Zloupotreba Srebrenice i bošnjačka tapija na Bosnu

U komentaru „Još jedna Srebrenica“, Oslobođenje, 12. juli, DŽevad Hodžić proširuje elaboraciju teze o „ceremonijalnoj brizi o mrtvima“, koju je lucidno izložio Vuk Bačanović u komentaru indikativnog nadnaslova „Komodifikacija genocida“, magazin Dani, 12. juli. Poenta je kako komemoracije o Srebrenici „postaju jedna vrsta morbidnog kiča, zbira suhoparnih i izlizanih fraza koje ne služe nikome osim onome ko ih izgovara i oligarhiji u čijem interesu ih izgovara“. Hodžić podržava ovaj dio Bačanovićevog teksta, uz ogradu o „nedorečenoj (što i ne mora biti loše) poziciji njegovog autora“ , kako obilježavati genocid u Srebrenici, u kontekstu poplave viktimizacijskih ideologija. Na jednom mjestu komentara Hodžić ispisuje, „Dragi Vuče, da ovog puta probamo s obilježavanjem, sa sjećanjem, s pamćenjem“. Doista, koncizna i hvale vrijedna sugestija.

Na naslovnoj strani Oslobođenja, takođe 12. juli, plasiran je naslov „Krik iz doline šehida“! Bez obzira ne sve nedorečenosti oko tumačenja odrednice „šehid“, u  percepciji šire javnosti dominantno značenje termina šehid jeste borac za Islam. Na dosadašnjim komemoracijama u Srebrenici svi tabuti spremni za ukop prekrivani su vjerskim znamenjem – zelenom zastavom. Na ovogodišnjoj komemoraciji i ukopu 409 tabuta, uočena je samo jedna zastava sa ljiljanima, ona pred-Dejtonske BiH, što posebno ukazuje na prozelitizam post mortem, o čemu sam i ranije pisao.

Šleperi sa tabutima iz Visokog nikad ne idu direktno put Srebrenice, već najprije prođu kroz Sarajevo, glavnom ulicom, uz zaustavljanje ispred zgrade Predsjedništva BiH, gdje se organizuje prigodan ispraćaj. Ovog puta uočio sam snimak iz ptičije perspektive, šleperi prekriveni oficijelnom zastavom Dejtonske BiH! U čemu je Kvaka 22? Očito, dati komemoraciji državni značaj i pečat, što je, najblaže rečeno, politički nekorektno. Sjećanje i pamćenje da, ali bez naturanja državnog pokroviteljstva.

Već poodavno Dejtonski mirovni sporazum ima efekat crvene krpe, kako u široj bošnjačkoj javnosti, tako i među bošnjačkim političkim liderima i intelektualcima, koji se utrkuju sa pogrdnim nazivima. Od „luđačke košulje“ (skovao V. Petrič, nekadašnji Visoki predstavnik u BiH), preko „kaveza za Bošnjake“, do „Dejtonske Bastilje“. Ne tvrdim da je Dejtonski mirovni sporazum idealan, ali u datoj socio-kulturnoj i političkoj konstelaciji složene BiH, predstavlja jedini mogući okvir za njen opstanak.

Tu činjenicu, međutim, Bošnjaci ne prihvataju. Njihova već otvorena politička agenda jeste unitarna BiH, gdje bi imali dominantnu poziciju. Tapiju na BiH nastoje izboriti pomoću Srebrenice i viktimizacijskog narativa, što se već u pretežno nebošnjačkom političkom diskursu ispravno formuliše kao srebrenizacija BiH.

Dva dana nakon komemoracije u Srebrenici, majke  i članovi porodica ubijenih Srebreničana ušli su nasilno u hangar u Kravici, pored Srebrenice, gdje je navodno ubijeno oko hiljadu Srebreničana tokom tog tragičnog jula 1995. godine. Položili su cvijeće i proučili fatihu. Po tvrdnjama MUP-a Republike Srpske, hangar, odnosno krug nekadašnje zemljoradničke zadruge u Kravici, danas je privatno vlasništvo, kojeg čuva policija. Ne sporim kako je majkama i članovima porodica stradalih trebalo omogućiti da nesmetano uđu u krug hangara, polože cvijeće i obave fatihu, ali dolazak sa opremom za rezanje žice u cilju nasilnog ulaska, naprosto predstavlja kršenje zakona. Naguravanje sa policijom ekspresno je označila SDA, Opštinski odbor Srebrenica, kao „Nezabilježeno je u historiji čovječanstva da se na jedan ovakav način postupalo prema žrtvama genocida od onih koji su bili učesnici u genocidu ...“!!! Ovo je naprosto gnusna i nečuvena laž! Na snimcima se jasno vide likovi policajaca koji su čuvali hangar, a koji su u vrijeme o kojem je riječ bili dječaci.

„Imamo poziciju da se gestapo RS-a odnosi prema žrtvama upravo kako je to bilo u periodu holokausta „, izjavio je Ćamil Duraković, načelnik opštine Srebrenica, dodajući kako poziva gestapo RS-a da prekine sa prijetnjama privođenja onih koji su nasilno ušli u hangar. Ovakva izjava je paradigma jezika mržnje. Anti-Dejtonska retorika se u pravilu fakturiše Miloradu Dodiku, predsjedniku RS-a, uključujući i aktuelnog Visokog predstavnika Incka, dok se istovremeno uporno ignoriše anti-Dejtonska retorika iz bošnjačke radionice. Ne treba ni isticati kako poređenje institucija RS-a sa gestapom i holokaustom predstavlja uvredu za srpski narod koji je bio, uz Jevreje, Ruse i Poljake, najveća žrtva nacističkog progona.