Strategija samostalnosti

Kritički pisati o Miloradu Dodiku u novinama njemu bliskim, kako se to političkim jezikom kaže, jeste izazovno, ali i nužno, budući da je on prvorazredna politička tema u većem bosanskohercegovačkom entitetu. Tako nešto vam, naravno, neće priznati federalni političari zbog sujete, neznanja ili nečega trećeg. Nećete takvo priznanje naći ni u federalnim političkim medijima koji ga poslovično kritiziraju i nerijetko ga demonizirajućom kritikom na paradoksalan način u srpskoj javnosti diviniziraju. Međutim, takav tretman Dodikovih poteza nije ni na skalama redovnih istraživača javnog mnijenja. Nije baš nikome zgodno reći da je on glavni politički lik, ali i redatelj aktualne bosanskohercegovačke drame, budući da o karakteru te njegove uloge postoje oštra nacionalno podvojena stajališta. 

Dodik je, ipak, najveći predmet interesa tihe ili anonimne bošnjačke javnosti. To je ona javnost koja se ne iskazuje, koja se skriva, koja pažljivo odmjerava i izražava svoje stavove. To je javnost s iskustvom. Javnost običnih ljudi: oni stvari kontaju malo drugačije, više čitaju između redova, odgonetaju znakove, ne vjeruju bukvalizmu riječi i slova. Zadnjih su se decenija takvi naslušali svega, ali i prepatili svašta. Svaki put kada mi obični čovjek u posljednje vrijeme priđe - a to su susreti povodom neke radosti, te dženaze i sahrane - s israzom zabrinutosti na licu poslije pitanja o zdravlju slijedi pitanje o Dodiku. 

Šta on to radi, čemu to vodi, kakvu on Bosnu hoće ili je uopće neće? Nemir, slutnja, da ne kažemo strepnja od mogućeg i nadolazećeg te hladna čvrstina. Time ne tvrdim da običan bošnjački čovjek ne misli ni o čemu osim o Dodiku ili da Dodika percipira samo u negativnom svjetlu, ali je činjenica da njegove poteze obični ljudi shvaćaju ozbiljnije nego domaći i inostrani političari. Dodik i dalje, kao što smo to mnogo ranije u više navrata isticali, posredno ili neposredno određuje politički život u Bosni i Hercegovini i dominantno utiče na uspostavu političke atmosfere. A kakva je to atmosfera, kako i čime je Dodik pravi, nije ovoga puta predmet naše posebne anlize, budući da postoje oštre polarizacije o karakteru njegovih poteza. Izvjesno se može zaključiti da on ima i realizira strategiju samostalnosti Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. Njegovi potezi su svjesno ili nesvjesno pretrpani psihološkim efektima i usmjereni na uspostavu jednog simboličkog okvira, čiji je sadržaj samostalna i jaka Republika Srpska. Naravno, ovo je djelomično bošnjačko čitanje te politike i niko ne očekuje da je njeni protagonisti smatraju pogrešnom, nepotrebnom ili prema drugima neprijateljskom. 
Na stranu i pitanje kakva zbiljski ta politika jeste, jer nas i zanima kakvom je drugi vide te kakve efekte kod njih izaziva. Ostaje činjenica da Dodik na vješt način uvjek iznova i uvjek s nove startne pozicije osvaja zacrtani politički prostor. Njegove izjave se često doimaju fantazmagorijskim - kao ona da će tužiti Holanđane zašto nisu zaštitili srpsko stanovništvo Srebrenice tokom prošlog rata, ili ona o antisrpskom karakteru državne televizije za koju Bošnjaci tvrde da je apsolutno srpska i antibošnjačka, a za koju Hrvati, pretpostavljam, skoro i ne znaju - ali se plasiraju na način da svakog puta pomiču granice tog prepoznatljivog cilja. Sa druge strane, njegovi strategijski potezi su apotekarskom vagom odmjeravani tako da u njima ima dovoljno i Evrope i Bosne, znači i demokratije, i države, i ljudskih i nacionalnih prava. Primjer su vještog održavanja demokratske legitimnosti.

Kako se nositi sa Dodikom, kako mu i čime parirati - često je pitanje na bošnjačkoj strani. Dosadašnja taktika u svim se elementima pokazala lošom, pogrešnom i neučinkovitom. Umjesto ukidanja Republike Srpske - što je bio izborni slogan vodećih bošnjačkih političkih snaga prije samo četiri godine - danas imamo prebacivanje loptice u teren Federacije Bosne i Hercegovine, tako da se, s pravom ili ne, jer to za našu priču opet nije bitno, o tom dijelu države govorilo kao o nefunkcionalnom, remetilačkom faktoru. Međunarodna zajednica je cijelo vrijeme samo statirala, i opet će, te je očekivanje kako će ona za bosanske integraliste odraditi posao samo pusto nadanje za naivne. Iskustva u regionu to potvrđuju. Lahko je stoga reći da strategiju sukoba treba zamijeniti strategija partnerstva i cijeli posao adresirati političarima. Problem i jeste u tome što na njihovoj strani stanje nije zadovoljavajuće. Ono je, nažalost, takvo da princip etnizacije vlasti/teritorija prije političare upućuje na neku vrstu federacije vlasti/teritorija nego na borbu za vladavinu jedinstvenih principa i zakona na cijelom i zajedničkom prostoru države. Anonimna javnost osjeća da je aktualnim političkim strukturama, a opet saobrazno karakteru njihovog nastanka, milija nacionalno raspodijeljena vlast od jedinstvene države.

(Autor je predsednik Bošnjačke kulturne zajednice “Preporod” u BiH; tekst je objavljen u banjalučkim “Nezavisnim novinama” 16.7.2008.)