Život poslije Badintera

Oteto Kosovo jasno pokazuje da je zatvorena još jedna stranica domaće istorije i da se piše njeno novo poglavlje. Srbija i mi sa njom sigurno nikada nećemo priznati tu i takvu samostalnost južne srpske pokrajine. Pri tome ne treba stvarati lažnu dilemu da li je opravdano tražiti samostalnost za Republiku Srpsku kada isto to osporavamo Šiptarima. Tu dileme nema. Republika Srpske konstitutivni je i državotvorni dio BiH koji je pristao na stvaranje BiH kao izraz prestanka sukoba i izgradnje mira. Za razliku od toga Šiptari su nacionalna manjina koja je na dijelu državne teritorije zemlje koja ih je prihvatila kao sopstvene građane proglasila posebnu državu.

Beograd, čak i da hoće, ne može da prihvati komadanje državne teritorije.

Od zemlje do zemlje, kao i do sada, javljaće se glasovi i kritika i pohvala za ono što su Šiptari učinili, ali će se svi složiti u jednom – svojoj sopstvenoj zemlji takvu sudbinu niko ne bi poželio. Jug Balkana zbog toga će i dalje biti rovito političko područje odakle još dugo neće doći neka dobra vijest.

Zamislim, ponekad, kao kolega po profesiji, Roberta Badintera, bivšeg advokata, a jedno vrijeme i francuskog ministra pravosuđa, i pokušam da dokučim kakav je njegov stav o svemu što se desilo poslije 11. septembra 1991. kada je stvorena posebna komisija (po njemu nazvana „Badinterova komisija“) koja je imala zadatak da se izjasni o ustavnom karakteru bivše Jugoslavije i njenih članica – republika.

Bez sumnje je da su tumačenja i stavovi te komisije završili sa Jugoslavijom i natjerali u bjesomučnu i krvavu trku svaki od njenih naroda, da bi se spasli od neizvjesne budućnosti i tražili izlaz u nepreglednom moru sa jedne strane sopstvenih ideologija, a sa druge mogućih tumačenja razvoja krize i njenog raspleta. Izuzev u slučaju da je potpuno svjesno želio svu nesreću koja nas je zadesila od njega pa do danas, mislim da taj čovjek nema ni mira ni sna.

O pravu zato neću govoriti. Svakom je jasno da to što se dešavalo nije imalo nikakve veze niti sa domaćim niti sa međunarodnim pravom. Uostalom, jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i priznanja koja su uslijedila, dokaz su da se samo naivni i nemoćni pozivaju na pravo i pravdu. Možda je u ovom trenutku, kada je u pitanju pravo, bitno istaći samo to da je praktično prestao značaj nalaza i zaključaka „Badinterove komisije“. Priznanjem Kosova od većeg broja evropskih zemalja i SAD koncept nepovredivosti avnojskih granica postao je stvar prošlosti i „Badinterova komisija“ otišla je u nepovrat. Zapravo, sve što će nas čekati u budućnosti traži nova pravila i nove standarde ponašanje.

Posljednjih dvadeset godina tjera nas da naučimo da je za bilo koji narod, u cjelini ili samo jedan njegov odvojeni dio, koji želi da opstane na ovim prostorima od najvećeg značaja da posjeduje što veću ekonomsku moć, što izrasliju političku klasu, što sposobniji javni servis uključujući bezbjednosne službe, što uticajnije medije i što moćnije saveznike među ozbiljnim svjetskim silama. Još kada bi sve to niklo, raslo i stasalo u demokratskim uslovima, a izgleda da nije nužno, postojalo bi savršenstvo.

Zbog toga je sasvim jasno da Republika Srpska ima dva puta do EU, jednako legitimna i legalna uz pretpostavku da su proizvod poštovanja ustava, volje naroda i demokratske procedure.

Očito je da na trnovit i mučan način kroz BiH putujemo do EU. Nakon toliko godina traženja uzaludnih konsenzusa teško je pretpostaviti da će politički partneri iz FBiH ikada pristati da BiH sačinjena od Republike Srpske i drugog entiteta postane dio EU. Zbog toga su pred nama godine u kojima ćemo sve i svakog porukama „Republika Srpska treba da opstane“, „BiH će biti koliko i Republike Srpske“, „Prihvatam BiH, ako ona prihvata Republiku Srpsku“... uvjeravati da Dejton nema alternativu. Nažalost, pokazalo se da od toga ne rastu plodovi zemlje, da se ne otvaraju fabrike i da djeca ne uče bolje... Iako sa Dejtonom na stolu, ipak je ostala ružna navika pravila „Badinterove“ igre po kojima na Balkanu možeš uspjeti samo ako uništiš zamišljenog protivnika. To nas pati i tjera da živimo u zemlji u kojoj političari muslimani-Bošnjaci svakodnevno pritišću i guše Republiku Srpsku i potiskuju Hrvate iz BiH.

Vjerovatno zbog toga mnogi smatraju, a što je bez sumnje izraz volje najvećeg broja građana Republike Srpske i znatnog broja građana drugog entiteta, da je od te patnje bolje mirno razdruživanje entiteta po čehoslovačkom modelu i nakon toga, ako treba i ruku pod ruku, Banjaluka i Sarajevo do ostvarenja evropskih standarda. Tvrdi se da bi u EU tako stigli brže i na kraju svejedno bili zajedno, a zašto ne ostaviti tu mogućnost i reći, možda i više nego zajedno u nekoj čvršćoj i solidarnijoj regionalnoj zajednici nekoliko balkanskih naroda.

(Autor je funkcioner Srpske demokratske stranke RS; tekst je objavljen u banjalučkom nedeljniku «Novi Reporter»)