Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Sluganstvo |
četvrtak, 28. februar 2008. | |
Fenomen sluganstva i(li) podaničkog mentaliteta opterećuje me već decenijama. Kako nisam sklon generalizacijama bilo koje vrste, to ne tvrdim kako je sluganstvo isključivo osobina ljudi i naroda sa ovih prostora. Nužno je najprije načiniti distinkciju između odrednica sluganstvo i podanički mentalitet. Da li je riječ o sinonimima ? Ipak, ne. Prvo podrazumijeva drugo. Drugo može voditi prvom, ali nije obavezno. Ili, drugo predstavlja predvorje prvom. Ili, blažu formu prvog. Jezički egzibicionizam ili ne, ali ovaj fenomen zaslužuje temeljitiju obradu. Sluganstvo i podanički mentalitet su u pravilu osobine malih naroda, posebno ako su objekti turbulentnih istorijskih tokova i zbivanja. Prostor Balkana je vijekovima bio pod stranim uticajem i dominacijom, uglavnom dvije carevine. Hajduci i uskoci, haramije i komiti, jataci i javke, te posebno bune i ustanci, predstavljaju antipod sluganstvu i podaničkom mentalitetu. Drugo je pitanje, da li su ti oblici bundžijstva i neposluha predstavljali kritičku masu dovoljnu da se skine stigma sluganstva i podaništva. Relativno bliska prošlost nudi ružne primjere sluganstva – doček njemačkih okupatora u Zagrebu i Sarajevu. U Sarajevu se klicalo : „Doš 'o Švabo, doš'o babo…“ U Beogradu, koju nedjelju ranije, izmanipulisana ili ne, masa je klicala : “Bolje rat nego pakt!”, “Bolje grob, nego rob!” , što je predstavljalo antipod sluganstvu i podaništvu. Manifestacije sluganstva su sve izraženije u post-Dejtonskoj Bosni i Hercegovini, posebno na fonu neodmjerenih pro-američkih izljeva. Nakon nereda u Beogradu, po okončanju mitinga protiv nezavisnosti Kosova, kad su napadnute pojedine zapadne ambasade, uključujući i američku, sarajevski dnevnik Oslobođenje je preko cijele naslovne strane tabloid formata izbacilo naslov : “Zapaljena Ambasada SAD u Beogradu”, uz krupan fotos dijela ambasade u plamenu. Slično su reagovali i ostali sarajevski mediji. Ukratko, kao da je raketirana Bijela kuća! Načiniću jednu prividnu digresiju. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka otvoren je u Sarajevu Američki informativni centar, dio mreže USIA / USIS, gdje sam se zaposlio kao lokalac. U širokoj lepezi aktivnosti – čitaonica, muzički salon, izložbeni paviljon, sala za predavanja, filmske projekcije i sl. – odziv je bio skroman. Po državnoj liniji, među gostima najviše rangiran je bio podsekretar u ondašnjem Komitetu za informisanje BiH (pokojni Murat Kusturica, otac slavnog filmskog reditelja Emira Kusturice, tada na Akademiji u Pragu). I to je predstavljalo događaj, pa smo slali depeše u Beograd, u američku ambasadu o uspješnom odzivu na određeni događaj. Tri decenije kasnije slika je dramatično izmijenjena. Visoki predstavnik je formalno prvi u BiH, dok je stvarni protektor ili gubernator američki ambasador, bez obzira kako se on zvao. Ostaće upamćen događaj od prošlog ljeta. Tadašnji ambasador SAD u BiH Daglas Meklehejni priredio je oproštaj u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Bila je to doista gala predstava, na kojoj je ambasador čak i zapjevao, ponudivši stihove za bh.himnu. Ali, kakakv je to bio impresivan odziv. Kompletno državno i političko vodstvo zemlje došlo se doslovno pokloniti jednom ambasadoru. Kamere su revnosno bilježile kako se najviši političari i državnici, diplomatski kor, kulturni i javni akteri, penju stepenicama Narodnog pozorišta hitajući događaju godine, pa i decenije ... Obilježavanje Dana nezavisnosti u vrtu ambasade u Alipašinoj ulici, takođe predstavlja svojevrsnu ilustraciju podaništva. O snishodljivosti, dominantno sarajevskih medija, kad je riječ o američkom sižeu – socijalnom, kulturnom, te prevashodno političkom - ne treba trošiti riječi, ali se kao fenomen traba istražiti.
|