činjenicu je potvrdila i hrvatski ministar nadležna za evropske integracije Vesna Pusić. Ona je prilikom svoje posete Austriji 2012. godine priznala: "Hrvatska planira u idućih nekoliko mjeseci riješiti problem državnih brodgradilišta kako bi riješila jednu od glavnih prepreka s kojim se suočava uoči pristupanja EU''.[5]

Tačnije, ispunjavanje (očekivano) zahteva EK će dovesti do skoro potpune propasti hrvatskih brodogradilišta. Pored već pomenutog ''Kraljevici'' koje je otišlo u stečaj nakon skoro 300 godina rada, Vlada Hrvatske je 2012. godine odlučila da proda i ''Brodosplit'' (prodaja se vrši pod nadzorom EK, inače radi se o najvećem hrvatskom brodogradilištu), ''Brodotrogir'' , riječki '' 3. maj ''(2.500 zaposlenih), čak i pulski ''Uljanik'' koji je jedini relativno dobro poslovao od hrvatskih brodogradilišta. O kakvom se velikom (ekonomsko /socijalnom) udaru na hrvatsku privredu radi pokazuje činjenica da je 2010. godine u hrvatskim brodogradilištima (i povezanim preduzećima) radilo oko 50.000 zaposlenih.[6]

Takođe, ako hrvatska vlada ne proda brodogradilišta ili ne ispuni na drugi način (stečaj) zahtev EU, tada će do 1. jula 2013. godine sama brodogradilišta morati da vrate 10 milijardi kuna ili oko 1,3 milijarde evra (toliko su prema procenama EK navodno dobila iz budžeta od 2006. godine). Naravno, to je apsurdan i nerealan zahtev ako se zna u kakvom su stanju hrvatska brodogradilišta (upravo zbog ispunjavanja zahteva EK).

Tačnije, rasprodaja (gašenje) hrvatskih brodogradilišta je osnovni uslov za pozitivan izveštaj EK o spremnosti Hrvatske za članstvo u EU. Od tog izveštaja EK zavisi i ratifikacija Ugovora o pristupanju Hrvatske EU.

Preciznije, Britanija i Holandija neće ratifikovati Ugovor o pristupanju Hrvatske EU ako ova država ne ispuni zahteve u vezi sa svojim brodogradilištima.

Ili, evropske zemlje poput Britanije ili Holandije koje su vodeće na kontinentu u brodogradnji, faktički traže da Hrvatska ugasi svoju brodogradnju pre ulaska u EU 1. jula 2013. godine.

Više nego jasno za svakog neutralnog i nepristrasnog posmatrača koji prati širenje EU na istok. Radi se o već viđenom postepenom gašenju potencijalne (i jeftinije) konkurencije. Ili o deindustrijalizaciji koja se sprovodi (u okviru takozvanih pregovora o članstvu) pod nadzorom EK.